Uncategorized
Sâmbătă, 15 martie – Nu mai pot trăi cu o pensionară. A spus-o uitându-se nu la mine, ci în farfuria
Kovčeg je već stajao kraj vrata, a na štednjaku je još uvijek krčkala juha od graha s vrganjima i njokima.
Geanta stă deja lângă ușă, iar pe aragaz mai fierbe ciorba, cu mămăligă. Așa cum îi plăcea lui.
Noć kad je moj svijet odjeknuo pod težinom rušenja, zrak je šaputao mirisom sredstava za pranje rublja
– Dacă treci acum pragul ăsta, nu mai există cale de întoarcere. Blochez toate cardurile – vocea lui
– Ako sad prekoračiš taj prag, povratka nema. Blokirat ću ti sve kartice – glas Andrije bio je hladan
**More se otkazuje**, rekao je Luka, ne podižući pogled s mobitela. – K nama dolazi mama. Stajala sam
– Marea se anulează – spuse Gheorghe, fără să ridice ochii din telefon. – Vine mama. Stăteam în mijlocul
Do poliklinike Jadranka jedva hoda snažno je izkrivila koljeno. Zaplitala je slučajno, pa jedva može kročiti.
Știi, am crezut întotdeauna că întâlnirile după cincizeci de ani sunt pentru oameni cu principii bine









