Maša nije dotaknula hranu već treći dan zaredom. Lidija je pomaknula zdjelicu bliže radijatoru, iako je znala da nije stvar u temperaturi hrane.
Mačka je ležala na prozorskoj dasci u čekaonici, skvrčenih šapa. Nije spavala. Gledala je kroz prozor kao da netko stoji iza mutnog stakla i čeka. Lidija je prijeđe prstom po leđima, Maša trže uhom, ali se ne okrenu. Dlaka je bila topla i gusta, a pod prstima su se osjećala rebra kojih prije nije bilo.
U klinici je mirisalo na antiseptik i suhu hranu. Taj miris se uvukao u zidove, u kutu, u kožu ruku, u kosu. Lidija ga odavno nije primjećivala, ali svako jutro, kad bi otvorila vrata i upalila svjetlo, prvih bi je sekundi udario u nos, kao da podsjeća: ti ovdje radiš, a ne živiš.
A ona je živjela. Prije tri godine uzela je Mašu k sebi jer nitko nije došao po nju. Vlasnica ju je ostavila nakon pregleda, rekla “vratit ću se za sat” i nije se vratila. Ni za sat, ni za tjedan, ni za mjesec. Lidija je čekala dva tjedna, a onda je prestala čekati i donijela od kuće staru dekicu.
Na polici u spremištu još je ležala ogrlica. Stara, od riđe kože, s metalnom pločicom na kojoj se jedva čitao telefonski broj. Brojevi su bili gotovo posve izbrisani, kao da ih je netko trljao prstom iznova i iznova. Lidija nikad nije pokušala razabrati taj broj. Nije htjela. Osoba koja baca živo biće ne zaslužuje poziv.
Skinula je ogrlicu s Maše prve večeri, kad je mačka ostala noćiti u klinici, i spremila je na gornju policu, iza kutije sa zavojima. Tri godine je ležala na istom mjestu, a prašina se oko nje poslagala u ravni sivi krug.
Lidija popravi naočale na lancu, izli ostatke vode iz zdjelice s napuklinom na dnu i natoči svježu. Zdjelica je bila stara, klinička, s izblijedjelim logom proizvođača hrane. Privremena.
Tri godine je Lidija namjeravala kupiti normalnu, keramičku, s niskim rubovima, kako preporučuju za mačke s kratkom njuškom. Ali svaki put bi zastala pred izlogom dućana za kućne ljubimce i prošla dalje. Jer normalna zdjelica značila bi da je Maša njezina. A Maša je bila tuđa. Ili, bolje rečeno, ničija.
***
Telefon je zazvonio u pola deset, dok je Lidija u spremištu kuhala čaj. Goran, njezin pomoćnik, prvi se javio, promrmljao nešto sebi u bradu i pružio joj slušalicu. Rekao je da zove neka žena.
Lidija je uzela slušalicu. Glas na drugoj strani bio je tih, bez pritiska. Žena se predstavila kao Tamara, rekla je da je prije tri godine ostavila mačku u njihovoj klinici. Trobojnu. Mašu.
Čaj u šalici se hladio. Lidija je gledala kako se para diže i nestaje, i slušala. Tamara je govorila polako, birajući riječi. Rekla je da bi htjela znati gdje je sada Maša i, ako je moguće, preuzeti je.
Lidija nije odmah odgovorila. Prsti su stisnuli slušalicu. Onda je upitala mirno, kao što se pita za dijagnozu kolegu:
– A tri godine gdje ste bili? Mačka je tri godine u klinici ničija.
Tamara je zašutjela. Nije se opravdavala, nije objašnjavala. Samo je ponovila da može doći, ako Lidija dopusti.
Lidija je rekla da će se javiti i spustila slušalicu na stol. Ekran je još svijetlio, a od njega je po stolnjaku tekla plava crta.
Goran je stajao na vratima spremišta, brišući ruke o pregaču koja je mirisala na hranu i nešto kiselkasto – na kiseli kupus iz posude koju je podgrijao za ručak.
– To je ona? Ona koja je ostavila?
Lidija je kimnula.
Goran se počešao po bradi. Zašutio, pa rekao da se sjeća te žene. Oči su joj bile crvene kad je donijela mačku. On je to tada rekao Lidiji. Sjeća li se ili ne?
Lidija se nije sjećala. Ili nije htjela pamtiti.
Goran je slegnuo ramenima i promrmljao da je kod njih to tako: prvo ostave, a poslije godinu dana se sjete. I dodao:
– Ne puštaj je natrag. Onda je otišao prati kaveze, a iz hodnika se začulo zveckanje metalnih rešetaka i pljuskanje vode.
Lidija je dopila čaj, iako je bio posve hladan. Okus čaja ostao joj je na jeziku, ljepljiv i gorak, poput okusa razgovora koji nije završen. Maša je u čekaonici i dalje gledala kroz prozor. Suha hrana u zdjelici nije bila ni taknuta.
Navečer je Lidija nazvala. Okrenula je broj, slušalicu su podigli nakon prvog zvona, kao da su čekali uz telefon sve te sate.
Lidija je rekla kratko: Maša živi kod njih tri godine. Zdrava je, cijepljena, ima svoj kutak, svoju dekicu, svoje navike. I da ne smatra ispravnim dati mačku osobi koja ju je ostavila u klinici bez riječi.
Tišina je trajala četiri sekunde. Onda je Tamara rekla:
– Nisam je ostavila.
Dvije riječi, i u njima nije bilo ni ozlojeđenosti ni ljutnje. Samo činjenica.
Lidija je htjela odgovoriti, ali grlo joj se steglo, pa je morala nakašljati se. Ponovila je: niste došli po nju, to znači ostavili ste je. Tamara se nije prepirala. Rekla je “razumijem” i spustila slušalicu. Signali su išli ravno, dugo, i Lidija ih je slušala gotovo minutu prije nego što je spremila telefon u džep.
Tamara je došla dva dana poslije. Nije nazvala, nije najavila. Samo je stajala iza vrata klinike.
Lidija ju je vidjela kroz matirano staklo: mršav lik u kaputu koji nije bio po njezinoj mjeri, rukavi su prekrivali prste, a ramena su bila podignuta, kao da se žena smrzava, iako je vani bilo osamnaest stupnjeva.
Stajala je nepomično, nije kucala. Čekala je. Kao što se čeka u čekaonicama gdje se brojevi prozivaju po redu i ništa se ne može ubrzati.
Vani je rominjala kiša. Sitna, topla, svibanjska. Miris mokrog asfalta i lipovog cvijeta probijao se kroz procjep ispod vrata, i zrak u hodniku postao je vlažan.
Na štednjaku u spremištu zazviždao je kuhalo, i Lidija je odmaknula od prozora da ga skine s plamenika. Ruke su se kretale naviknuto: kuhalo, šalica, vrećica čaja. A u glavi samo jedno: ne otvarati. Nemoj.
Maša je skočila s prozorske daske. Prvi put u tri dana kretala se sama, bez poticanja, bez da ju je Lidija skidala u naručju. Prišla je vratima i sjela, omotavši repom prednje šape. Gledala je u staklo. Rep se nije micao.
Lidija se naslonila leđima na zid. Kuhalo se pušilo u ruci. Čekala je da lik ode. I lik je otišao. Polako se okrenuo i krenuo, pogrbljeno, kao čovjek koji nema snage ispraviti leđa.
Maša je ostala sjediti pred vratima do večeri. Nije jela, nije pila, nije se umivala. Kad ju je Lidija na rukama nosila u spremište, mačka se okrenula preko ramena i pogledala matirano staklo. U staklu nije bilo ničega. Samo kiša i svjetlo ulične svjetiljke.
Goran je to primijetio i šutio. Promrmljao je iz kuta da se brava na ulaznim vratima zaglavljuje i da bi je trebalo zamijeniti. Lidija je kimnula. Bravu nije zamijenila.
Omotnica je ležala ispod vrata ujutro, kad je Lidija došla otvoriti kliniku. Bijela, bez marke, bez povratne adrese. Samo ime, napisano rukom: “Lidiji”. Slova su bila sitna, s nagibom ulijevo.
Podigla ju je s dva prsta, kao da je omotnica mogla opeći. Papir je mirisao na tuđi parfem, na nešto cvjetno i slabo, poput posljednjeg daha osušene lavande u lanenoj vrećici. Omotnica je bila lagana, ali ruke su osjetile njezinu težinu, kao što se osjeti težina loših vijesti još prije nego što ih pročitaš.
Unutra su bila tri lista i jedna fotografija.
Prvi list. Otpusnica iz onkološkog centra, datirana prije tri godine. Dijagnoza, stadij, protokol liječenja. Lidija je čitala medicinske dokumente svaki dan, znala je što ti kodovi i kratice znače. Od redaka ispisanih standardnim bolničkim fontom, prsti su joj sitno zadrhtali, pa je spustila list na koljena da ga ne ispusti.
Drugi list. Potvrda o završetku liječenja. Datum, potpis liječnika, okrugli pečat s grbom. Remisija. Dvije godine stabilne remisije.
Treći list. Ručno napisana poruka. Isti rukopis kao na omotnici, sitan, slova stisnuta jedno uz drugo, kao da je mjesta na papiru malo, a treba reći mnogo. Samo nekoliko redaka.
“Ostavila sam Mašu jer nisam znala hoću li se vratiti. Kemoterapija, pa zračenje, pa operacija. Nisam bila kod kuće po pola godine. Nisam je mogla povesti sa sobom, a nisam je mogla ostaviti samu u praznom stanu. Veterinarska klinika bila je jedino mjesto za koje sam znala da će se o njoj brinuti. Zvala sam svaki mjesec prve godine. Rekli su mi da je mačku uzeo liječnik. Nisam se usudila doći dok ne budem zdrava. Obećala sam joj da ću se vratiti.”
Fotografija je bila mala, šest puta devet, sa savinutim kutom. Na njoj je žena s kratkom kosom nakon kemoterapije držala u naručju trobojnu mačku. Kosa je tek počela rasti, tamnim paperjem, poput novorođenčeta. Mačka se trljala njuškom o njezinu bradu, a žena ju je pritiskala objema rukama, ravno na grudi, kao što se pritišće ono što se bojiš izgubiti i što je već gotovo izgubljeno.
Lidija je sjela na pod ravno u hodniku. Ponovno je pročitala poruku. Onda još jednom.
Maša je došla nečujno i legla pokraj nje. Dlaka je bila topla i mekana, kao uvijek. Tri godine ju je Lidija gladila i smatrala Mašu svojom. A Maša je sve tri godine sjedila na prozorskoj dasci i gledala kroz prozor.
Lidija je nazvala u podne. Glas joj nije drhtao, ali grlo je bilo suho, i riječi su izlazile kratko, poput brojeva na receptu.
– Tamara. Dođite. Preuzmite Mašu.
Tišina. Onda pitanje:
– Jeste li sigurni?
I Lidija je odgovorila “da”, i to “da” bilo je najkraća i najteža riječ koju je izgovorila u tri godine.
Tamara je došla za četrdeset minuta. Ušla je tiho, zastala na pragu. Kaput je bio isti, ne po mjeri, s dugim rukavima. Ali oči su bile drugačije. Nisu molile, nisu bile krive. Bile su zahvalne, bez riječi, samo jednim pogledom.
Maša je sjedila na prozorskoj dasci. Kad je Tamara zakoračila u čekaonicu, mačka je okrenula glavu. Zastala je na sekundu, kao da provjerava. Onda je skočila i pošla prema njoj. Ne trčeći, ne skačući. Samo je otišla, kao što se odlazi k onome koga si dugo čekao i napokon dočekao.
Lidija je izvadila ogrlicu s police. Riđa koža, napukla i mekana na jednom mjestu, pločica s ogrebotinom od nokta. Pružila ju je Tamari i rekla samo:
– Ovo je njezino.
Tamara je uzela ogrlicu i zakopčala je Maši. Prsti su joj bili tanki, i kopča nije htjela odmah, morala je pritisnuti. Škljocaj je bio tih i precizan, poput točke na kraju dugačke rečenice.
Maša je podigla njušku i bocknula Tamaru u zapešće. Tamara ju je prekrila dlanom i sekundu stajala tako, nepomično. Onda je podigla mačku u naručje, i Maša je zabila njušku u njezin vrat, u udubinu između ključnih kostiju, i zatvorila oči.
Lidija je maknula zdjelicu s napuklinom sa stola. Oprala ju je, obrisala ručnikom, spremila u ormar. Goran je stajao na vratima spremišta, ali nije mrmljao ni komentirao.
– Kupite joj normalnu zdjelicu – rekla je Lidija, ne okrećući se. – Ova je bila privremena. Tri godine privremena.
Tamara je kimnula. Stisnula je Mašu objema rukama na grudi i izašla.
Vrata su se zatvorila. U hodniku je mirisalo na kišu i tuđi cvjetni parfem. Lidija je stajala kraj prozora i gledala kako Tamara odlazi prema autu, privijajući mačku k sebi.
Na polici je ostalo prazno mjesto od ogrlice. Lidija je prijeđe prstom po prašnjavom obrisu i obriše ga. Onda je navukla naočale, upalila svjetlo u čekaonici i otvorila vrata prvom pacijentu.






