Čovjek je birao štene kao da traži dar za cijeli život. Uzgajivačica se nasmiješila.
– Dijete dugo sanja o psu – rekao je čovjek i popravio sivu jaknu s izlizanim manžetama.
Zatim je u trgovini za kućne ljubimce napunio prozirnu vrećicu hranom, s police skinuo povodac s mekanom ručkom i na pult stavio posudu od nehrđajućega čelika. Ni jednom nije pitao cijenu.
Štene je bilo riđe, s jednim uhom malo višim od drugoga. Tri mjeseca, ne više. Kad ga je čovjek podigao, štene je gurnulo njušku u njegov široki dlan i ukočilo se.
Čovjek ga je privinuo uz prsa; u drugoj se ruci njišala vrećica s kupovinom. Vrata su se za njim zatvorila.
Borna je čekao kod kuće na kauču. Sedam godina, oguljena koljena, svijetla raščupana kosa na sve strane. Kad je otac ušao s malim čudom u rukama, dječak nije vrisnuo. Spustio se na pod, čučnuo i pružio prste.
Štene je obnjuhalo ruku. Zatim ju je polizalo.
Dječak je podigao glavu i pogledao oca odozdo prema gore. U tom je pogledu bilo nešto zbog čega se Jagoda ušutke okrenula prema prozoru. Stajala je kraj prozorske daske, a ramena su joj bila malo podignuta, kao da je već dugo očekivala neku prijevaru.
– Kako ćemo ga nazvati? – upitao je Goran.
Sin je odgovorio tiho, ne skidajući pogleda sa šteneta:
– Riđo.
Otac ga je potapšao po kovrčama. Jagoda se nije okrenula.
Prva noć bila je teška.
Riđo je cvilio u hodniku, češkao šapama linolej i upirao njušku u zatvorena vrata spavaće sobe. Jagoda je ustala u tri sata. Zatim u pet. Obrisala je lokvicu mokrim novinama, koje su mljackale pod bosim nogama, kao da je cijeli hodnik natopljen nečim što još nema ime.
Goran nije ustao nijednom.
Ujutro je u kuhinji stajao neobičan miris.
– On će se naviknuti – rekla je Jagoda u prazno.
Muž je šutke mazao maslac na kruh. Nož je zaskripao po kori, a štene je pod stolom trznulo cijelim tijelom.
Danju je Borna sjedio na podu u sobi, a Riđo bi legao pokraj njega i položio njušku na njegovo koljeno. Dječak je čitao početnicu naglas, zamjenjujući slova, a štene je slušalo kao da razumije svaku riječ. Uši su mu se trzale na svaki zvuk, naizmjenično.
Jagoda se zaustavila na vratima i promatrala. Zatim je tiho zatvorila vrata za sobom.
Druge noći Riđo je izgrizao papuče. Treće je prevrnuo kantu za smeće. Goran je skupljao ljuske od krumpira s poda na koljenima, a jagodice su mu se pomicale kao da žvače nešto nevidljivo i gorko.
– E pa, ukratko… – započeo je i zaustavio se.
Jagoda je čekala nastavak. Nije ga dočekala.
Svađa je izbila petoga dana.
Borna je odavno spavao. Sat na kuhinjskom zidu pokazivao je petnaest do deset.
Goran je sjedio za stolom, rukava zasukanih do lakata.
– Ne naspavam se – rekao je.
Jagoda je stajala kraj sudopera.
– Strpi se malo. Malen je.
Nagnuo se naprijed.
– Jagoda. Ustajem u šest. Svaki dan. Ako taj pas…
Nije dovršio. Jagoda je sama čula kraj. Ruka joj je posegnula za ručnikom, iako su prsti već bili suhi.
Iz hodnika se začuo cvilež. Tih, u jednom tonu. Kao da je Riđo osjetio da se o njemu razgovara.
– Dijete je ipak sanjalo o psu – rekla je Jagoda.
Goran je ustao. Stolica je škripnula.
– Ne govorim o tome sada. Govorim: ako se ništa ne promijeni.
Otišao je u sobu. Vrata nisu lupnula. Prikrio ih je pažljivo, kao čovjek koji je odavno sve odlučio, a razgovor je vodio samo reda radi.
U subotu ujutro Borna se probudio i potrčao k Riđu bos po hladnom linoleju.
Otirač u hodniku bio je prazan. Zdjelica uza zid čista, bez hrane i vode. Povodac s mekanom ručkom visio je na čavlu.
Dječak je zavirio pod stol. U kupaonicu. Iza ormara, gdje je Riđo volio skrivati izgrizenu papuču. Nigdje.
Ušao je u kuhinju.
– Tata, gdje je Riđo?
Goran je pio kavu. Šalica u ruci mirna, prsti ne drhte.
– Pobjegao je, valjda. Ujutro su vrata bila otvorena, iznosio sam smeće, pa eto…
Raširio je ruke. Dlanovi široki, mirni. Oni isti u koje se štene povjerljivo gurnulo njuškom prije šest dana.
Borna je stajao. Pogledao je prazan otirač, povodac koji je visio na čavlu tako ravno kao da ga nitko nikada nije ni skinuo. I otišao je u svoju sobu.
Nije zaplakao. Nije pitao više ništa. Samo je otišao.
Jagoda je stajala u dovratku, pritišćući prste na usne, kao da je htjela uhvatiti riječ koju je zakasnila izgovoriti. Iza hladnjaka stajala je prozirna vrećica s hranom, napola puna, s cijenom iz trgovine na boku.
Iste večeri Zorka se vraćala kući s placa.
Kiša je počela još poslijepodne, pa se asfalt sjajio kao da je preliven uljem.
Kod klupe na autobusnoj stanici nešto se micalo.
Zorka se zaustavila. Popravila je pletenu vestu boje senfa i sagnula se. Ruke su joj bile tamne od zemlje za presadnice: kraj travnja, prsti se ne operu do ljeta.
Štene. Riđo, jedno uho malo više od drugoga. Mokro, stisnuto uz nogu klupe, drhtalo je sitno i često, kao stroj bez prekidača.
Pokraj njega stajala je vrećica. Prozirna, s hranom. Nova, s cijenom.
Zorka se uspravila. Pogledala je oko sebe. Nikoga.
Kiša je pojačala. Kapi su udarale po krovu nadstrešnice kao da netko nestrpljivo bubnja prstima. Štene se nije sklanjalo dublje, nije cvililo. Više nije ni čekalo.
A onda je podiglo njušku. Nos hladan, krzno zalijepljeno uz tanka rebra. Oči su mu bile takve da je Zorku zaboljelo ispod rebara, premda nije plakala pred strancima dvadeset godina i nije namjeravala ni sada.
– E pa, takav si ti – rekla je polako, onako kako govore ljudi navikli razgovarati s presadnicama i tišinom.
Podigla ga je jednom rukom, drugom je uzela vrećicu. Štene je gurnulo njušku u njezin zglob i ukočilo se – točno onako kako se znalo ukočiti i prije, u tuđim dlanovima. Kiša je tekla niz vestu, niz vrećicu, niz riđe krzno. Autobus nije stigao, ali to više nije bilo važno.
Kod kuće Zorka ga je obrisala ručnikom s plavim prugama. Štene je sjedilo na stolcu mirno i promatralo kako grije mlijeko u aluminijskom lončiću.
Stan je bio tih. Kaktus na prozorskoj dasci, jedini. Zidni sat s njihalom, što ga je muž popravio mjesec dana prije nego što ga više nije bilo.
Osam godina živjela je sama. I odjednom je podom zapljuskalo mlijeko, zacokotali su nokti po pločicama – i nije postalo tiho, nego spokojno. Razlika je golema.
Štene je lapalo iz tanjurića. Taj je zvuk bio toliko domaći da je Zorka sjela na pod pokraj stolca, samo sjedila i slušala.
– Dobar – rekla je. Zastala. I ponovila: – Dobar.
Tri dana poslije Zorka je izvela štene u dvorište.
Povodac je kupila u željezariji za sto kuna. Platneni, s plastičnom kopčom. Štenetu je bilo svejedno: gegalo se po dvorištu i obilazilo svaki stup kao da sastavlja kartu novoga svijeta.
Kod ulaza pušila je Višnja s četvrtoga kata. Žmirila je od sunca, dim se vijao uvis.
– O, psa si uzela?
Zorka je slegnula ramenima.
– Našla sam ga. Na stanici, u subotu. Na kiši.
Višnja je povukla dim. Pogledala štene, pa Zorku.
– Riđi? S uhom?
Zorka je kimnula.
– Pa to je Goran iz dvanaestice uzeo sinu. Prije tjedan dana. Jagoda je Ruži s trećega kata ispričala da je pas pobjegao.
Višnja je snizila glas.
– A Ruža kaže da je u subotu ujutro vidjela čovjeka u sivoj jakni na stanici. S vrećicom. Ostavio je nešto pokraj klupe i otišao. Brzo. Nije se okrenuo.
Zorka je šutjela.
Štene je sjedilo kraj njezinih nogu i grizlo vezicu cipele. Višnja je bacila opušak u kantu i otišla.
A Zorka je stajala. Zatim se sagnula, podigla štene i privinula ga uz vestu. Tkanina boje senfa mirisala je na zemlju i presadnice. Štene nije zacvililo, samo se gurnulo njuškom u njezin vrat. Toplo i mokro.
Navečer je Zorka prala tanjurić i gledala kroz prozor.
U dvorištu je kraj ljuljačke stajao dječak. Svijetla raščupana kosa. Nije se ljuljao. Samo je gledao klupu na kojoj inače poslijepodne sjede susjede s malim psima.
Stajao je minutu, možda dvije. Onda je stavio ruke u džepove i krenuo prema ulazu. Polako.
Riđo je spavao kraj radijatora na podlozi od starog pokrivača. Jedno je uho stršalo više od drugoga.
Zorka je obrisala ruke i odložila ručnik.
Negdje u stanu broj 12 na čavlu je visio povodac s mekanom ručkom. Nov, iz trgovine za kućne ljubimce. Nikada nije bio upotrijebljen.
Ponekad ljudi ostave iza sebe upravo ono što bi drugima bilo najveće blago. Ljubav se ne dokazuje stvarima koje se kupe, nego onima koje smo spremni čuvati – a sreća često dođe rukama koje su se otvorile za ono što je netko drugi odbacio.
