Vratašca kod Jose nisu se zatvarala od prošlog ljeta. Zasun je otpao kad ga je gurnuo ramenom jer su mu ruke bile pune vjedara. Otad su se vrata klatila na jednoj šarki, a vjetar je noću udarao o njih kao da netko dolazi i odlazi, ne usuđujući se ući.
Joso se navikao. Uopće se brzo navikavao na sve. Na to da mu je žena umrla prije tri godine. Na to da sin naziva jednom mjesečno, nedjeljom, i razgovor stane u četiri minute. Na to da vrt zarasta lobodom jer ga leđa bole kad se sagne, a unajmiti pomoć znači priznati da ne možeš.
Mačka je došla u rujnu. Siva, s bijelom mrljom na prsima i poderanim uhom. Sjela je pred trijem i gledala u vrata. Nije mjaukala. Nije se trljala o noge. Samo je sjedila, kao da je došla po poslu i čeka primanje.
Joso je izašao, pogledao je i rekao:
– Ni ja nemam što jesti.
Mačka nije otišla.
Vratio se u kuću, izvadio iz hladnjaka komad kuhanog bakalara, stavio ga na novine i iznio na trijem. Mačka je pojela ribu, oblizala se i opet sjela na isto mjesto.
– Pa sjedi – rekao je Joso.
Do listopada je živjela u kući. Ne zato što ju je Joso pozvao, nego zato što je jednog jutra otvorio vrata i zatekao mačku kako spava na otiraču u hodniku. Kako se ušuljala – nepoznato. Vrata su bila zatvorena. Onda je primijetio da se kuhinjski prozor ne zatvara do kraja, i shvatio.
Nije popravio prozor.
Susjedov dječak Tomica prolazio je pokraj Joseve kuće svaki dan. Imao je devet godina, išao u treći razred i vraćao se iz škole kroz prolaz jer je tako kraće. Vratašca s otpalim zasunom stajala su točno na njegovoj ruti. Tomica je uvijek gledao u dvorište – ne iz znatiželje, nego zato što je iza Joseve šupe rasla stara jabuka, a u jesen su ispod nje ležale jabuke, žute, sitne, kisele, ali Tomica ih je svejedno podizao i jeo.
Sad jabuka nije bilo. Ali navika gledanja ostala je.
Taj četvrtak Tomica je išao iz škole i vidio Jose kako stoji na trijemu s platnenom vrećom u rukama. Vreća se micala.
Tomica se zaustavio kraj vratašca. Vreća u Josevim rukama trzala se, a nešto je iznutra greblo, muklo, kao noktima po dasci.
Joso nije vidio dječaka. Sišao je s trijema, prošao kroz dvorište do auta – starog Nive koji je stajao pokraj ograde, prekriven korom blata. Otvorio je stražnja vrata, stavio vreću na sjedalo i vratio se u kuću.
Tomica je stajao i nije se micao. Srce mu je tuklo kao da je trčao, iako je stajao na mjestu. Vidio je kraj Joseve kuće mačku. Sivu, s bijelom mrljom. Ponekad je sjedila na prozorskoj dasci i gledala van. Tomica joj je jednom mahnuo rukom, a mačka je nagnula glavu, kao da nije razumjela.
Vreća. Mačka u vreći. Tomica je znao što to znači. Baka je pričala da su nekad u selu mačiće topili u rijeci. Ne iz zlobe, nego jer ih nije imao tko hraniti. Baka je to govorila mirno, kao o vremenu, a Tomica tada nije mogao zaspati do ponoći jer je zamišljao vreću koja tone u crnu vodu.
Joso je izašao opet. Sad je u rukama imao kartonsku kutiju. Stavio ju je na stražnje sjedalo pokraj vreće, sjeo za volan i upalio motor. Niva je zakašljala, frknula i izvukla se iz dvorišta kroz otvorena vrata.
Tomica se priljubio uz ogradu da ga auto ne udari. Joso je prošao pored njega i nije okrenuo glavu.
Dječak je potrčao kući.
Majka, Jelka, stajala je u kuhinji i rezala luk. Oči crvene, ali ne od suza, nego od luka. Tomica je uletio u hodnik nije se izuo i s vrata izvalio:
– Mama, Joso je mačku strpao u vreću i odvezao!
Jelka je odložila nož.
– Koju mačku?
– Sivu, s bijelom mrljom! Živjela je kod njega! Stavio ju je u vreću i u auto!
– Tomice, izuj se. Sav si pod…
– Mama! Odvezao ju je topiti! Ili u šumu baciti!
Jelka je obrisala ruke o ručnik. Pogledala je sina. Stajao je u raskopčanoj jakni, s torbom na jednom ramenu, a donja mu se usna tresla. Nije plakao, ali bio je na rubu.
– Tomice, sjedni. Ne znamo kamo ju je odvezao. Možda veterinaru.
– Veterinaru se ne vozi u vreći! U transporteru!
I tu Jelka nije našla što odgovoriti. Jer sin je bio u pravu. Veterinaru se u vreći ne vozi.
– Dobro – rekla je. – Popričat ću s Josom kad se vrati.
– A ako bude prekasno?
– Tomice.
– A ako bude prekasno, mama?
Jelka je skinula pregaču.
– Spremi se. Idemo.
Nije znala zašto to radi. Joso je bio susjed dvadeset godina. Miran, šutljiv čovjek koji je prije radio kao mehaničar u tvornici, a sad je u mirovini i popravlja susjedima sitnice za simbolične novce. Nije pio. Nije se svađao. Nakon ženine smrti postao je još tiši, kao da su mu stišali zvuk za nekoliko stupnjeva. Jelka mu je nosila staklenke pekmeza za Novu godinu, i svaki put je govorio isto: „Ma nisi trebala, Jelka, nisi.“ Uzeo bi. I sljedeći put opet rekao „nisi trebala.“
Nije ličio na čovjeka koji topi mačke.
Ali vreća se micala. Tomica je to vidio.
Jelka je izvukla auto iz garaže. Tomica je sjeo pokraj nje, vezao se i gledao kroz prozor kao da mačka može biti negdje na cesti. Nisu imali kamo – nisu znali kamo je Joso skrenuo. Prema rijeci? Prema šumi? Prema cesti?
– Prema rijeci – rekao je Tomica sigurno.
– Zašto prema rijeci?
– Zato što je baka rekla da uvijek prema rijeci.
Jelka je skrenula prema rijeci. Ne zato što je vjerovala u bakine priče. Nego zato što nije imala drugi plan, a Tomica ju je gledao onako kako djeca gledaju kad očekuju da će odrasli sve popraviti.
Cesta do rijeke vodila je kroz polje, pa kroz brezov gaj, pa naglo dolje, prema mostu. Most star, drveni, preko njega se vozilo samo ljeti. Sad su ga češće zaobilazili preko Ludbrega, što je bio krug od osam kilometara, ali zato asfalt.
Nive nije bilo kraj mosta.
– Nema ga ovdje – rekla je Jelka.
Tomica nije odgovorio. Gledao je u rijeku. Nije zaledila jer je veljača bila topla, a voda je tekla mutna, sivkastosmeđa, s tamnim mrljama uz obalu.
– Vratimo se – rekla je Jelka tiho.
– Preko Ludbrega – zamolio je Tomica.
Otišli su preko Ludbrega.
Nivu su vidjeli na povratku. Stajala je uz rub ceste na izlasku iz Ludbrega, ispred duge jednokatnice s natpisom „Veterinarska stanica“. Natpis je bio star, slova izblijedjela, i „stanica“ se čitala kao „snica“. Pokraj vrata visila je obavijest na listu A4, ali izdaleka se nije moglo pročitati.
Jelka je zaustavila auto.
– Tomice, pričekaj u autu.
– Ne.
– Idem s tobom.
Nije se prepirala.
Unutra je mirisalo na klor i nešto slatko, kao u ljekarnama. Za pultom je sjedila žena u plavom ogrtaču i pisala nešto u dnevnik. U hodniku na stolicama – nikoga. Iza zatvorenih vrata s pločicom „Prijemna“ čuo se glas. Jelka ga je odmah prepoznala.
Joso.
Prišla je vratima i zastala. Tomica je stajao pokraj nje, stisnut uz njezinu ruku.
Vrata su bila odškrinuta.
Joso je sjedio na tabureu pred metalnim stolom. Na stolu, na čistom platnu, ležala je mačka. Siva, s bijelom mrljom na prsima. Živa. Veterinar, mlad muškarac u naočalama, opipavao joj je trbuh. Mačka je ležala mirno, samo je rep trzao.
– Kad ste primijetili? – upitao je veterinar.
– Prije tri dana. Prestala je jesti. Onda se počela skrivati. Uvukla se pod korito i nije izlazila. Jedva sam je izvukao.
– U čemu ste je dovezli?
– U vreći. Nemam transporter. Kupio bih, ali u našoj trgovini ga nema, a u grad ići… Probušio sam rupe u vreći da diše. I stavio podlogu.
Veterinar je kimnuo. Pritisnuo je mački trbuh i zadržao ruku.
– Joso, vaša mačka nije bolesna. Vaša mačka ima mačiće. Za tjedan dana, možda deset.
Joso je skinuo kapu. Protrijao je čelo. Vratio kapu.
– Mačiće?
– Troje ili četvero, po osjećaju. Nije stara, zdrava je, porod bi trebao proći normalno.
– Mislio sam da umire – rekao je Joso tiho. – Ne jede. Skriva se. Mjauče noću, tiho, kao da se žali. Mislio sam gotovo je.
Veterinar se nasmiješio.
– Nije gotovo. Naprotiv. Početak.
Joso je pogledao mačku. Ona je okrenula glavu i zaškiljila na njega, kao da govori: „Pa jesi li shvatio?“
Pružio je ruku i pogladio je između ušiju. Jednom. Drugi put. Mačka je priljubila uši i zamuklao, i zvuk se širio po metalnom stolu kao vibracija.
Tomica je iza vrata prestao disati. Sve je čuo. Jelka mu je stavila ruku na rame i osjetila kako se dječak opustio, kao da je iz njega izvađen štap na kojem se držao zadnjih sat vremena.
Gurnula je vrata.
Joso se okrenuo. Ugledao je Jelku. Ugledao je Tomicu. Iznenadio se.
– Jelka? Što ti tu?
Jelka je otvorila usta i zatvorila ih. Jer reći „mislili smo da ideš topiti mačku“ bilo je sramotno, glupo i nemoguće. Ali Tomica ju je pretekao.
– Joso, vidio sam kako ste mačku strpali u vreću. Mislio sam da ćete je… ono…
Nije dovršio. Joso je gledao dječaka, a na njegovu se licu događalo nešto sporo i složeno, kao da slaže iz pojedinih riječi cijelu sliku.
– Mislio si da sam je htio utopiti?
Tomica je kimnuo.
Joso je šutio. Onda je ustao, prišao dječaku i čučnuo. Koljena su mu škripnula, i Joso se namrštio, ali se nije ispravio.
– Tomice. Ne bih to učinio. Čuješ? Nikad ne bih.
– Znam. Sad znam.
– Vreća zato što nemam transporter. Ne voli kad je držiš. Izbija se. A u vreći joj je mračno i mirno. Stavio sam stari vunenjak unutra da joj bude mekano.
– Vidio sam da se vreća miče. I uplašio sam se.
Joso je stavio ruku dječaku na rame. Dlan je bio velik, težak, sa žutim žuljevima.
– Dobro si se uplašio – rekao je Joso ozbiljno. – Dobro si potrčao. Da je stvarno tako bilo, stigao bi.
Mačka na stolu prestala je mukati i gledala ih je kao da razumije o čemu govore. Veterinar je šuteći zapisivao nešto u karton.
Jelka se okrenula prema prozoru. Vani je zapao prvi snijeg, sitan, suh, a svjetiljka na trijemu veterinarske stanice sličila je na mutno sunce u bijelom oblaku.
Kartonska kutija koju je Joso stavio u auto poslije vreće stajala je na podu pokraj stola. Otvorena. Unutra je ležao stari ručnik, zdjelica s vodom prekrivena vrećicom da se ne prolije, i vrećica hrane. Mačje. Koja se u njihovu naselju prodavala samo u jednoj trgovini, kod tete Ljerke, i koštala je skupo. Joso ju je kupio unaprijed.
Kući su se vozili u mraku. Tomica je sjedio na stražnjem sjedalu i šutio. Nije spavao, samo je šutio, kao odrastao kojemu su riječi nestale, a misli još nisu.
– Mama – rekao je već na ulasku u naselje – mogu li otići k Josi kad se mačići okote?
– Možeš, ako on ne smeta.
– Neće smetati.
Jelka nije pitala otkud ta sigurnost. Jer vidjela je kako je Joso gledao dječaka u ordinaciji veterinara, i u tom pogledu bilo je nešto što odavno nije primijetila kod susjeda. Ne zahvalnost. Nešto jednostavnije i važnije. Kao da su ga prvi put nakon tri godine ugledali ne preko ograde, nego izbliza.
Mačići su se okotili za devet dana. Četvero. Tri siva i jedan bijeli, s tamnom mrljom na leđima, nalik na mrlju tintom.
Tomica je došao istu večer. Joso je otvorio vrata i pustio ga bez riječi. Dječak je sjeo na pod pokraj kutije gdje je mačka ležala s mačićima, i sjedio je tako pola sata, ne mičući se.
– Ovaj je na tebe – rekao je Joso pokazujući na bijelog. – Isto je šesnaest.
– On leži.
– Pričekaj.
Vratašca je Joso popravio. Tomica je pomagao, držao je šarku dok je Joso zavijao vijke. Novi zasun kupila je Jelka. Donijela ga je u vrećici zajedno s pekmezom. Joso je rekao: „Ma nisi trebala, Jelka, nisi.“ Ali zasun je postavio isti dan.
Sad su se vrata čvrsto zatvarala, i vjetar više nije udarao noću. Ali Tomica je svejedno ulazio kroz njih svaki dan poslije škole. Otvorio bi, ušao, zatvorio za sobom. Zasun je škljocao ravno i kratko, kao točka na kraju rečenice.
Bijelog mačića Tomica je uzeo sebi kad je malo porastao. Nazvao ga je Bjelko. Joso je čuo ime, huknuo i nije rekao ništa. Samo je pogladio mačku koja je sjedila na prozorskoj dasci i gledala kako dječak nosi njezina sina kroz dvorište.
Mačka ih je ispratila pogledom do vratašca. Onda se okrenula i sklupčala na prozorskoj dasci.
