Šarko nije zacvilio kad se gospodar okrenuo prema izlazu. Samo je spustio njušku na šape i pritvorio oči, kao da je odavno znao čime će ovo putovanje završiti.
Na recepciji je Ivan otkopčavao karabiner na povodcu. Prsti su mu letjeli. Kao kad čovjek skida sat prije tuširanja – bez misli, bez stanke.
– Nemam ja vremena petljati se sa starim psom – rekao je ne podižući pogled. – Stražnje šape jedva hodaju. Pa, uspavajte ga. Ili u sklonište, kako god.
Naočale na lančiću zaljuljale su se kad je Lidija okrenula glavu prema psu. Riđi. Krupni. Sijeda dlaka na njuški i poderano lijevo uho. Šarko je ležao pred nogama gospodara, a rep mu se nije micao.
– Jeste li sigurni?
Povodac je pao na pult. Istrošena koža, metalna kopča s mjestimičnim ogrebotinama.
– Siguran sam – Ivan je trgnuo ramenom. – Oženio sam se. Žena, znaš, alergija. Novi stan, novi parket. A on se linja. Ukratko, nemam vremena.
Riječ „nemam“ izgovorio je tek malo brže od ostalih. Dva sloga, kao da ih je uvježbavao u autu putem do ovdje.
Nije čučnuo. Nije ga potapšao po vratu. Nije ni pogledao dolje. Okrenuo se, gurnuo staklena vrata i izašao. Miris benzina i mokrog studenoga uletio je u hodnik na tren, a onda su se vrata zalupila i postalo je tiho.
Šarko je podigao glavu.
Pogledao je u vrata. U Lidiju. Opet u vrata. Nozdrve su mu zatreperile, uvlačeći daljni miris. Staklo se nije pomaknulo. Poznate cipele nisu se vratile.
Koljena su joj škripnula kad je čučnula pokraj njega.
– Hajde, stari. Da vidimo što imamo.
Pod dlanom je dlaka bila čvrsta i topla. Mirisala je onako kako mirišu psi koji godinama spavaju na istom mjestu u hodniku, na starom ćebetu. Prašinom. Doma.
Stražnje noge bile su loše. Artritis, zglobovi otečeni. Pas je ustajao s mukom, gegajući se kao da nosi na leđima nevidljivu vreću. Ali ustao je. Sam.
Lidija je opipala rebra, podigla usnu, provjerila zube. Srce je kucalo ravnomjerno, oči bistre. Za svoje godine pas se držao dobro: mogao je hodati, jesti, gurati njušku u koljena. I čekati pred vratima.
Čekati pred vratima – to je znao. Navikao je.
Na ogrlici je visjela metalna pločica, puna sitnih ogrebotina. Lidija ju je nagnula prema svjetlu. Dva telefonska broja. Jedan potpisan „Ivo“. Drugi, niže, sitnijim, gotovo izbrisanim slovima: „Matea“.
Prvi broj nije odgovorio. Pet signala, šest, sedam. Pretplatnik nedostupan.
Šarko je ležao na podu ordinacije, glava između šapa. Neonka je treperila iznad njega s tihim pucketavim zvukom, a sjena riđeg tijela čas bi se pojavila na sivom linoleumu, čas nestala. Kao da je pas već napola iščezao.
Prst je zastao nad drugim brojem. Onda je Lidija pritisnula poziv.
Javili su se u trećem signalu.
– Halo?
Glas mlad, pomalo promukao, s pauzom prije riječi. Tako se javljaju ljudi koji ne očekuju pozive od nepoznatih, ali se javljaju jer se boje propustiti nešto važno.
– Dobar dan. Veterinarska stanica „Nada“. Zovem se Lidija. Jeste li vi Matea?
Pauza. Kratka, ali gusta, kao da je nešto palo na dno.
– Jesam. Što se dogodilo?
– Kod nas je vaš pas. Šarko. Riđi, krupni, lijevo uho poderano. Dovukao ga je muškarac. Ivan. I ostavio ga.
– Kako to – ostavio?
– Odrekao ga se. Rekao da nema vremena.
U slušalici je zavladala tišina. Lidija je čula disanje i buku ulice. Negdje daleko je trubio autobus. Onda se začuo zvuk, onakav kakav nastane kad čovjek pritisne dlan na usta.
– Živ je? – glas je postao tanak, kao konac koji se vuče.
– Živ. Artritis na stražnjim nogama, ali stanje je stabilno. Treba mu injekcije na kursevima i netko tko će biti uz njega. Nije smrtna presuda.
– Doći ću. Pošaljite adresu. Odmah ću doći.
Veza je prekinuta. Lidija je još trenutak držala slušalicu i slušala tišinu. Onda je pogledala Šarka. Nije se micao. Samo je rep trgnuo, jedanput, jedva primjetno, kao u snu kad se sanja nešto lijepo, a poslije se ne može sjetiti što.
Iz ostave je donijela zdjelicu s vodom. Stavila je pred njušku. Šarko je pružio glavu, laknuo jednom, dvaput, i kap je ostala na brkovima. Opet je spustio glavu.
Staro ćebe iz ormara zamirisalo na naftalin i tuđe mačke. Lidija ga je prostrla u kutu ordinacije, i pas je sam prešao tamo, polako, vukući stražnje noge. Obmirisao je tkaninu. Legao. Nos je sakrio u nabor.
Vani se smračilo. Studene su se svjetiljke upalile već prije pet, i mokro svjetlo liježilo je na staklo žutim mrljama.
Nakon dva sata staklena vrata ponovno su se otvorila. Jakna mokra, kestenjasta kosa prilijepljena za čelo, tenisice potamnele od lokvi. Matea je zastala na pragu ordinacije i nije odmah ušla.
U kutu na ćebetu ležao je Šarko. Glavu nije podigao.
Ona je zakoračila. Pa drugi, sporije, kao da se boji da će ga prestrašiti. Spustila se na koljena. Ćebe je potamnilo od mokre jakne, a po ordinaciji se raširio miris kiše i hladnog asfalta.
I tada je pas otvorio oči.
Gledao ju je dugo, kao da joj ne vjeruje. Nozdrve su se raširile. Rep je udario po ćebetu, jedanput, dvaput, brže. Šarko je zacvilio tanko i tiho, sasvim štenadski, i pružio se njuškom prema njoj. Stražnje noge nisu pomagale, klizile su po tkanini, a on se otezao prednjima, čeprljao pandžama po linoleumu, kuckao njima.
Matea ga je podhvatila ispod prsa i privukla k sebi. Vruć jezik prošao je po obrazu, po bradi, po slanim mokrim prugama koje nije brisala.
Lidija je stajala na vratima. Šutjela je. Skinula je naočale, obrisala ih rubom kuta, iako su stakla bila čista. Vratila ih na nos.
– Ima trinaest godina – rekla je Matea ne okrećući se. Glas joj je bio dubok, kao da je netko stavio na grlo nešto toplo i teško. – Tata ga je našao na gradilištu kad sam imala jedanaest. Uho su mu tada poderali lutalice. Tata ga je donio kući u jakni, kao bebu.
Riđa njuška zabila joj se u dlan tako da su joj se prsti raširili.
– A sad odjednom nema vremena – izgovorila je Matea tiho, bez ljutnje. Tako se govori o stvarima koje više ne čude, ali peku negdje pod rebrima.
Ruke su joj sitno drhtale. Stisnula je šake, protrljala prste, kao da se pokušava ugrijati, iako je u ordinaciji bilo toplo.
– Artritis se liječi – Lidija je progovorila smireno, liječnički. – Injekcije na kursevima, specijalna hrana i toplina. Da ne ostaje sam na duže. Nije beznadežan. Samo star.
Matea je kimnula. Ustala je. Obrisala je lice rukavom mokre jakne i pogledala veterinaru ravno u oči.
– Uzet ću ga.
– Uvjeti?
Usne su joj se trzle. Nije to bio osmijeh.
– Garsonijera. Šesnaest kvadrata. Mačak. Posao od osam do šest. I nijedan razlog da ga ostavim ovdje.
Sa kuke na vratima Lidija je skinula povodac. Onaj isti, istrošeni, s kopčom punom ogrebotina. Matea ga je uzela, i prsti su joj se stisnuli na staroj koži kao da drže nečiju ruku, a ne remen.
Karabiner je škljocnuo na ogrlici. Šarko je stajao, njišući se, stražnje noge podrhtavale, ali rep je mlatio lijevo-desno. Lijevo poderano uho trzalo se.
– Hajde, Šarko. Hajdemo.
On je zakoračio. Polako, krivo, padajući udesno. Stigao je do praga i stao. Okrenuo se prema ordinaciji, prema ćebetu, prema treperavoj neonki.
Onda je pogledao Mateu. I pošao za njom.
Na izlazu je usporila. Vani je sipila sitna kiša, mirisalo na mokar asfalt i palo lišće. Šarko je teško disao, para mu je izlazila iz njuške, a sitna kiša taložila se na riđoj dlaci kao srebrna prašina.
Do auta je bilo stotinjak metara. Za bolesne noge – cijeli kilometar.
Matea je čučnula, podhvatila psa ispod prsa i stražnjih nogu. Težak. Vruć. Sav drhti. Ispravila se, pritisnula ga uz sebe, i Šarko je zabio njušku u njezin vrat. Mokrom, vrućom njuškom koja je mirisala na pseću dlaku i na stari dom, odakle su ga jutrom odveli zauvijek.
Jakna se pokvasila do kože. Ruke su joj gorjele od težine. Koljena su se povijala na skliskom asfaltu. Ali nije se zaustavila ni jednom.
Lidija je gledala kroz prozor. Neonka iza nje trepnula je, ugasila se i ponovno upalila.
Na pultu je ležala kartica. „Šarko, mješanac, 13 god. Vlasnik: Ivan“. Riječ „Ivan“ bila je prekrižena. Dolje, sitnim urednim rukopisom: „Matea“.
Tjedan dana kasnije na Lidijin telefon stigla je fotografija. Šarko je ležao na kariranom ćebetu, a pokraj njega sjedio je prugasti sivi mačak i lizao riđe, poderano uho. Njuška psa bila je mirna. Oči zatvorene, rep slobodno ispružen preko tkanine. Tako leže psi koji više ne moraju čekati ispred vrata.
Poruka je bila kratka: „Nema on vremena. A mi smo našli.“
Povodac je Matea kupila novi, plavi, s mekanom ručkom.
A stari je ostao visiti besposleno, i od njega je mirisalo na stari dom i na čovjeka kojemu više nije bilo vremena.
