„Odakle vam ova fotografija?“ Luka je problijedio kad je ugledao sliku svog nestalog oca…
Kad je Luka došao s posla kući, njegova je majka upravo zalijevala cvijeće na balkonu. Sagnuta nad visećim posudama, nježno je gladila listove. Na licu joj je sjajio poseban mir.
„Mama, ti si kao pčelica“, rekao je Luka, skinuo sako i obujmio je rukama za ramena. „Cijeli dan na nogama?“
„Ma što, to i nije posao“, odmahnula je nasmiješeno. „Tu se duša odmara. Pogledaj kako sve cvate. Miris – kao da ne stojimo na balkonu, nego u Botaničkom vrtu.“
Tiho se, srdačno nasmijala, kao uvijek. Luka je udahnuo nježni miris cvijeća i nehotice se sjetio kako su nekada, dok su još živjeli u cimerskom stanu, imali jednu jedinu saksiju s uvelom kalanhoom na prozorskoj dasci.
Mnogo se toga od tada promijenilo.
Njegova je majka sada provodila mnogo vremena u svojoj vikendici koju joj je poklonio za obljetnicu. Malena kućica, ali s ogromnim zemljištem na kojem je mogla saditi što je htjela. U proljeće je njegovala presadnice, ljeti je radila u staklenicima, u jesen je prerađivala urod u staklenke. A zimi je čekala da se proljeće konačno vrati.
No Luka je znao: koliko god se smiješila, u njezinim je očima uvijek ležala tiha tuga. Ona koja neće nestati dok se ne ispuni njezina najveća želja – da ponovno vidi čovjeka na kojeg je čekala cijeli život.
Njegov otac. Jednog je jutra otišao na posao i više se nije vratio. Luka je tada imao pet godina. Majka je pričala da ga je onoga dana kao i uvijek poljubio na sljepoočicu, odmahnuo sinu i rekao: „Budi dobar.“ Zatim je otišao, ne znajući da će to biti zauvijek.
Uslijedile su prijave policiji, višemjesečne potrage. Rođaci, susjedi, poznanici – svi su šaputali: „Možda je pobjegao“, „Možda ima drugu obitelj“, „Ili se dogodilo nešto strašno.“ Samo je njegova majka uvijek govorila istu stvar:
„On ne bi samo tako otišao. Ne može se vratiti.“
Ta misao nije dala mira Luki ni sada, više od trideset godina kasnije. Bio je siguran: otac ih nikada ne bi napustio. Nikada.
Nakon škole Luka je upisao inženjerske znanosti, iako je potajice sanjao o novinarstvu. Ali znao je: mora brzo stati na vlastite noge. Majka je radila kao medicinska sestra u bolnici, imala je noćne smjene, nikad se nije žalila. Čak i kad su je stopala pekla od dugog stajanja, a oči bile crvene, govorila je samo:
„Sve je dobro, sine. Bit će toga. Koncentriraj se na studij.“
I on je to činio. No noću je pretraživao on-line baze nestalih osoba, provjeravao stare dokumente, pisao po forumima. Nada nije umirala – naprotiv, postajala je sve jača, postala je dijelom njega. Postajao je uporan. Odrastao je sa spoznajom da mora biti uz majku tamo gdje je otac nedostajao.
Kad je dobio prvi dobro plaćeni posao, otplatio je sve dugove, otvorio štedni račun i na kraju kupio vikendicu. Zatim je rekao:
„Eto, mama, sad se možeš odmoriti.“
Tada je zaplakala, ne skrivajući suze. On ju je samo zagrlio i prošaptao:
„To si tisuću puta zaslužila. Hvala ti za sve.“
Luka je u međuvremenu sanjao o obitelji. O domu u kojem miriše na svježi kruh i varivo. U kojem se nedjeljom okupljaju najmiliji i dječji smijeh odzvanja prostorijama. Ali do tada je nastavio raditi. Štedio je, skupljao kapital da se jednoga dana osamostali. Imao je spretne ruke, oduvijek je volio majstoriti.
No duboko u srcu gorjela je jedna jedina želja: pronaći oca. Htio je da taj čovjek jednoga dana uđe u njihov život i kaže:
„Oprostite. Nisam se ranije mogao vratiti.“
A oni bi razumjeli, oprostili mu i pali jedno drugome u zagrljaj – svi zajedno. Tada bi napokon sve bilo onako kako je trebalo biti.
Ponekad, kad bi Luka pomislio na oca, i dalje bi čuo njegov glas. Osjetio bi kako ga podiže uvis i govori: „Hajde, moj mali heroju, hoćemo li letjeti?“ – prije nego što bi ga smijući se ponovno uhvatio.
Te je noći opet sanjao o njemu. Ovaj put je otac stajao na obali rijeke, u starom kaputu, i dozivao ga. Lice je bilo mutno, kao da gleda kroz maglu – ali oči, sive, duboke, poznate, bile su iste.
Luka je imao stabilan posao, ali „od same plaće čovjek ne postane bogat“, pogotovo kad kuje vlastite planove. Stoga je često navečer radio dodatno – popravljao je računala, instalirao sustave pametne kuće. U jednoj bi večeri odradio dva, ponekad i tri posla: problem s pisačem tu, prekid interneta tamo, ažuriranja softvera – razumio se. Osobito su ga voljeli stariji ljudi: bio je pristojan, strpljiv, nikad nametljiv. Objašnjavao je razumljivo i nikada nije nudio nepotrebne usluge.
Toga je dana narudžba stigla preko jedne poznanice: imućna obitelj – zatvoreno stambeno naselje izvan grada, zaštitari, ulaz samo s propusnicom. Tražili su nekoga tko će im postaviti kućnu mrežu.
„Molim vas, dođite nakon šest. Gospođa kuće će tada biti tu i odvest će vas“, stajalo je u poruci.
Luka je stigao točno. Nakon provjere na ulazu zaustavio se pred velikom kućom s bijelim stupovima i panoramskim prozorima. Vrata mu je otvorila mlada žena, sredinom dvadesetih, mršava, sitna, u elegantnoj haljini.
„Vi ste tehničar? Izvolite, uđite. Uređaji su u očevoj radnoj sobi. On je na službenom putu, ali želio je da sve danas bude gotovo“, rekla je s blagim osmijehom.
Luka ju je slijedio kroz dugačak hodnik. Zrak je mirisao na skupi parfem, sve je djelovalo sterilno, gotovo bolnički čisto. U dnevnoj sobi stajao je klavir, na zidovima su visjele slike, police s knjigama, uokvirene fotografije. Radna soba bila je uređena ozbiljno: tamno drvo, zelena stolna lampa, veliki monitor i kožna direktorska stolica.
Luka je kimnuo, izvadio alat i počeo. Sve je teklo normalno – dok mu pogled nije pao na fotografiju na zidu. Mladi par. Žena u bijeloj haljini, s cvjetovima u kosi. Pokraj nje – muškarac u sivom odijelu, nasmiješen. Vrijeme je izmijenilo njegove crte, ali Luka je iznutra čuo glas, glasan i jasan: *To je on. Otac.*
Ustao je, prišao bliže, zagledao se. Sive oči, iste jagodice, ista jamica pri osmijehu. Nezamjenjivo.
„Oprostite… tko je ovaj na fotografiji?“, upitao je oklijevajući.
Žena ga je začuđeno pogledala.
„Moj otac. Poznajete li ga?“
Luka nije znao što bi rekao. Zurio je u sliku kao da vidi utvaru. Srce mu je tuklo tako divlje da ga je sigurno mogla čuti. Napokon je teško izgovorio:
„Mislim… možda. Biste li mi mogli…“
On je samo kimnuo, okrenuo se i zauvijek napustio kuću, sa spoznajom da neke prošlosti bolje ostaviti na miru.
