Uncategorized
Sjećam se toga dana kao da je jučer bilo. Josip se vratio s lova bijesan kao stršljen u tegli.
Otišao je k mladoj. A nakon četiri mjeseca počeo je čeznuti za juhom, mesnim okruglicama i čistoćom.
Am plecat la una mai tânără. Și după patru luni mi s-a făcut dor de borș, de chifteluțe și de curățenie.
Dragi dnevniče, jučer me susjeda Marija pitala iz kuhinje: “Vjeka, hoćeš li čaja?”
Znači, ovako – rekla je svekrva s praga, ne pozdravivši se, ne izuvši cipele – kakvo smetlište imaš u hodniku?
— Păi, uite așa, — a spus soacra din prag, fără să salute, fără să-și scoată pantofii, — ce-i mizeria
Ponekad život baci takve priče da poslije misliš – nema šanse da je baš tako bilo. Ali bilo je.
Otišao sam k mladoj. A nakon četiri mjeseca počeo sam čeznuti za grahom, pohanim odrescima i čistoćom.
Uneori, viața îți aruncă povești de care te întrebi apoi: „Nu se poate să fi fost exact așa.
Kad je zet na vikendicu doteglio olinjalog psa, svekrva je zamalo pala u nesvijest od bijesa.









