Dva tjedna prije službenoga puta Marin i Vedrana Kovač posvađali su se. Ozbiljno. Toliko da se mačak Miki za svaki slučaj sklonio Bogu iza nogu, samo da ne dođe pod vruću ruku.
***
Vedrana je tražila cvijeće.
– Marine, kupi mi cvijeće. Tek tako. Bez povoda.
– A povod? – upitao je ne dižući pogled s telefona.
– Ja. Ja sam povod.
Marin je pomislio: „Pa, što? Racionalno.” Otišao je u trgovinu. Vratio se nakon dvadeset minuta s velikom vrećicom. Vedrana se nasmiješila i zavirila unutra. Izvadila je glavicu kupusa. Svježu, čvrstu, bijelu.
– To je cvijeće? – tiho je upitala.
– Ovo je kupus. Cvijeće košta pedeset eura i uvene. Kupus košta tri eura. Od njega se tri dana može raditi salata.
– Marine.
– Što?
– Ti si idiot.
– Ja sam tvoj idiot.
Nije razgovarala s njim tri dana. On nije shvaćao čime ju je uvrijedio. Ona nije objašnjavala. Zatim je otišao na službeni put. U Osijek. Rekao je:
– Posao, ništa osobno.
Vedrana je pomislila: „Ništa osobno – to je o nama.”
Otišao je na dva tjedna.
Ona je ostala s dvoje djece, mačkom, beskrajnim pranjem rublja, školom, vrtićem, vječnom kajganom za doručak.
I s WhatsAppom.
Tamo su se dopisivali…
Prvi dan.
On: „Stigao sam. Soba je depresivna. Sutra su pregovori.”
Ona: „Bravo. Mačak je požderao hranu i sat vremena derao se tražeći još.”
On: „Tko je bravo? Ja ili mačak?”
Ona: „Mačak.”
Drugi dan.
On: „Fotka doručka. Fotka hotela. Fotka kolege Mire koji hrče u susjednoj sobi.”
Ona: „Lijepo. Kod nas curi slavina. Voda teče. Zvala sam vodoinstalatera. Nije došao.”
On: „Zovi upravitelja zgrade.”
Ona: „Nazvala sam. Rekli su da će poslati nekoga u roku od tri dana.”
On: „Kreteni.”
Ona: „Kreteni su oni koji su otišli u Osijek.”
Treći dan.
On: „Kako su djeca?”
Ona: „Sin je donio dvojku. Kći neće večerati. Umorna sam.”
On: „Drži se.”
Ona: „Hvala, ne držim se. Padam.”
Četvrti dan.
On: „Danas sam u trgovačkom centru vidio ogromnog plišanog zeca. Htio sam ga kupiti kćeri, ali bojao sam se vući ga u avion.”
Ona: „Nikad se nisi bojao vući stvari u avion. Bojao si se potrošiti novac.”
On: „Prokužila si me.”
Ona: „Prokužila sam te još na prvom spoju kad si naručio čaj bez šećera i rekao da je slatko štetno.”
On: „A ti si tada naručila kolač i pojela ga sama, ne ponudivši mi.”
Ona: „Zato što si rekao da je štetno.”
Peti dan.
On: „Danas sam zaspao na pregovorima. Iskreno. Samo sam zatvorio oči i na sekundu se isključio. Kad sam ih otvorio – svi su gledali.”
Ona: „Dat će ti otkaz?”
On: „Nadam se. Umoran sam.”
Ona: „I ja sam umorna.”
On: „Hajdemo biti umorni zajedno, ali u različitim gradovima?”
Ona: „Hajdemo biti umorni zajedno, ali kod kuće. Kad se vraćaš?”
On: „Nedostaješ mi.”
Ona: „I ti meni.”
On je šutio minutu. Zatim je napisao: „Znaš, upravo sam shvatio da mi ne nedostaje dom. Nedostaješ mi ti. Po tome kako ujutro piješ kavu i mrštiš se jer je vruća. Po tome kako grdiš mačka i onda ga sažališ. Po tome kako se smiješ kad sin priča viceve.”
Ona nije odgovorila. Pročitala je tu poruku pet puta. Zatim je zaplakala. Jer on nikad nije pisao takve riječi. U petnaest godina braka – nijednom. On je materijalist, pragmatik, čovjek koji kaže „volim te” samo za rođendan, i to nakon što ga se podsjeti. A sad – o kavi, o mačku, o vicevima. Kao da je netko provalio u njegov telefon. Ili ga je zadesilo prosvjetljenje.
Šesti dan.
Ona: „Jesi li jučer bio pijan?”
On: „Nisam. Posve trijezan.”
Ona: „Zašto onda takve riječi?”
On: „Zato što mi nedostaješ. To je kao alkohol – mozak se isključi, jezik se razveže.”
Ona: „Usporedio si ljubav s alkoholom?”
On: „Usporedio sam ljubav s iskrenošću. Ponekad treba biti malo pijan da bi bio iskren. Ili jako usamljen.”
Ona: „Usamljen si? Tamo su ti kolege.”
On: „Kolege nisu ti. Oni ne znaju da se bojim mraka i spavam uz noćnu lampu. Ti znaš. I nikad se tome nisi smijala.”
Ona: „Jesam. Jednom. Kad si rekao da se bojiš mraka zato što tamo može biti Miki.”
On: „Miki je zvijer. Sere u papuče. To je strašno.”
Ona: „Idiot.”
On: „Tvoj idiot.”
Sedmi dan.
Vedrana se probudila od poruke. On ju je napisao u četiri ujutro: „Ne spavam. Mislim na tebe. Zamišljam kako ćemo se sresti u zračnoj luci. Bit ćeš u onoj plavoj haljini koju volim. Ja ću biti s cvijećem. Zagrlit ćemo se, i ja ću reći: ‘Oprosti što sam takav.’ A ti ćeš upitati: ‘Kakav?’ Ja ću reći: ‘Šutljiv.’ Ti ćeš reći: ‘Navikla sam.’ Ja ću reći: ‘To je loše.’ Ti ćeš reći: ‘To je život.’”
Ona nije odgovorila. Samo je obukla plavu haljinu. Premda je bilo tek sedmo jutro, a susret u zračnoj luci planiran je za tjedan dana.
Osmi dan.
On: „Danas sam bio u zoološkom vrtu. Sam. Gledao sam majmune. Slični su našim kolegama – prave grimase, bacaju hranu, prave se važni.”
Ona: „Sam si išao u zoološki vrt u četrdesetoj godini?”
On: „Pa što? Imam pravo na djetinjstvo. Ti mi dopuštaš.”
Ona: „Dopuštam. Samo šalji fotografije.”
Poslao je fotografiju. Majmun se kreveljio. I on isto. Nasmijala se naglas. Djeca su dotrčala: „Mama, što ti je?” Ona: „Tata se pravi lud.” Djeca: „On se uvijek pravi lud kad nas nema.” Ona: „Da. Šteta što to ne primjećujemo.”
Deveti dan.
On: „Razmišljao sam o tome. Sjećaš li se kako smo se upoznali? Ispao ti je novčanik u tramvaju, ja sam ga podigao. Ti si rekla: ‘Vrlo ste pažljivi.’ Ja sam rekao: ‘A vi ste vrlo lijepi.’ Onda smo otišli na kavu.”
Ona: „I danas pamtim da si naručio čaj bez šećera.”
On: „A ti kolač.”
Ona: „I danas ga se sjećam. Bio je ukusan. S višnjom.”
On: „A ja se sjećam kako si me gledala. Kao da nisam bio samo muškarac u tramvaju, nego cijeli život.”
Ona: „Bio si cijeli život. I ostao si. Samo ponekad to zaboravim.”
On: „I ja zaboravljam. Ali sada ne zaboravljam.”
Deseti dan.
Nije napisao ni riječi. Od jutra do večeri – tišina. Zvala ga je – nije se javljao. Pisala mu je – nije odgovarao. Počela je paničariti. Zamišljala je najgore: pao je, razbolio se, udario ga auto. Mačak je hodao za njom po stanu i tražio hranu. Djeca su tražila crtiće. Ona je mislila na njega.
U jedanaest navečer stigla je poruka: „Oprosti. Mobitel se ispraznio. Zaboravio sam punjač u hotelu. Cijeli dan sam tražio novi. Našao ga kod Mire. Dao mi ga je, ali uzeo mi je riječ da više neću spavati na pregovorima. Kako si?”
Ona: „Brinula sam se. Mislila sam da si umro.”
On: „Živ sam. Nedostaješ mi. Uskoro se vraćam.”
Ona: „Za tri dana.”
On: „Za tri dana. Hoćeš li me dočekati?”
Ona: „U plavoj haljini.”
On: „Ja s cvijećem.”
Ona: „Dogovoreno.”
Jedanaesti dan.
On: „Kupio sam darove. Sinu kockice, kćeri zeca, tebi šal.”
Ona: „Ne znaš birati šalove. Prošli put si donio ružičasti, a ja ne nosim ružičasto.”
On: „Nije ružičasti. Prljavo ružičasta.”
Ona: „Prljavo ružičasta je ružičasta.”
On: „To je boja zalaska sunca nad Osijekom.”
Ona: „Jesi li ti pjesnik?”
On: „Računovođa sam. Ali zbog tebe mogu postati pjesnik.”
Ona: „Ne treba. Volim te kao računovođu. Imaš čitljiv rukopis i brojke se slažu.”
Dvanaesti dan.
On: „Sutra letim. Dočekaj me.”
Ona: „Dočekat ću.”
On: „Jesi li uzbuđena?”
Ona: „Nisam.”
On: „Ja jesam. Kao prvi put.”
Ona: „Prvi put sam se zagušila kolačem, a ti si me potapšao po leđima. Bilo je neugodno.”
On: „A meni je bilo lijepo. Dodirnuo sam te.”
Trinaesti dan. Susret.
Stajala je u zračnoj luci. U plavoj haljini. S djecom. Mačka, naravno, nisu poveli – napravio bi scenu. Gledala je u tablu dolazaka. Njegov let kasnio je sat vremena. Pila je kavu, djeca su se igrala s telefonima. Razmišljala je: „Zašto je pisao o nogama? Zašto o kavi? Zašto o majmunima? Nikad nije bio takav. Možda se stvarno ponovno zaljubio? Ili je ovo samo službeni put – bijeg od svakodnevice, od djece, od zagorele kajgane? Možda će kod kuće opet postati šutljiv, pitati za kupus i pobjeći u prijenosnik?”
Izašao je iz zone dolazaka. S cvijećem. Ogroman buket. Takav buket od njega nije vidjela – samo na vjenčanju, a i tada je buket odabrala njegova punica. Prišao je, zagrlio je, poljubio. Rekao je:
– Oprosti što sam takav.
– Kakav?
– Šutljiv.
– Navikla sam.
– To je loše.
– To je život.
– Ne. To je navika. Mijenjat ću se.
– Ne treba. Volim te kakvog god jesi. Čak i s kupusom.
– Kupus je bio greška.
– Kupus je prošlost. A cvijeće je sadašnjost.
Otišli su kući. U taksiju je držao njezinu ruku. Djeca su zaspala. Mačak ih je dočekao na pragu, ponjušio cvijeće, kihnuo i otišao u kuhinju.
Ona je stavila cvijeće u vazu. On je spremio prijenosnik u ladicu. Rekao je:
– Danas ne radim. Danas sam samo tvoj.
– A sutra?
– Sutra sam tvoj s prijenosnikom. Ali danas – bez njega.
Naručili su pizzu, pili vino i gledali film. Glup film o ljubavi. Ona se smijala, on ju je grlio. Mačak je sjedio pokraj njih i tražio salamu.
– Marine – rekla je. – Hoćeš li se stvarno promijeniti?
– Ne znam. Ali pokušat ću.
– A ako ne uspije?
– Onda ćeš mi pisati „Ti si kreten”. A ja ću pisati „Nedostaju mi tvoje noge”.
Nasmijala se.
– Idiot.
– Tvoj idiot.
Dopili su vino, dojeli pizzu. Odveli su djecu u krevet. Mačak je zaspao u fotelji. Vedrana je pogledala muža.
– Znaš, i ja sam čeznula. Ne za tobom – za nama. Za onima kakvi smo bili na početku. Veseli, luckasti, bez stambenog kredita i bez kupusa.
– Kupus je simbol moje gluposti. Više neću kupovati kupus.
– Kupuj. Ali zajedno s cvijećem.
– Dogovoreno.
Zagrlili su se i zaspali. Na kauču. Jer je krevet već zauzeo mačak.
Ujutro je otišao na posao. S prijenosnikom. Poljubio ju je i rekao „volim te”.
Navečer nije zaboravio cvijeće. Ušao je u cvjećarnicu i rekao:
– Dajte mi nešto jeftino, ali da se žena nasmiješi.
Prodavačica je predložila tratinčice. Uzeo ih je.
Vedrana ih je stavila u vazu. Mačak ih je ponjušio, kihnuo i otišao.
I tako svaki dan.
Eto, ispričao sam vam cijelu priču. Obična. Jednostavna. Ponegdje apsurdna, čak glupa.
Pa što? Ljubav često zvuči glupo. Ali to ne znači da je nema.
