– Nada, potpiši sad. Do mature imamo dvadeset minuta.
Stajala sam pred ogledalom u maloj sobi za mladenke, gdje je mirisalo na lak za kosu, tuđe parfeme i svježe ruže. S prozora je šumio srpanjski pljusak, po staklu su se slijevale tanke kapljice, a na prozorskoj dasci ležale su dvije pribadače koje nikako nisam uspjela zabosti u veo.
Ruža Horvat držala je preda mnom list papira. Bijel, debeo, s uredno presavijenim kutom. U drugoj ruci imala je nalivpero sa zlatnim čepom.
– Što je to? – upitala sam.
Nasmiješila se onako kako se smiješe prodavači kad znaju: roba ima grešku, ali kupac je već skoro pristao.
– Običan obiteljski dogovor. Stanko ti je objasnio.
Stanko je stajao na vratima u tamnoplavom odijelu. Zgodan, glatko obrijan, s cvjetićem na reversu. Jutros sam mu sama zakačila taj cvjetić i smijala se da se više boji ubosti nego oženiti.
Sad se nije smijao.
– Nada, nemoj sad, – rekao je. – Sve smo već dogovorili.
– Dogovorili smo da se nakon vjenčanja seliš k meni, – rekla sam. – I da tvoju mamu nitko ne vrijeđa. Sve ostalo dogovarao si bez mene.
Ruža je lagano podigla obrve.
– Kakva osjetljivost. Stanko, govorila sam ti, trebalo je ranije postaviti pitanje čvrsto.
Stavila je list na stolić pored kutije za prstenje. To nije bila ni prava odvjetnička isprava, nego više povodac na koji su me htjeli uzeti baš prije mature. Smisao je stao u nekoliko redaka: nakon vjenčanja prodajem svoj stan, a novac ide za kupnju većeg stana za našu “novu obitelj”. Kupovina je trebala ići na Stankovo ime. Zašto – nije objašnjeno. Očito se smatralo da bi mi to ionako trebalo biti drago.
Pogledala sam svoj odraz. Bijela haljina savršeno je stajala. Naravno. Sašila sam je sama, noću, kad bi u šivaćem salonu utihnuli strojevi i mogla se napokon posvetiti sebi. Čipku na rukavima birala sam tri tjedna. Struk sam prepravljala dvaput. U ovoj haljini nije bilo ničeg slučajnog.
Osim mladoženje, kako se ispostavilo.
– Stan sam kupila prije nego sam upoznala Stanka, – rekla sam. – Ne namjeravam ga prodavati.
Stanko se odmaknuo od vrata i prišao bliže.
– Nada, dosta se drži za svoje zidove. To je garsonijera. Hoćemo li cijeli život tamo čučati?
– Nisam protiv većeg stana. Protiv sam da se moj prodaje na tvoje ime i po diktatu tvoje mame.
– Mama želi najbolje.
– Za koga?
Ruža je uzdahnula.
– Za sve. Bole me noge, teško mi je samoj. Stanko je jedini sin. Ti si supruga, znači, moraš misliti šire, ne samo na svoje konce, krpice i tabure kraj prozora.
Tabureom kraj prozora nazivala je moj radni kutak. Tu je stajao stari šivaći stroj, težak, lijevano željezo, koji sam dobila s prvom pravom narudžbom od vlasnice zatvorenog salona. Na tom stroju sam opšivala tuđe kapute, šivala školske haljine, prepravljala odjeću nakon loših kupnji, a onda uštedjela za polog i uzela taj stan.
Malen. Tvrdoglav. Moj.
Stanko je sve to znao. Čak je jednom i rekao:
– Volim što sve sama. S tobom nije strašno.
Ispostavilo se da njemu nije bilo strašno ne sa mnom, nego na moj račun.
– Ništa neću potpisati, – rekla sam.
Ruža je odmah prestala smiješiti se.
– Onda čemu cijela ova predstava?
– Kakva predstava?
– Bijela haljina, gosti, restoran. Želiš ući u obitelj, a ne dati ništa obitelji?
Pogledala sam Stanka. Čekala sam da kaže bar: “Mama, dosta.” Ili da jednostavno uzme od nje papir.
Šutio je.
Iza vrata netko je prošao, nasmijao se, zazveckale su čaše. Vjerojatno su već točili gostima šampanjac. Moja prijateljica Ljubica poslala je poruku: “Gdje si? Matičar je nervozan.” Nisam odgovorila. Telefon je ležao kraj buketa bijelih božura, koji su odjednom izgledali kao glavice kupusa.
– Stanko, – rekla sam tiho. – Znao si za ovaj papir?
Popravio je manšetu.
– Ma što se cjepidlačiš? Papir je samo da svi budu mirni. Ti bi poslije predomislila, počela otezati. A mi imamo dogovor s ljudima.
– S kakvim ljudima?
Ruža je brzo pogledala sina. Tada sam se prvi put stvarno prestrašila. Ne papira. Ne razgovora. Nego toga da odgovor već postoji i da će biti gori nego što mislim.
Stanko se namrštio.
– Pokazao sam stan jednom poznaniku. Spreman je čekati. Dobra cijena. Ne pravi se da je to zločin.
– Pokazao si moj stan kupcu?
– Ne dramatiziraj. Bio sam tamo. Imam ključeve.
Osjetila sam kako mi u grudima postaje prazno i hladno. Ključevi. Oni ključevi koje sam mu dala u proljeće, kad sam se razboljela i zamolila ga da donese lijekove. Zadržao je svežanj kod sebe.
– Vodio si stranca u moj stan?
– U naš budući stan, – odsjekao je. – I prestani govoriti tim tonom.
Ruža je pomaknula prema meni nalivpero.
– Nada, pametna žena ne drži se kutije s balkonom kad joj nude normalan život.
U tom trenutku sjetila sam se kako me u salonu Biserka, moja prva učiteljica, učila parati krivi šav.
– Ne žali konac, Nada. Ako je krenulo krivo od prvog boda, dalje će vući cijeli komad. Bolje odmah rasporiti nego poslije plakati na pokvarenom materijalu.
Mislila sam tada da govori o suknjama.
Stanko je uzeo kutiju s prstenjem, otvorio je, izvadio moj prsten i zavrtio ga među prstima.
– Ajde da završimo ovaj razgovor. Sad ćeš izaći, nasmiješiti se, potpisat ćemo, a kod kuće sve mirno dogovorimo.
– Kod kuće? – ponovila sam. – U kojem domu?
– U tvom. Za sada.
To “za sada” bio je posljednji konac.
Uzela sam prsten iz njegovih ruku. Mali, gladak, zlatan. Birali smo ga zajedno. Zapravo, Stanko je izabrao, a ja sam pristala jer mi je bilo dosta prepiranja. Tad je rekao:
– Tebi pristaje jednostavnost.
A meni je samo bilo želja da me bar jednom upita što se meni sviđa.
Prišla sam prozoru. Bio je odškrinut jer je u sobi postalo zagušljivo. Dolje, pod nadstrešnicom, stajali su mokri automobili gostiju. Na prozorskoj dasci drhtala je kap vode.
Ruža je krenula prema meni.
– Što radiš?
Okrenula sam se prema njima oboma. Prema ženi koja je već u mislima razmjestila svoj namještaj u mom stanu. Prema muškarcu koji je odlučio da ću nakon pečata u osobnoj postati praktičnija, mekša i tiša.
– Čestitam! Upravo ste izgubili i mladenku, i stan, i ostatke mog poštovanja! – bacila sam zaručnički prsten kroz prozor.
Udario je o limeni otok, zveknuo i nestao negdje u mokrom zelenilu ispod prozora.
Ruža je vrisnula kao da sam bacila ne prsten, nego njezine planove za mirnu starost.
Stanko je problijedio.
– Poludjela si?
– Ne. Napokon sam došla k sebi.
Podigla sam rub haljine da ne nagazim na čipku i krenula prema vratima.
– Nada! – Stanko me uhvatio za ruku. – Tamo su gosti. Moje kolege. Tvoja mama je došla. Sad ćeš sve osramotiti.
Pogledala sam njegove prste na svom zapešću.
– Pusti me.
– Razgovarat ćemo.
– Već si sve rekao.
Pustio me nije odmah. Prvo je stisnuo jače, kao da provjerava koliko je u meni ostalo prijašnje poslušne Nade. Onda je razmaknuo prste. Na koži su ostali crveni tragovi.
U hodniku me presrela Ljubica. Bila je u ljubičastoj haljini i s maskarom koja se malo razmazala od vlage.
– Gdje si nestala? Svi čekaju. O… što se dogodilo?
– Vjenčanja neće biti.
Pogledala je preko mog ramena, vidjela Stanka, Ružu s papirom u ruci i odmah sve shvatila – ne po riječima, nego po licima.
– Hajde, – rekla je.
– Pričekaj. Reci mami neka se ne brine.
– Reći ćeš sama. Ona je kod garderobe, već osjeća da nešto nije u redu.
Mama je doista stajala kod garderobe. Sitna, u tamnoplavom odijelu, s torbicom koju je držala objema rukama ispred sebe. Ugledala me i nije upitala: “Kako si mogla?” Nije upitala: “Što će ljudi reći?” Samo je prišla i popravila mi izbijenu kovrču.
– Povrijedio te?
Kimnula sam.
– Idi se presvući. Ja ću s gostima porazgovarati.
– Mama, sve je komplicirano.
– Komplicirano je kad kroj ne štima, a narudžba je sutra. Ovo je jednostavno – nije tvoj čovjek.
Haljinu sam skidala u spremištu restorana, gdje mi je Ljubica donijela moju običnu lanenu haljinu i sandale. Patentni zatvarač se zaglavio, čipka se hvatala za kosu. Trgnula sam se i tanka nit na rukavu pukla.
– Pažljivo, – rekla je Ljubica.
– Neka pukne.
– Šteta, toliko si šila.
Pogledala sam bijelu tkaninu, uredne šavove, niz sitnih gumbića ručno prišivenih.
– Nije šteta. Haljina nije kriva.
Ljubica ju je objesila na vješalicu. Zanjihala se, kao da je uzdahnula.
Na ulazu u restoran zujali su gosti. Netko se srdio, netko šaptao, netko je pokušavao uhvatiti taksi. Ruža je govorila glasno:
– Djevojci su pozlile. Sve ćemo srediti.
Moja mama odgovorila joj je tako mirno da sam čula čak i kroz vrata:
– Djevojka ima stan i glavu na ramenima. A vaš sin ima problem s poštovanjem.
Izišla sam kroz servisni ulaz. Kiša je gotovo prestala. Zrak je mirisao na mokar asfalt i lipu. Ljubica je htjela poći sa mnom, ali sam zamolila:
– Nemoj. Želim biti sama.
– Jesi li sigurna da ćeš izdržati?
– Već sam izdržala.
Taksi sam uhvatila u susjednom dvorištu. Vozač me pogledao u retrovizoru: lanena haljina, svadbena frizura, buket bijelih božura u krilu.
– Proslava nije uspjela? – oprezno je upitao.
– Naprotiv, završila je na vrijeme.
Nije više pitao ništa.
Kod kuće sam prvo uzela od portira rezervni ključ koji sam ostavila za slučaj nužde i popela se. Vrata su se otvorila tiho. U stanu je bilo onako kako volim: na stolu kraj prozora ležala je centimetarska vrpca, na naslonu stola visio je nedovršeni sako, na prozorskoj dasci stajala je teglica bosiljka. Moj život. Mali, mjestimično tijesan, ali ne tuđi.
Izvadila sam iz brave staru bravulju i stavila je na dlan. Susjed s trećeg kata jednom mi je pokazivao kako se mijenja kad mi se ključ zaglavio. Onda sam se nasmijala:
– Meni više trebaju haljine, ne brave.
Odgovorio je:
– Ženi u stanu dobro dođe znati i jedno i drugo.
Nova bravulja ležala je u ladici komode. Kupila sam je nakon što je Stanko jednog jutra došao bez najave, otvorio vrata svojim ključevima i rekao:
– Iznenađenje.
Tada sam prešutjela. Samo sam sakrila kutiju ispod donjeg rublja. Očito je moja glava već sve znala, samo je srce kasnilo.
Brava sam mijenjala dugo. Haljinu bih za to vrijeme uspjela prilagoditi figuri, a sa željezom sam petljala kao učenica. Odvijač mi je klizao, šaraf je padao, prsti su boljeli. Ali kad se novi ključ okrenuo u novoj bravi, prvi put tog dana nasmiješila sam se.
Telefon je zvonio bez prestanka. Stanko. Ruža. Nepoznati brojevi. Onda poruke.
“Nemoj se sramotiti, vrati se.”
“Gosti pitaju što da im kažem.”
“Doći ću, otvori.”
“Dužna si objasniti se.”
Ugasila sam zvuk.
Objasniti se više nisam imala kome.
Stanko je došao kad se vani počeo smrkavati mokri kraj. Prvo je zvao na interfon. Onda je lupao. Onda je govorio kroz vrata.
– Nada, otvori. Odrasli smo ljudi. Treba riješiti.
Sjedila sam na podu kraj šivaćeg stroja i parala rub vjenčane haljine. Ne zato što nisam čula. Zato što su mi ruke prvi put tog dana radile nešto razumljivo.
– Znam da si doma, – rekao je. – Ne pravi cirkus.
Nastavila sam parati šav malim škaricama, pažljivo, da ne oštetim tkaninu.
– Ključ mi ne odgovara, – glas mu se promijenio. – Jesu promijenila bravu?
Šutjela sam.
– Nada, ovo više nije smiješno.
Škarice su škljocnule. Konac je popustio.
– Otvori bar da porazgovaramo!
Prišla sam vratima, ali nisam skinula lančić.
– Govori.
– Shvaćaš li što si učinila? Ljudi su došli, mama je zamalo pala. Izložila si me ruglu.
– Sam si se izložio.
– Zbog papirića? Zbog nekakvog stana?
– Ne zbog stana, Stanko. Zbog toga što si već odlučio koliko moj život vrijedi.
S druge strane vrata glasno je udahnuo.
– Htio sam obitelj.
– Ne. Htio si povoljnu zamjenu: moj stan za tvoju udobnost.
– Sve izvrćeš.
– Odlazi.
– Neću otići dok se ne dogovorimo.
– Onda ću zvati policiju.
Zašutio je. Onda je dlanom udario po vratima. Ne jako, ali dovoljno da ogledalo u predsoblju zadrhti.
– Zažalit ćeš.
– Više ne.
Koraci se nisu odmah udaljili. Još je malo stajao, nadajući se da ću se uplašiti vlastite odlučnosti. Onda su vrata lifta lupnula i u stanu je postalo tiho.
Vratila sam se haljini. Odrezala sam dugački šlep. Zatim sam skinula čipku s rukava i složila je odvojeno. Bijela tkanina legla je na stol, poslušna i čista. Od nje se moglo napraviti bilo što: svečana haljinica za djevojčicu, podstava za sako, prekrivač za lutku. Nije svaki materijal kriv što su ga htjeli upotrijebiti na pogrešan način.
Kad su se u šivaćem salonu upalila prva svjetla, ja sam već stajala za stolom za krojenje s vrećicom u rukama. Biserka je sjedila kraj prozora i pila čaj iz čaše u držaču.
– Pa? – upitala je, ne dižući pogled.
– Nije bilo vjenčanja.
– Vidim. Mladenke koje su se udale imaju drukčiji hod. Ti imaš hod osobe koja je iz goruće šupe iznijela šivaći stroj.
Stavila sam vrećicu na stol.
– Mogu li ga ovdje rasparati?
– Moraš.
Prišla je, opipala tkaninu.
– Dobar posao.
– Bio.
– Dobre posao i ostaje. Nije pogriješio šav, Nada. Pogriješio je čovjek koji je mislio da te haljina već čini njegovim vlasništvom.
Sjeli smo jedna kraj druge. Ona je parala bočni šav, ja sam skidala gumbe. Nikakvih glasnih razgovora. Samo meko pucketanje konca i udaranje kiše po željeznom nadstrešku.
Mama je nazvala kad sam namatala čipku u uredan smotuljak.
– Kako si?
– Živa. Ljuta. Ali dobro.
– Dolazio je?
– Dolazio. Nije ušao.
– Dobro.
– Mama, je li te sram zbog mene?
Čak se naljutila.
– Sram me što te prije nisam pitala jesi li sretna. Sve ostalo nije sram.
Kući sam se vratila već pod sitnu kišu. Ispred ulaza stajala je Ruža. Bez kišobrana. Kosa joj je izbila iz frizure, lice izgledalo sivo.
– Nada, – rekla je. – Moramo porazgovarati.
– Ne moramo.
– Mlada si, vruće krvi. Ne shvaćaš što radiš. Stanko pati.
– Neka se navikne.
Stisnula je usne.
– Stan te neće usrećiti.
– Možda. Ali neće tražiti da se prodaš za tuđu udobnost.
– Okrutna si.
– Ne. Samo ste prvi put čuli “ne” i pomislili da je to okrutnost.
Prišla je bliže.
– Stanko je dobar.
– Neka onda postane dobar bez mog stana.
Ruža se okrenula. Činilo se da je htjela reći nešto oštro, uobičajeno, zajedljivo. Ali dvorište je bilo prazno, nije bilo gledatelja, pa su riječi izgubile pola snage.
– Volio te, – izustila je napokon.
– Ljubav ne dolazi s papirom za potpis prije mature.
Zaobišla sam je i ušla u zgradu.
Više nisu dolazili. Zvali su još nekoliko puta, pa prestali. S restoranom i gostima su se ispetljali bez mene. Stanko je uzeo svoje kutije s balkona preko susjeda, a da se nije ni popeo do mene. Vratio je ključeve koji su ionako već otključavali ništa.
Mislila sam da će boljeti više. Ali bol je nalikovala ubodu pribadače: oštro, uvredljivo, ali odmah znaš odakle je izvući.
Stan je postupno zaboravio Stanka. Nestala je njegova šalica s natpisom “glavni u kući”. Izvadila sam papuče koje je sam kupio i ostavio na vratima kao znak budućeg useljenja. Skinula sam sa zida kalendar gdje je crvenim markerom zaokružio datum vjenčanja. Na to mjesto objesila sam drveni kalup od starih konaca, pronađen u salonu. Velik, potamnio, s urezom sa strane. Nekako je bolje pristajao mom zidu nego ikakav kalendar.
Haljinu nisam bacila. Od gustog satena sašila sam navlaku za šivaći stroj. Od čipke – zavjesu za mali prozor u radnom kutu. Gumbe sam složila u staklenu teglu. Šlep je dugo ležao odvojeno, dok nisam smislila što s njim.
U slobodan dan od narudžbi iznijela sam na prozor usku drvenu stolicu. Onu na kojoj je Stanko nekada sjedio, listao telefon i govorio:
– Nada, kome trebaju ta prepravljanja? Da si bolje našla normalan posao.
Stolica je bila čvrsta, samo je sjedalo bilo izlizano. Presvukla sam ga tkaninom s vjenčanog šlepa. Bijeli saten nategnuo se ravno, bez nabora. Uz rub sam pustila tanki bod. Bez ruža, bez čipke, bez mašnica. Samo čista svijetla površina.
Kad je stolica bila gotova, stavila sam je kraj šivaćeg stroja. Sjela sam, pritisnula papučicu i začula ravnomjeran hod mehanizma. Stroj je zašio pouzdano, kao da je i on čekao da iz stana iznesu suvišnu buku.
Na stolu je ležala nova narudžba – jednostavna plava haljina za ženu koja je na probi rekla:
– Htjela bih nešto u čemu ću biti ja.
Nasmiješila sam se. To je bio razumljiv zadatak.
S prozora su se nakon kiše svijetlili krovovi. Negdje u travi kraj restorana vjerojatno je i dalje ležao moj prsten. Možda ga je našao čistač. Možda se otkotrljao pod grm. Bilo mi je svejedno. Prsten je bio obećanje koje nije postojalo. A stolica kraj prozora bila je mjesto koje sam zadržala za sebe.
Spustila sam nožicu na tkaninu i povukla prvi bod.
Više nisam prilagođavala sebe tuđem kroju.
