Dragi dnevniče,
Danas mi je supruga Cvita Klarić telefonirala iz lječilišta u Daruvaru. Glas joj je bio nekako drugačiji, pa sam je pitao što se događa. Nasmijala se i rekla da mi mora ispričati sve ispočetka.
Znam da ondje poslije večere svi vole prošetati u svečanijim stvarima. Cvita je obukla svijetlu haljinu, uzela novu bijelu torbicu i sjela na klupu, pazeći da na haljinu ne padne ni trunka. Jedna joj je žena rekla: „Gdje drugdje izvoditi haljine nego na odmoru? Doma nemaš kamo.” I doista, gotovo svi gosti lječilišta navečer šeću pokazujući što su ponijeli.
Cvita je iskosa ugledala Zvonimira Horvata. Prišao je polako i sjeo do nje. „Da malo zajedno šutimo”, rekao je tihim glasom koji se uklapao u mir večeri i ljepotu okoline. Nosio je bež sako, bijelu košulju i besprijekorno ispeglane hlače; kosa mu je bila kratko podšišana, a prosjede na sljepoočnicama nisu mu ništa oduzimale, naprotiv, davale su mu dozu sigurnosti. Cvita je već dva dana primjećivala da je gleda drukčije nego druge žene.
„Lijepo ste rekli: da zajedno šutimo”, odgovorila je, jer joj se ta rečenica svidjela. Zvonimir se okrenuo prema njoj i rekao: „S vama, Cvito, čovjeku je lijepo i šutjeti. Čekao sam vas jučer na plesu, ali niste došli.” Ona je odgovorila da više voli večernji zrak koji poziva na šetnju. „Nisam znao da volite večernje šetnje”, rekao je i jedva primjetno je dodirnuo po ruci. Osjetila je lagani podražaj. U njegovim smeđim očima bilo je nade u nešto više.
Pozvao ju je na večernju šetnju „svojim putem”, kako je rekao. „Tamo se s jednog mjesta vide planine; šteta što nemam s kim podijeliti ljepotu. Sad imam – s vama.” Stisnuo joj je ruku kao znak. Pomislila je: zašto ne, ipak je to samo šetnja, a s muškarcem je sigurnije. Pokraj klupe prošao je par koji je djelovao sretno; očito su se upoznali ovdje i lijepo provode vrijeme.
Zvonimir joj je prošaptao da ima lijepu ruku. Nije ga pitala je li u braku; u lječilištima većina ljudi nije slobodna, a svoje zanimanje pravdaju željom za novim i uzbudljivim. Ipak, bilo joj je ugodno što ju je netko izdvojio. Zvonimir ju je elegantno podigao s klupe i predložio da odmah prošeću, a navečer odu na kavu. Ona je bez oklijevanja pristala i uzela ga pod ruku.
Nakon pet koraka zamahnula je torbicom poput djevojčice i ispustila je. Bijela torbica završila je u lokvi poslije kiše. Cvita je jauknu iznenađeno. „Ništa, bit će kao nova”, rekao je Zvonimir i podigao je na travu. Cvita ju je čistila salvetama, ali mutne mrlje ostale su. „Idem je oprati u sobi”, rekla je. „Onda te čekam”, rekao je. „Poslije večere, na istom mjestu.” Već je prešao na „ti”.
Kimnula je i požurila u sobu, držeći torbicu podalje od sebe. Oprala je torbicu koju je kupila baš prije puta. Iako su tragovi nestali, činilo joj se da je torbica izgubila onu prvu bjelinu i novost. Sjetila se njegove večernje šetnje i pogleda koji je obećavao nastavak, pa je osjetila neugodan talog, prvi put u tjedan dana. U mislima je usporedila svoj odnos sa Zvonimirom s onom torbicom: na prvi pogled bezazlen, a opet u njemu nešto mutno i prljavo.
Tada je zazvonio telefon. Nazvao sam ja, a u pozadini su bili unuci Borna i Tvrtko i naša kći Vlatka. Vlatka se žalila kroz smijeh: „Tata, Borna mi ne da učiti, Tvrtko mi baca loptu!” Rekao sam Cviti da su nam unuci došli, da smo htjeli ispeći pitu, a Vlatka se boji da ćemo uprljati kuhinju. Cvita se smijala i rekla da kupim nešto slatko u dućanu, a kad se vrati, ona će ispeći pitu ili kolač.
„Dođi već jednom kući, svi smo se zaželjeli tebe”, rekao sam. „A ja najviše; ako treba, odmah ću sjesti u auto i doći po tebe.” Ona je tiho dodala da i njoj svi fale. Rekla je da se neće voziti autobusom nego želi da dođem po nju kad završi lječilište. Zatim je razgovarala s Vlatkom i unucima, a na kraju je i meni rekla da me voli.
Kad je došla do sebe, shvatila je da joj je na odmoru nedostajao naš dom. Otišla je da predahne od nas, a zapravo joj je samo nedostajala naša svakodnevica. Sjetila se kako sam joj za Dan žena htio ispeći pitu i kako sam se snašao kao riba na suhom; bilo joj je i smiješno i drago. Rekla je da će mi pokazati tamošnje planine i šetnice te da ćemo lijepo prošetati. „I ne treba nam nikakva prljava torbica”, zaključila je.
Naučio sam da nas ponekad zanese ljepota i pažnja, ali od „prljave torbice” ostane mrlja koju ne ispereš. Ako netko mora doći po tebe iz ljubavi, neka to bude netko tko te čeka s pitom i smijehom, a ne netko tko s tobom šuti samo dok sunce zalazi.
