Koraljka Vuković ušla je sama u zagrebačku bolnicu. Njezin suprug Zvonko napustio ju je nekoliko mjeseci ranije, nakon što je saznao da će postati otac. Porod je trajao satima, ali na kraju je prvi dječji plač odjeknuo sobom. Beba je bila zdrava, sve je bilo u redu.
Doktor Ante Vuković nježno je uzeo novorođenče kako bi ga predao majci. Odjednom je stao. Ruke su mu se lagano tresle. Pogledao je lice dječaka, zatim Koraljkino, a oči su mu se napunile suzama.
— Doktore, što se događa? — upitala je tiho.
Zastao je, kimnuo glavom. Nije mogao govoriti. Kad je konačno prozborio, glas mu je bio hrapav:
— Taj mladež… — pokazao je malu bebinu ručicu. — Potpuno je isti kao onaj koji je imao moj sin.
Koraljka nije razumjela. Doktor je duboko uzdahnuo i objasnio da već godinama nema kontakta sa svojim sinom; mladić je jednostavno nestao iz njegova života. Sada je, na dječakovoj ruci, vidio isti rodni znak. To je moglo značiti samo jedno: ovo dijete bilo je njegov unuk.
Svijet se oko Koraljke zamajao. Sva bol, jer je morala sama roditi, rastopila se u ogromnoj i dubokoj emociji. Čvrsto je privinula sina uz grudi. Doktor Vuković, dirnut do kraja, shvatio je da je taj mali dječak upravo vratio vezu koju je prije mnogo godina smatrao izgubljenom.
