Znaš kako to već biva u lječilištu… Cvita Horvat sjela je na slobodno mjesto tek nakon što se uvjerila da je klupa čista i da njezinoj svijetloj haljini prijeti i najmanja prašina. U ruci je stiskala novu bijelu torbicu, kupljenu posebno za ovaj odmor. U lječilištu joj je već postala navika da poslije večere obuče neku svečaniju haljinu i izađe u šetnju. I drugi su gosti tako činili, rado pokazujući svoju odjeću. Jedna je žena čak priznala: „Pa gdje drugdje nego na odmoru malo isfengati haljine? Kod kuće se nemaš kamo obući.“
Krajičkom oka primijetila je da je prišao Juraj Perić i polako sjeo do nje. „Da zajedno pomolčimo“, rekao je thim, gotovo pronicavim glasom, glasom koji se savršeno uklapao u sklad tišine i prekrasnog krajolika. Ispod bež sakoa nosio je bijelu košulju, hlače su mu bile besprijekorno ispeglane, a tamna kosa ošišana kao da je tek izašao iz salona. Sedefaste vlasi na sljepoočnicama nisu mu nimalo škodile; naprotiv, davale su mu neku sigurnost i ozbiljnost.
Cvita je već dva dana primjećivala da je pri susretu posebno pogledava, kao da je izdvaja od ostalih dama. „Kako ste lijepo rekli: da zajedno pomolčimo“, pohvalila je tu rečenicu. „S vama je, Cvito, i šutnja ugodna, premda ja ionako uvijek rado razgovaram.“ Juraj se okrenuo prema njoj, kao da želi udahnuti sav njezin lik. Dopala mu se već pri prvom susretu.
Ona se isto okrenula prema njemu, obdarivši ga toplim pogledom. „Između ostalog, čekao sam vas jučer na plesu, ali niste došli… Ne volite plesati?“ „Što govorite, volim ples, ali jučer sam šetala. Večernji zrak je tako svjež, čovjek bi samo disao i disao.“ „Nisam znao da volite večernje šetnje“, rekao je Juraj i gotovo neprimjetno dodirnuo njezinu ruku. Cvita je osjetila lagani trnci od tog dodira. Njegove smeđe oči gledale su je s nadom da bi sve to moglo otići i dalje.
„Pozivam vas večeras na šetnju posebnom rutom koju sam sam otkrio. Pogled je prekrasan – planine se vide savršeno. Ali nemam s kim podijeliti taj doživljaj ljepote… sada ipak imam – s vama.“ I lagano je stisnuo njezinu ruku, kao da je slao znak za svoja uporna udvaranja.
„Zašto ne, ionako je riječ samo o šetnji. Pogotovo što je daleko ići samoj opasno, a s muškarcem je uvijek sigurnije“, pomislila je. U tome je pogledala par koji je prolazio pokraj njihove klupe; muškarac i žena živahno su razgovarali i bilo je jasno da su se upoznali tu, u lječilištu, i da im je lijepo zajedno. „Kakvu li ti to lijepu ruku imaš, Cvito“, nije rekao nego gotovo šapnuo Juraj, još se više primaknuvši i diveći se njezinom profilu.
Nije ga htjela pitati je li oženjen. Ovdje su mnogi u braku, a svoje zalutale trenutke pravdaju željom za novinama i novim doživljajima. Ali baš joj je u tom trenutku bilo neopisivo lijepo sjediti na klupi s muškarcem kojem se očito sviđa i koji je baš nju izdvojio.
„Hajdemo prošetati odmah“, predložio je. „Popričamo, a navečer te pozivam na kavu.“ Elegantno joj je pružio ruku i pomogao joj ustati. Ona je bez razmišljanja pristala, pokupila bijelu torbicu i uhvatila ga pod ruku. Nakon pet koraka bezbrižno je, kao djevojčica, zamahnula torbicom – i ispustila je. Torbica je pala u malu baricu koja je ostala nakon kiše. Cvita je od iznenađenja i kontrasta jauknu: snježnobijela torbica ležala je u blatu.
„Ništa strašno, sad će biti kao nova“, rekao je Juraj, pažljivo je podigao i stavio je na travu. Cvita je izvadila papirnate maramice i krenula je brisati, ali mutne mrlje su svejedno ostale. „Idem je u sobi oprati“, rekla je. „Onda ću te pričekati. Ili evo ovako“, iako je već bio prešao na „ti“, „čekam te poslije večere na istom mjestu… vrijedi?“ Kimnula je i požurila prema sobi, držeći torbicu podalje od sebe kako se ne bi isprljala.
Oprala je novu torbicu koju je kupila baš pred polazak u lječilište. Iako je sve izgledalo čisto, svejedno joj se činilo da je torbica postala nekako prljava, da je izgubila onu ljepotu novoga. Prisjetila se Jurajeva prijedloga za večernju šetnju, njegova pogleda koji je nagovještavao nastavak, i u sebi osjetila neugodu. Prvi put u cijelom tjednu pojavilo se nešto što ju je tištalo. Odjednom je usporedila svoj odnos s Jurajem, naoko potpuno bezazlen, s torbicom koja je pala u blato.
Zazvonio je telefon. „Mama, Borna i Roko ne daju mi napisati zadaću“, čula je u slušalici glas mlađe kćeri i odozga dječji smijeh. „A što vi to radite?“, upitala je kći, kao da se vratila u stvarnost. „Cvita, ja sam“, začuo se glas muža. „Doveo sam unuke. Htjeli smo ispeći kolač, a Ruža je protiv, kaže da ćemo uprljati cijelu kuhinju.“ „Andrija, bolje im kupi u dućanu nešto finoga, a ja ću doći pa ispeći kolač, možda i tortu.“ „Dođi već jednom, svima nam fališ“, rekao je Andrija. A onda je tiho dodao: „A meni najviše. Ako hoćeš, odmah sjednem u auto i dođem po tebe.“ „Još je malo, izdrži, i meni svi falite. Daj mi Ružu.“ Popričala je s kćeri, potom s unucima, rekla mužu da ga voli i tek onda primijetila da kasni na večeru.
Brzo se presvukla, uzela torbicu, okrenula je u rukama i uvjerila se da na njoj nema ni traga blatu. „Eto, sad je dobro“, zadovoljno je rekla sama sebi. Ima li uopće potrebe da žuri na šetnju s nekakvim Jurajem? To je sada jasno shvatila, baš ona torbica koja je pala u blato pokazala joj je kakav bi to odnos bio.
Cvita je u tom trenutku osjetila koliko joj zapravo fale muž, djeca i unuci… A krenula je na odmor upravo da odmori od njih, a sada joj je bilo drago čuti njihove glasove i još draže pomisliti na muža u kuhinji kako nespretno pokušava ispeći unucima kolač. Sjetila se kako ju je Andrija za Dan žena htio iznenaditi kulinarskim remek-djelom. Bilo joj je smiješno zbog njegovih nevještih poteza, ali tako milo i toplo.
„Neću se vraćati autobusom. Reći ću Andriji da dođe po mene kad završi liječenje, pokazat ću mu sve ove lijepe krajeve i prošetati zajedno. I ne treba nam nikakva ona ‚prljava torbica‘.“Spremno je odložila torbicu na krevet i posegnula za telefonom. Andrija se javio nakon trećeg zvona, pomalo zadihan, kao da je upravo izmicao unucima. „Jesi li već večerala? Možeš li me pokupiti večeras?” Tišina na drugoj strani bila je kratka, ali puna smiješka koji je čula kroz slušalicu. „Već sam u autu. Reci samo gdje te čekam.”
Rekla mu je. Onda je još jednom pogledala torbicu – snježnobijelu, čistu, besprijekornu – i glasno se nasmijala. Zatvorila je oči i bez žurbe zakopčala prtljagu. Kroz prozor je vidjela kako se posljednje sunce probija kroz planine, a niz cestu prema lječilištu dopire zvuk motora kojeg je poznala među svima. Nije ga izašla dočekati. Čekala je na klupi – onoj istoj, s one strane gdje je pala torbica – i gledala kako Andrija izlazi iz auta, još uvijek u onoj kuhinjskoj pregači koju je zaboravio skinuti. U ruci je nosio vrećicu toplih kolača, a na licu onaj nevješt, iskren osmijeh kojim je znao reći sve bez riječi.
„Evo ti mjesto do mene”, rekla je Cvita i ponudila mu ruku. „Da zajedno pomolčimo.”
