U kartici Mirka stajala su tri povrata u godinu i pol. Volonteri više nisu raspravljali kome ga ponuditi sljedećeg.
Branka je spustila transporter na kameni pod i otvorila patentni zatvarač. Riđi mačak izašao je polako, obnjuhkao kut kaveza, obišao zdjelicu s vodom i sjeo leđima okrenut vratima. Pet i pol kilograma mirnog inata. Tako je radio svaki put, i Branka je već znala: okrenuti se neće.
Večernja smjena je završila, svi su otišli, a ostali su samo oni koje nitko nije uzeo.
Branka je prešla prstima po hladnoj šipki kaveza.
– Pa dobro, Mirko. Dobro došao natrag.
Mačak se nije ni pomaknuo.
Sljedećeg dana raširila je tri obrasca povrata na stolu.
Prva obitelj, mladi par. Dvosobni stan na periferiji, balkon s pogledom na parkiralište. Razlog povrata: „agresivan, skriva se, ne ide u kontakt.“ Izdržali dva tjedna.
Druga obitelj. Žena od četrdeset godina, garsonjera nakon svježeg renoviranja. „Nije se prilagodio, sikće, zavlači se pod kadu.“ Deset dana.
Treća. Muškarac s kćeri od sedam godina. „Dijete se uzrujava, mačak se ne igra, sjedi u kutu.“ Jedan tjedan.
Branka je pročitala sva tri lista i protrljala most nosa. Papir je mirisao na tonere i tuđe kuhinje. Formulacije su bile slične, i od te sličnosti nešto je zujalo kao trn u oku, ali nije mogla uhvatiti što točno. Sve su obitelji prošle razgovor. Sve su potpisale ugovor. Sve su obećale strpljenje.
Tomo je provirio u sobu, naslonjen ramenom na dovratnik. Visok, mršav, u rastegnutom sivom džemperu. Naočale u tankom okviru spuzle su mu na vrh nosa.
– Pa… opet Mirko?
– Aha.
– Možda je jednostavno takav, Branka. Ima ih.
– Kakav „takav“?
Slegnuo je ramenima i povukao samoglasnik, po navici.
– Pa… nesretan.
Riječ je visjela među njima. Branka je stisnula plastičnu čašicu s kavom, plastika je pukla i uvukla se prema unutra. Otpustila je prste i odmaknula čašu. Mrlja od kave raširila se po stolu prema rubu obrasca.
Drugoj obitelji nazvala je u podne. Slušalicu su podigli nakon šestog zvona.
– Halo? Da, sjećam se. Riđi. Mirko. Ne, nama je dobro bez njega, hvala.
Glas žene bio je ravan, gotovo uljudno dosadan. Iza zida netko je uključio televizor, i Branka je čula prigušeni smijeh studijske publike, kao da u tuđem stanu sve ide po planu.
– Recite, kako se ponašao prvog dana?
– Prvog? Zavukao se pod kadu i sjedio. Zvali smo. Vadili smo. Nosili smo hranu pred njušku. Sikao je. Drugi dan sam probala pomaziti. Ogrebao me do krvi.
– A poslije?
– Onda sam odlučila: ako mačak ne želi živjeti s ljudima, nema smisla da ga mučimo.
Branka je prijubila telefon uz rame i zapisala u bilježnicu: „vadili ispod kade“. Podvukla.
– A jeste li mu dali vremena da jednostavno bude sam? Bez pokušaja kontakta?
Stanka. Šuštanje slušalice u tuđoj ruci.
– Pa zašto onda uzimati mačka ako ga nećeš dirati?
Branka nije ništa odgovorila. Pozdravila se, spustila telefon na stol i dugo sjedila, podupirući bradu dlanom. Iza prozora kiša je udarala po limenom nadstrešnici ravnomjerno, kao metronom.
Na susjednoj stranici bilježnice našla se primjedba iz prve obitelji, ostavljena mjesecima ranije: „pokušavali uzeti u ruke od prvog dana.“ Branka je pored nje stavila upitnik i zatvorila bilježnicu. Ali pitanje se nije zatvorilo.
U subotu je Tomo ostao do kasno.
Ušla je tiho. Svjetlo je gorjelo samo u daljem hodniku, gdje su stajali kavezi za dugotrajni smještaj.
Tomo je čučao ispred Mirkova kaveza. Nije govorio ni riječi. Samo je sjedio i gledao u pod, a mačak iza rešetaka radio je uobičajeno: leđa okrenuta vratima, rep omotan oko šapa, uši malo unatrag.
Branka ga je htjela dozvati. I zaustavila se. Jer je čula.
Mirko je preo.
Tiho, na samoj granici. Ravnomjeran, nizak zvuk, nalik zujanju lampi, samo mekši. Kao da je unutar mačka radio mali motor koji se palio isključivo u tišini. Kad nitko nije pružao ruke i nosio hranu pred njušku.
Tomo se podigao, okrenuo prema izlazu i zamalo se zabio u Branku.
– Pa… ja sam samo… provjeravao zdjelice.
– Preo je.
– Aha. Često tako radi. Kad misli da je sam.
– Od kad to znaš?
Tomo je popravio naočale.
– Od listopada, valjda. Zaboravio sam ključeve i vratio se po njih. A on je sjedio i preo. Onda su vrata škripnula, i odmah je utihnuo. Kao da su ga isključili.
Branka se naslonila na zid. Žbuka je bila hrapava i hladna pod lopaticama. Iz kaveza nije dopirao ni zvuk. Mirko je utihnuo, osjetivši drugu osobu.
I u toj tišini shvatila je na što liče ona tri obrasca.
Ne na opis teškog mačka.
Na opis ljudi koji su htjeli ljubav odmah. Milovanje na klik. Zahvalnost prve večeri, kontakt po naredbi, kao prekidač na zidu: pritisnuo, dobio.
Tri obitelji uzimale su Mirka i odmah posezale za njim rukama. Izvlačile iz skloništa. Nosile pred lice. Stavljale u krilo. A kad je živo biće odgovorilo jedinim načinom koji je imalo — kad se sakrilo, siknulo, stisnulo — oni su pažljivo ispunjavali obrazac: „agresivan“, „nije se prilagodio“, „ne igra se“.
Branka je otvorila bilježnicu. I pronašla treću primjedbu, koju je ostavila još pri povratku od posljednje obitelji, ali nije joj pridala važnost: „Kći je plakala jer mačak nije htio sjediti u njezinu krilu.“
Formulacije su se svaki put mijenjale. Ali radnja je ostajala ista.
U ponedjeljak je prepisala instruktažu. Stara verzija, koju su dijelili svima, počinjala je riječima: „Mačak treba maženje i strpljenje.“ Nova je počinjala drugačije.
Branka je pročitala Tomi naglas, držeći list na ispruženoj ruci, kao da ne vjeruje vlastitom rukopisu:
– Prvi tjedan ne dirati. Ne dozivati. Ne izvlačiti. Staviti zdjelicu, vodu, posudu za izmet i zatvoriti vrata u njegovu sobu. Ulaziti samo radi hranjenja. Ne gledati u oči. Ne pokušavati pomaziti.
Tomo je zvižduknuo.
– Pa… ovo je instrukcija kako ignorirati mačka.
– Ovo je instrukcija kako ne smetati mačku da te zavoli.
Zašutjela je i dodala tiše:
– Godinu i pol objašnjavali smo ljudima da je mačak težak. A on nije težak. On je oprezan. I slali smo ga onima koji brkaju strpljenje s iščekivanjem.
– U čemu je razlika?
– Iščekivanje traži rezultat. Strpljenje ne traži ništa.
Tomo je povukao samoglasnik, kao da isprobava odgovor. Zašutio je. Lampa iznad njih trepnula je, i Mirko na daljem kraju hodnika kratko je trznuo uhom na zvuk. Podera-nim, lijevim.
Četvrta obitelj došla je tri tjedna poslije. Žena od pedesetak godina s tihim glasom i preplanulim rukama. Slušala je novi instruktaž, kimajući. Samo jedno je pojasnila:
– A ako za mjesec dana i dalje bude sjedio leđima okrenut?
Branka je pogledala u njezine oči.
– Znači da mu treba više od mjesec dana.
Žena je kimnula. I uzela transporter.
Mirko je iznutra šutio. Leđima okrenut rešetkama, rep omotan oko šapa, uši malo unatrag. Kao uvijek.
Fotografija je stigla za mjesec dana. Bez potpisa, bez komentara. Samo snimka. Prozorska daska, iza stakla zimsko dvorište, lončić s nekom biljkom.
I mačak. Riđi, s bijelim prsima i poderanim lijevim uhom.
Sjedio je njuškom okrenut sobi.
Branka je pokazala snimku Tomi. On je popravio naočale, pogledao, pa još jednom.
I rekao tiho, bez uobičajenog razvučenog samoglasnika:
– Znači, nije bio problem u njemu.
Branka je spremila telefon u džep. Mirkovu karticu izvadila je iz mape „dugotrajni smještaj“ i prebacila u donju ladicu stola. Gdje su ležale one rijetke priče koje nije trebalo prepričavati. Bilo ih je dovoljno samo pamtiti.
