U Mirovoj kartici stajala su tri povratka za godinu i pol. Volonteri se više nisu prepirali kome ga ponuditi sljedećeg.
Mira je spustila nosiljku na keramički pod i otvorila zatvarač. Riđi mačak je izašao polako, obnjuskao kut kaveza, obišao zdjelicu s vodom i sjeo leđima prema vratima. Pet i pol kilograma mirne tvrdoglavosti. Tako je činio svaki put, i Mira je već znala: okrenuti se neće.
Večernja smjena je završila, svi su otišli, i ostali su samo oni koje nitko nije poveo.
Mira je prešla prstima po hladnoj šipki kaveza.
– E, Miro. Dobro došao natrag.
Mačak se nije pomaknuo.
Sutradan je razložila tri obrasca za povratak na stolu.
Prva obitelj, mladi par. Dvoška na periferiji, balkon s pogledom na parkiralište. Razlog: “agresivan, skriva se, ne ide u kontakt”. Izdržali dva tjedna.
Druga obitelj. Žena od četrdeset, jednosobni stan nakon svježeg preuređenja. “Nije se prilagodio, sikće, zabija se pod kadu”. Deset dana.
Treća. Muškarac s kćeri od sedam godina. “Dijete se uzrujava, mačak se ne igra, sjedi u kutu”. Jedan tjedan.
Mira je ponovno pročitala sva tri lista i protrljala most nosa. Papir je mirisao na tonere i tuđe kuhinje. Formulacije su bile slične, i od te sličnosti nešto je peklo kao trun pod noktom, ali nije mogla uhvatiti što točno. Sve su obitelji prošle razgovor. Sve su potpisale ugovor. Sve su obećale strpljenje.
Marko je provirio u ured, naslonivši se ramenom na dovratnik. Visok, mršav, u rastegnutom sivom džemperu. Naočale u tankom okviru skliznule mu na vrh nosa.
– Pa… opet Miro?
– Mhm.
– Možda je jednostavno takav, Mira. Ima ih.
– Kakav “takav”?
Slegnuo je ramenima i rastegnuo samoglasnik, po običaju.
– Pa… nesretan.
Riječ je visjela među njima. Mira je stisnula plastični lončić za kavu, plastika je pukla i udubila se prema unutra. Otpustila je prste i maknula lončić. Mlaz kave rasprostro se po stolu do ruba obrasca.
Drugoj obitelji nazvala je za ručkom. Slušalicu su podigli nakon šestog zvona.
– Halo? Da, sjećam se. Riđi. Miro. Ne, kod nas je sve dobro bez njega, hvala.
Glas žene bio je miran, gotovo pristojno-dosadan. Iza zida netko je uključio televizor, i Mira je čula prigušeni smijeh studijske publike, kao da u tuđem stanu sve ide po planu.
– Ispričajte mi kako se ponašao prvi dan?
– Prvi dan? Zavukao se pod kadu i sjedio. Zvali smo ga. Vadili smo ga. Nosili hranu ravno pred njušku. Siktao je. Drugi dan sam ga pokušala pomilovati. Izgrebao mi je ruku do krvi.
– A poslije?
– Poslije sam odlučila: ako mačak ne želi živjeti s ljudima, nema smisla mučiti ga.
Mira je stisnula telefon ramenom i zapisala u bilježnicu: “vadili iz kade”. Podvukla je.
– Jeste li mu dali vremena da jednostavno bude sam? Bez pokušaja kontakta?
Stanka. Šuštanje slušalice u tuđoj ruci.
– Pa čemu onda uzimati mačka, ako ga ne diramo?
Mira ništa nije odgovorila. Pozdravila se, spustila telefon na stol i dugo sjedila, podupirući bradu dlanom. Izvan prozora kiša je udarala o limeni nadstrešnicu ravnomjerno, kao metronom.
Na susjednoj stranici bilježnice našla je zabilješku iz prve obitelji, ostavljenu mjesecima ranije: “pokušavali ga uzimati u ruke od prvog dana”. Mira je povukla upitnik pored toga i zatvorila bilježnicu. Ali pitanje se nije zatvorilo.
U subotu se Marko zadržao do kasno.
Ušla je tiho. Svjetlo je gorjelo samo u daljem hodniku, gdje su stajali kavezi za dugotrajni smještaj.
Marko je čučao ispred Mirovog kaveza. Nije govorio ni riječi. Samo je sjedio i gledao u pod, a mačak iza rešetaka radio je uobičajeno: leđima okrenut vratima, rep omotan oko šapa, uši lagano unazad.
Mira ga je htjela dozvati. I zastala je. Jer je čula.
Miro je preo.
Tiho, na samom rubu čujnosti. Ravnomjeran, nizak zvuk, sličan brujanju svjetiljki, samo mekši. Kao da je unutar mačka radio mali motor koji se palio isključivo u tišini. Kad nitko nije pružao ruke i nosio hranu pred njušku.
Marko je ustao, okrenuo se prema izlazu i umalo se sudario s Mirom.
– Pa… samo sam… provjeravao zdjele.
– Preo je.
– Aha. Često to radi. Kad misli da je sam.
– Od kad ti to znaš?
Marko je popravio naočale.
– Od listopada, valjda. Zaboravio sam ključeve i vratio se po njih. A on je sjedio i preo. Onda su vrata škripnula, i odmah je utihnuo. Kao da su ga ugasili.
Mira se naslonila na zid. Žbuka je bila hrapava i hladna pod lopaticama. Iz kaveza nije dopirao nikakav zvuk. Miro je utihnuo, osjetivši drugu osobu.
I u toj tišini shvatila je na što su slična ona tri obrasca.
Ne na opis teškog mačka.
Na opis ljudi koji su htjeli ljubav trenutno. Nježnost na klik. Zahvalnost prve večeri, kontakt na zahtjev, kao prekidač na zidu: pritisneš i dobiješ.
Tri su obitelji uzimale Mira i odmah posezale za njim rukama. Vadili su ga iz skloništa. Nosili do lica. Sadili na koljena. A kad je živo biće odgovorilo jedinim načinom koji je imalo, kad se sakrilo, siktnulo, stisnulo, oni su pažljivo ispunili obrazac: “agresivan”, “nije se prilagodio”, “ne igra se”.
Mira je otvorila bilježnicu. I našla treću zabilješku koju je ostavila još pri povratku od posljednje obitelji, ali nije joj pridala važnost: “Kćerkica je plakala jer mačak nije htio sjediti na njenom krilu.”
Formulacije su se svaki put mijenjale. Ali radnja ostajala ista.
U ponedjeljak je prepisala upute. Stara verzija, koju su davali svima, počinjala je riječima: “Mačak treba nježnost i strpljenje.” Nova je počinjala drugačije.
Mira je pročitala Marku naglas, držeći list na ispruženoj ruci, kao da ne vjeruje vlastitom rukopisu:
– Prvi tjedan ne dirati. Ne zvati. Ne vaditi. Staviti zdjelu, vodu, posudu za nuždu i zatvoriti vrata u njegovu sobu. Ulaziti samo radi hranjenja. Ne gledati u oči. Ne pokušavati pomilovati.
Marko je zvižduknuo.
– Pa… ovo je uputa kako ignorirati mačka.
– Ovo je uputa kako ne ometati mačka da te zavoli.
Šutjela je i dodala tiše:
– Godinu i pol objašnjavali smo ljudima da je mačak težak. A on nije težak. On je oprezan. I slali smo ga onima koji brkaju strpljenje s očekivanjem.
– U čemu je razlika?
– Očekivanje traži rezultat. Strpljenje ne traži ništa.
Marko je rastegnuo samoglasnik, kao da odmjerava odgovor. Zašutio je. Svjetiljka iznad njih je trepnula, i Miro je na udaljenom kraju hodnika kratko trznuo uhom na zvuk. Raskinutim, lijevim.
Četvrta obitelj došla je za tri tjedna. Žena oko pedeset, tihog glasa i preplanulih ruku. Slušala je nove upute, kimajući glavom. Samo je jedno pojasnila:
– A ako nakon mjesec dana i dalje bude sjedio leđima okrenut?
Mira ju je pogledala u oči.
– Znači da mu treba više od mjesec dana.
Žena je kimnula. I uzela nosiljku.
Miro je unutra šutio. Leđima okrenut rešetki, rep oko šapa, uši lagano unazad. Kao i uvijek.
Fotografija je stigla nakon mjesec dana. Bez potpisa, bez komentara. Samo snimka. Prozorska daska, iza stakla zimsko dvorište, lonac s nekom biljkom.
I mačak. Riđi, s bijelim prsima i raskinutim lijevim uhom.
Sjedio je njuškom okrenut sobi.
Mira je pokazala snimku Marku. On je popravio naočale, pogledao, pa još jednom.
I rekao tiho, bez uobičajenog rastegnutog samoglasnika:
– Znači, nije bilo do njega.
Mira je spremila telefon u džep. Mirovu karticu izvadila je iz mape “dugotrajni smještaj” i prebacila u donju ladicu stola. Gdje su ležale one rijetke priče koje nije trebalo prepričavati. Dovoljno ih je bilo pamtiti.
