Jelena se udaje kasno (po uvjerenju njene majke) – u trideset i prvoj godini. Iako izgleda lijepo – sive oči, smeđa blago valovita kosa do ramena, sladak osmijeh.
— Trebalo je ranije muža tražiti, a ti si samo učila i skromnila. Tvoje prijateljice su sebi uzele najbolje prosce, — gunđa Ana, Jelena majka, — a sad što je ostalo, to i pokupi. Ne sviđa mi se taj tvoj udvarač Ivan. Iz obične obitelji, roditelji sa sela, a drskosti – napretek… Što je to?
Ivan doista ima težak karakter – vlastoljubiv, nadmen i netrpeljiv. Ali to se otkriva tek kad se Jelena već uda za njega. U početku se Ivan drži, lijepo udvara, nosi cvijeće i pažljiv je.
A kad prođe prvo romantično vrijeme braka, muž počinje pokazivati pravo lice, drsko dobacuje Jeleni primjedbe bez obzira na priliku, ne razmišljajući da je strogim poučnim tonom može povrijediti. Jelena se trudi, želi sačuvati obitelj, sluša muža, radi u projektnom zavodu, cijenjena je na poslu, a kod kuće sve stigne, dok se Ivan samo mršti i na njoj iskaljuje svoje loše raspoloženje.
Rađa im se sin Ante, i kad dječak počinje pobolijevati i ne spavati noću, Ivan se još više udalji, odlazi spavati u drugu sobu da ga ne uznemiruju.
Kad Ante napuni četiri godine, roditelji se razvode. Jelena, iscrpljena muževljevim karakterom, odlučuje sama odgajati sina, a Ivan s lakoćom koja Jeleni najviše boli pristaje na razvod. Kasnije se ispostavi da je već imao kome otići. Srećom, Ivan brzo odseli s drugom ženom u drugi grad, pa Jeleni bude lakše – barem nema šanse sresti bivšega na ulici…
Svu svoju nježnost Jelena posvećuje jedinom Antu.
— Jelenice, — često joj govori majka, — još si mlada, zgodna, udaj se ili barem nađi nekog prijatelja za sebe…
Ali Jelena ne sluša Anu i marljivo radi kako bi sinu osigurala sve potrebno. Štedi na svemu da bi skupila za Antinu školu i vjenčanje, sebi uskraćuje sve. Alimentacija od muža je vrlo skromna.
Ante raste, dobro uči, u višim razredima ide na instrukcije kako bi se pripremio za fakultet. Jelena ga zarazi svojom strukom, pa on, završavajući školovanje, već zna da se majka dogovorila u svom zavodu da ga prime na posao.
— Baš uskoro idem u mirovinu, a ti ćeš doći kao mladi stručnjak! Direktora sam nagovorila. Poznaje našu obitelj godinama, i obećao je da će te uzeti… — raduje se Jelena.
Ante se vraća kući i odmah počinje raditi u projektnom zavodu u kojemu je njegova majka radila desetljećima.
— Potrudit ću se da te ne razočaram! – grli majku, – a ti ćeš uskoro odmarati… Smjena generacija!
Nakon godinu dana Jelena odlazi u mirovinu, upravo joj je pedeset i peta, a u to vrijeme Ante pronalazi curu Mateu. To je zgodna plavuša punijih oblina i vitkih nogu. Ante je zaljubljen do ušiju, i par se priprema za vjenčanje.
Jelena se raduje za sina. Samo jedno je pomućuje – slabljenje njene majke. Ana je već navršila osamdesetu, i sve češće pred ulazom njene zgrade staje hitna pomoć. Jelena čas živi kod majke u danima njezine posebne slabosti, čas opet žuri kući, ali svakodnevno je obilazi, donosi joj hranu, kupuje lijekove, a majka ispituje o mladima, o vremenu i o Jeleninom zdravlju.
— Uskoro ću otići, kćeri, — govori Ana, — a duša me boli za tebe. Ne za Antu, on je sretan, ima ženu. Oni su zdravi, mladi, jaki. A ti si cijeli život Antu odgajala, vukla, učila, i za vjenčanje si skupila, i za auto smo im s tobom dali novce. Sve za njega. Sama se nisi udala, ni na more, na jug nisi otišla… Žao mi te. I evo mene već druge godine bolesne, opet na tvojim rukama.
— Što govoriš, mama, ničega ne žalim… Ante je, da, on je moje sunce u prozoru… — počinje Jelena.
— Upravo zato – sunce u prozoru, a tako ne smije biti. Razmazila si ga… Otkad se oženio, prošlo je pola godine, a k meni nisu ni jednom došli… Iako znaju da sam bolesna, na rubu groba… Možda se više i ne vidimo… I k tebi ne navraćaju. Je li to u redu? – brine baka Ana.
— Ma što ti je, mama, oni su u medenom mjesecu. Nije im do nas. Osim toga, rade… — Jelena brani sina i snahu.
— Ne, — odmahuje glavom Ana, — nije tako. Majka je majka. I koliko si ti za njega učinila… Ne smije se zaboraviti. Ni u tuzi ni u radosti… Ipak si ga razmazila…
Jelena šuti. Potom zove Antu i moli ga da dođe k baki jer se ne osjeća dobro.
Ante dolazi sa ženom, sjede pokraj Ane pola sata, popiju čaj i požure kući. Žive kod Mateinih roditelja, u obiteljskoj kući.
Baka Ana umire. Jelena plače, žali majku, malo i sebe. Majčine riječi sve češće joj odzvanjaju u dugim večerima dok sjedi sama pokraj prozora, prisjećajući se kako se u ovo vrijeme vraćao sin s posla, a ona bi postavljala stol, i dijelili bi novosti… A sada je sama.
No Jelena se sabere i ode raditi u dječji vrtić, na iznenađenje svih poznanika.
— Imaš visoku stručnu spremu, a pereš podove? U mirovini… — govore joj susjede, a ona odgovara: — Ništa. Cijeli život za stolom, za crtežima. Treba se i kretati. Moja je mama u mladosti radila kao odgojiteljica u vrtiću, voljela sam joj svraćati iz škole…
Jelena ima malu mirovinu, svu ušteđevinu potrošila je na sina. Iako je i prije skromno živjela, sada želi malo više slobode u novcu. Posao joj, naravno, oduzima snagu i vrijeme, ali dosaditi joj sigurno ne dosađuje. Osim toga, po nagovoru susjede odlučuje poći s njom u narodni zbor pri domu kulture, i tako joj život postaje mnogo zanimljiviji.
Jelena se zaokuplja još i zato što nastoji ne uznemiravati Antu i Mateu, ne miješati se u njihov privatni život, iako je jako boli što sin ne samo da ne dolazi k njoj, nego čak i rijetko zove, i to samo po potrebi.
Ponekad, navečer, Jelena zaplače listajući album s dječjim fotografijama sina. Da joj ne bude previše usamljeno, u foto salonu daje uvećati najdraže fotografije s Antom, gdje su zajedno, stavi ih u okvire poput slika i objesi po cijelom stanu.
Stalno zastaje pokraj fotki, rukom dodiruje sinovo lice i smiješi se. Ponekad joj se čini da joj on uzvraća osmijeh. A onda slijedi iščekivanje poziva, i radost ako sin katkad navrati na čaj, ili da uzme nešto od svojih stvari ili obuće.
Ante obično ne ostaje dugo kod majke. Čak ni ne primijeti odmah uokvirene fotografije. A kad ih napokon vidi, zastane, pogleda majku i začuđeno upita:
— Što si ih objesila?
— Ovako… — zbuni se Jelena, — već nisam mlada, pa mi se vraća ono davno, najzlatnije vrijeme kad si bio mali…
Ante kimne i žuri kući k ženi, ne shvaćajući sasvim majčine “ćudljivosti”. A Jeleni kao da majka s neba pomaže. Pojavljuje se i prijatelj iz zbora.
— Jelenice, kod nas su samo tri muškarca u ansamblu, a ti si jednog odvela. Mi ga nismo mogle godinama opčarati, a ti si ga u trenu zaljubila! – otvoreno se smiju članice zbora, — to znači – nova si!
Svi se smiju, i sam “zaljubljeni” Nikola ljubi Jeleni ruku dok je ispraća kući nakon probe.
Jelena ne shvaća ozbiljno takvo prijateljstvo, i snishodljivo, ali dobrostivo prima udvaranja šezdesetpetogodišnjeg solista. A on je uporan i doslovce obožava Jelenu, privezao se za nju dušom.
— Jelenice, vi ni ne znate kako je dobro s vama. I pametna, i znate slušati, i mirna, i tako ste lijepi.
— Dobro, dobro… Ne trebate me više hvaliti, inače ću se uozbiljiti. Vjerujem vam, i o vama mogu reći isto. Osim toga, tako ste talentirani! Trebali biste nastupati na velikoj pozornici.
— Odavno sam htio ostaviti svoje koncerte. Pjevati mogu i kod kuće, za stolom na blagdane, moja me djeca rado slušaju. Ali došao sam u zbor prije deset godina jer sam ostao udovac, i navečer mi je bilo neizdrživo biti sam. Ovdje imam talentiranog voditelja, nastupe, male svečanosti – naša druženja. A sada više neću otići, želim biti pokraj vas.
Jelena odlazi kući i opet gleda u fotografije, uzdišući. Ante i dalje rijetko zove, i to druženje ne može zamijeniti ni pjevanje, ni posao, ni dobri prijatelji.
Ali ona trpi i raduje se rijetkim sinovljevim posjetima. Tek u posljednje vrijeme on počinje natucati da bi bilo dobro prodati bakin stan kako bi si on i Matea mogli priuštiti vlastiti stan.
— Ne slažete se dobro s njezinom obitelji? – zabrine se Jelena.
— Ne, dobro je, ali Matea želi zaseban stan, — zbuni se Ante.
— Onda, milošću Božjom, preselite se i živite, već sutra! – kaže Jelena sinu. Iako je mali dvosobni “trokut”, vama će kao mladoj obitelji zasad biti dovoljan.
— Stvarno? – zasja Ante, — ti si najbolja mama na svijetu! Trčim obradovati Mateu. Sad imamo svoj stan!
— Trenutak, sine. Stan ostaje moj, — zaustavlja ga Jelena, — neću ga još nikome prepisivati. Vi živite složno i rađajte mi unuke.
Ante odlazi. I ubrzo se sa ženom seli u bakin ugodni stan. Kako ga je majka zamolila, za godinu dana rađa im se kćerkica na radost cijele obitelji, a posebno njima samima.
Jelena već napušta posao, shvaćajući da je sada vrijeme da se posveti unuci, ali i sebi, kako bi ostala zdrava. Njezin udvarač, Nikola, toliko je uporan da je napokon nagovori na zajednički život, pa postaju par koji živi na dva stana.
Jelena se već navikla na ulogu bake i žene, i samo se čudi kako joj se život u zadnje vrijeme brzo mijenja. Zahvaljuje Nikoli na “drugoj mladosti”, a on se ne prestaje radovati svojoj ljubavi i zahvaljivati sudbini na takvom susretu.
Kod mlade obitelji također je sve dobro. Ante postaje pažljiviji prema majci, i sve češće je obilazi. Jednom počinje pričati o zamjeni stanova.
— Bit će nam drugo dijete, mama, — započinje.
— Da, znam i jako se radujem, — smiješi se Jelena.
— Matea me moli da porazgovaram s tobom, da se ti preseliš u bakin stan, a mi – ovamo, u naš. Ovaj je prostraniji, deset kvadrata veći, sovjetska gradnja. Nama će za dvoje djece ovdje biti zgodnije…
— A zašto Matea uvijek tebe šalje, a sama šuti? – smiješi se Jelena, — zna da ti ne mogu odbiti? Zašto ne nagovori svoje roditelje da se usele u bakin stan, a vama prepuste njihovu prostranu kuću? Ona je jedinica! Djeca bi imala prostora!
Ante pocrveni i ode. A Jelena ne žuri udovoljiti sinu. I ona se navikla na svoj stan. Ovdje joj je svaka sitnica pri ruci, sve na svom mjestu, poznato i uhodano, i zatvorenih očiju pronašla bi i iglu…
I odmah joj padaju na um majčine riječi: “Razmazila si ga, Antu, oj, razmazila…” I Jelena odlučuje ne žuriti. Rađa se druga unuka, donoseći mnogo ugodne brige cijeloj obitelji. Djevojčice rastu složno, žive u jednoj maloj sobi, a vikendom dolaze u posjet čas baki Jeleni, čas baki i djedu s Mateine strane. Tamo imaju prostora i u dvorištu, i u vrtu sa sjenicom, ljuljačkom i bobicama.
A Jelena i Nikola počinju živjeti zajedno u njezinu stanu, a Nikolina stan iznajmljuju kako bi imali više sredstava za život. Vole ići u kazalište i na jednodnevne ili dvodnevne izlete, pa su se zato i odlučili useliti zajedno.
Tek nakon dvanaest godina, kad Nikola umre, Jelena se seli u stan svoje majke, koji je ujedno i stan njezina djetinjstva.
— Evo, sine, uzmite naš stan, živite tamo, a meni će i ovaj mali biti dovoljan, — kaže sinu, — naputovala sam se, napjevala, sad ću sjediti kod kuće, čekati djevojčice u posjet, i vas isto. Nadam se da me nećete ostaviti…
Sin zagrli majku i pomogne joj se preseliti u rodne zidove iz djetinjstva, obavivši tamo kozmetički popravak.
Jelena ne mijenja ništa u namještaju stana, samo na zidove stavlja one velike fotografije sina, majke i sebe iz mladosti. A na stoliću stoji portret Nikole…
— Evo nas svih zajedno, — smiješi se Jelena blago i mirno, gledajući voljene ljude na fotografijama, — i što mi više treba? Svoji zidovi i toplina mojih dragih ljudi.
Unuke redovito posjećuju baku. Djevojčice vole ostajati kod nje na noćenju, u svojoj uobičajenoj sobici gdje su im ostali krevetići, i dugo im ne prestaju razgovori isprepleteni smijehom i šalama.
— Ajde, cure, vrijeme je za spavanje! – zapovijeda baka iz velike sobe, — svrake bjelorepke… Sutra se rano ustaje. Učit ću vas raditi sirnice. Ta uskoro ste za udaju. Ja ću osobno polagati ispit iz kuhanja!
