Cijelog života Stjepan je sanjao o sinu. Čak je i smislio ime – Tomislav. Ali, eto, tako je ispalo da su u obitelji odrastale tri kćeri…
Supruga Jelena nije klonula duhom:
— Ma pogledaj samo kakve smo ljepotice dobili! — govorila je.
Stjepan se, smiješeći se, slagao. Naravno, jako je volio svoje pametne curice. Ipak, ponekad bi osjetio lagani ubod zavisti kad bi vidio susjeda kako s dječacima šutira loptu po dvorištu.
— Ma daj, Stipe! Tvoja Mila ide na karate. Bori se bolje od bilo kojeg dečka — govorio mu je prijatelj.
Stjepan bi se nasmijao. Mila je u svojih deset godina doista bila ratoborna djevojčica. Njezine sestre – sedmogodišnje blizanke Sonja i Dora – također su bile živahnog karaktera.
Ali san o sinu ipak nije napuštao čovjeka…
Njegove kćeri također su imale san – kućnog ljubimca.
— Ma ni govora. Ne bih izdržao doma vječno laveže stvorenje — odmahivao je Stjepan na molbe djevojčica da nabave psa.
— Mačak će uništiti sve tapete. Hrčci smrde. Papiga je prebučna — odbijao je čovjek svaki sljedeći prijedlog.
Djevojčice su se mrštile i čak srdile.
— Eto, kod Ane i Lane doma žive dva psa! I ništa im ne fali! — tiho se bunila Mila, ali otac je bio nepokolebljiv.
— Već ćemo se nečeg dosjetiti — tješila je sve Sonja, koja se nije lako predavala.
Bližio se Stjepanov rođendan. Djevojčice su sjedile u Milinoj sobi i prepirale se što pokloniti tati.
— Termos? Set za brijanje?
— Ma ne, to je previše banalno!
— Onda sama smisli, kad si tako pametna! A mi ćemo nacrtati čestitku! Dva su dana ostala do proslave!
— Ma daj, vrtić, mlađa skupina! Poklon mora biti neočekivan i nezaboravan! Tako mama kaže.
Rasprava je trajala već pola sata i prijetila je da preraste u tučnjavu, kad se odjednom začuo telefonski poziv:
— Milo, jeste iznijeli smeće? — upitala je mama.
— Naravno… nismo zaboravili. Sve smo iznijeli. A ti se već voziš doma? — bez treptaja je slagala Mila. I, uvjerivši se da mame neće biti skoro, brzo se počela spremati.
— Idemo s tobom! — podržale su sestru blizanke.
— Ma što ćemo, samo s jednom vrećom smeća sve tri ići? — namrštila se Mila.
Ipak, nakon nekoliko minuta cijelo je društvo već izašlo iz zgrade.
— Čujete li? Čini mi se, tamo kod kontejnera — tiho je rekla Dora.
Djevojčice su ukočeno zastale i kimnule. Prišavši bliže, shvatile su da iz kanti za smeće dopire jadno mijaukanje.
— Ma nisu valjda gurnuli mačka unutra? — nesigurno je rekla Mila.
Sonja je samo slegnula ramenima i počela energično izbacivati vreće kojima je kontejner bio prepun.
Sestre su, namrštivši se, počele pomagati. Kao da je čuo da je spas blizu, mačak je ispustio očajnički vrisak.
— Nadam se da neće skočiti na nas odande. I zašto još nije izašao? Zar je zapelo? — puhala je Mila, nagnuvši se preko ruba kante.
S druge strane energično su djelovale Sonja i Dora.
Nekoliko minuta kasnije odgovor je pronađen:
— Totalno su poludjeli ti odrasli. Trebalo se sjetiti – mačka u vreću za smeće spakirati i baciti! — bunila se Mila dok je odvezivala šuškavu plastiku u kojoj je sjedio preplašeni riđi mačak.
— Lijep je i umiljat! Kako su mogli baciti jadnika? — uzdahnula je Dora.
Mačak se odmah popeo djevojčici u krilo i priljubio, drhteći od straha.
— Što ste vi to napravile, male banditkinje? Sav ste smeće po cesti razvukle! Javit ću se vašim roditeljima. Gle, smislile zabavu dok tate i mame nema doma! — vikala je preko ciglog dvorišta baka Mare.
Svađati se sa strašnom ženom bilo je beskorisno. Brzo se približavala djevojčicama, unatoč svojoj poodmakloj dobi.
— Bježimo! — zapovjedila je odmah Mila.
I sestre su pojurile prema ulazu. Za njima su odjekivali prijeteći povici bake Mare.
— Uh, čini se da je prošlo — izdahnula je Sonja, zalupivši ulazna vrata.
— Još će se požaliti. Zapamtite. Sjećate se kad smo razbile prozor u hodniku? Ona se odmah stvorila i tati istu večer rekla — nacerila se Mila, prisjećajući se njihovih nestašluka.
Stjepan se u međuvremenu vraćao doma s posla. Raspoloženje je bilo odlično. Pred njim su bili vikend i rođendan. Od djetinjstva je volio taj blagdan i rado ga je provodio u krugu obitelji.
Odjednom mu je prišla Romkinja:
— Neočekivani poklon te čeka, dragi! Radovat ćeš se, smijati ćeš se! — brzo je rekla, dotaknuvši čovjekovu ruku, i odmah otišla.
„Čudne su neke ove gatare u zadnje vrijeme. Prije su tražile da im pozlatiš dlan“, nasmijao se u sebi Stjepan i, ne pridavši riječima Romkinje nikakvo značenje, požurio doma…
Doma je u međuvremenu tekla živa rasprava:
— A što će mama pokloniti? Jeste saznale? — upitala je Mila sestre, ali one su samo slegnule ramenima.
— Pitala sam, ali mama je rekla da je iznenađenje. Sve ćemo saznati kad dođe vrijeme — odgovorila je Sonja.
I to je bilo čudno. Mama se obično uvijek s njima pripremala za tatin blagdan.
— Vidjela sam kako je nešto stavljala u poklon-omotnicu. Možda kartu za toplice? Sjećate se, sanjali su o zajedničkom odmoru? — zamišljeno je rekla Dora.
— Moguće. Ali naše iznenađenje neće biti ništa lošije. I zapamtit će se dugo i bit će potpuno neočekivano za tatu — zahihoćkala se Mila.
— Bitno da ga ne otkrije prije vremena — pritisnula je prst na usta Sonja.
Tada je zazvonio ulazni telefon, i djevojčice su pojurile otvoriti. Na pragu su stajali roditelji.
— Nešto ste danas pretihe. Odmah priznajte, što ste opet smutile? — rekla je Jelena, pomno promatrajući kćeri.
Ali sestre su uvjeravale da je sve u redu.
— Čak smo i smeće iznijele! — izvijestila je Mila.
— Eto, dobro. A zašto je u kupaonici tako mokro? — upitala je majka, približivši se umivaoniku.
Djevojčice su se pogledale.
— Oprosti, mamice, htjela sam oprati majicu. Malo sam je zaprljala — spustila je pogled Dora.
— Ni dana bez avanture! — nasmijao se Stjepan. Bio je izvrsnog raspoloženja.
Djevojčice su se brzo razišle po sobama i bez pretjeranog nagovaranja legle spavati.
— Raste ekipa… Gle kako su danas poslušne. Očito mi pripremaju iznenađenje — nasmiješio se Stjepan, ljubeći ženu.
— Više liči na tišinu pred buru — sumnjičavo je rekla Jelena. Predobro je poznavala svoje kćeri…
Već su legli spavati kad se iz Miline sobe začula neka buka.
— Činilo mi se da je netko mijaukao — promrmljao je Stjepan kroz san.
Kad su ušli u dječju sobu, Mila je sjedila sa Sonjom:
— Ružan san mi se pričinio, ali sad je sve u redu. Spavat ću s Milom, u redu? — tiho je rekla djevojčica.
— Naravno, dušo. Sigurno ti ne treba naša pomoć? — upitala je Jelena.
Sestre su kimnule i ostatak noći prošao je mirno…
Uoči rođendana Stjepan je loše spavao. Sanjali su ga neki košmari o riđoj Romkinji. Mijaukala je i gledala ga jarko zelenim očima.
Napokon je čovjek otvorio oči i ukočio se. Točno na njegovim prsima sjedilo je riđe čudovište i bušilo ga pogledom!
— Mijau — pozdravilo je čudovište Stjepana.
— Aaaa — istrgnulo se čovjeku.
Jelena je odmah skočila, pokušavajući shvatiti što se događa.
— Što? Što je to? — napokon je, mucajući, izustio slavljenik, zurivši u riđeg mačka koji se već pokušavao smjestiti kod njegovih nogu.
Jelena je začuđeno treptala.
— Ojoj, tata! Već si vidio naše iznenađenje! — trudeći se govoriti što vedrije, u sobu je ušla Mila.
Za njom su se dovukle blizanke:
— Sretan rođendan, tata! Odlučile smo ti napraviti nezaboravan poklon. Upoznaj Trbuška. Jako je dobar, miran i odgojen mačak.
Usput, već drugi dan živi kod nas, a vi ga niste ni primijetili. Svi su divani cijeli i tapete isto — brzo su govorile Dora i Sonja.
Jelena se nasmijala, gledajući kako Stjepan hvata zrak.
— Ti, najbitnije, ne brini, tata. Mama će ti sad pokloniti kartu za toplice, i lijepo ćete se odmoriti daleko od nas. A mi ćemo se ovdje snaći same — izbrbljala je Mila.
— Kakve toplice? Čekajte, cure — Jelena je začuđeno pogledala kćeri.
— Pa zar tvoj poklon u omotnici nije putovanje na odmor? Sama sam vidjela — priskočila je sestri u pomoć Dora.
Jelena se nervozno nasmijala.
— Čini se da u ovoj kući ništa nije moguće sakriti — konačno je izustila.
— Ali što ću sad s ovom zvijeri? — zbunjeno je upitao Stjepan, promatrajući kako mačak tiho prede kod njegovih nogu.
— Shvati, tata, dogodilo se slučajno. Izašle smo u dvorište i našle mačka u vreći… u kanti za smeće. A onda se pojavila baka Mare. Tako je vikala. Pa, znaš i sam kako ona zna… — počela je Mila.
— Preplašile smo se i pobjele što smo brže mogle doma — autoritativno je dodala Sonja.
— Sve se nekako samo dogodilo, i mačak je završio kod nas. Ali nećemo ga valjda opet baciti na smetlište? Čak smo ga i oprale i doveli u red. Jako je miran i strpljiv — sa suzama u očima rekla je Dora.
Stjepan je uzdahnuo. U glavi su mu se, ne znam zašto, pojavile riječi Romkinje o neočekivanom poklonu.
— Pa dobro… Poklon je ispao što treba — tiho je rekao, promatrajući cijelo pošteno društvo.
— Dragi, možda cure imaju pravo. Mačka je doista žao. Koliko je samo pretrpio. A izgleda vrlo miran i umiljat — pritekla je kćerkama u pomoć majka.
Stjepan je uzdahnuo, razmišljajući o nastaloj situaciji.
— I miševe će nam loviti. Sigurna sam! — iznijela je željezni argument Sonja.
— Ali mi nikad nismo imali miševe — tužno se osvrćući, rekao je Stjepan.
— Sve se može dogoditi, neki dan sam čula neko šuškanje iza zida — podržala je sestru Dora.
— U redu, banditkinje. Vidjet ćemo još kako ćete se ponašati dalje. I, naravno, vidjet ćemo i kako će se ponašati Trbuško — nasmijao se Stjepan.
— A zašto Trbuško? — odlučila je razjasniti Jelena.
— Da ste čuli kako smiješno prede kad ga gladite po trbuhu — nasmiješile su se djevojčice.
— A svejedno, što je bio onaj poklon u omotnici? — odlučila je razjasniti Dora.
Jelena se malo smela. Zatim je donijela suprugu malu kutiju u kojoj je ležala omotnica.
— Ne može biti! — uzbuđeno je rekao čovjek, promatrajući sadržaj omotnice.
Nije mogao suzdržati suze…
*****
— Naravno, brat – to je predivno. Ali, čini mi se da je naš Trbuško također ostavio na tatu neizbrisiv dojam — šaputala je navečer Dora sestri, ležeći u krevetu.
— Naš Trbuško je pravi izdajnik. Dva dana je spavao s nama, a danas se preselio k roditeljima — namrštila se Sonja.
— Ma daj. To je ipak tatin mačak — zahihoćkala se Dora.
Stjepan je ležao sretan u krevetu i osluškivao Trbuškovo predenje.
— Kakav umirujući zvuk. I zašto prije nismo nabavili mačka? Ne razumijem — šapnuo je, privijajući k sebi suprugu.
— Uživaj u tišini i miru, uskoro u ovoj kući neće biti do sna — nasmijala se Jelena.
— Znaš, ni ne vjerujem da ćemo dobiti sina! Hvala ti, draga, ovo je najbolji poklon! — nasmiješivši se, rekao je Stjepan i zažmirio od sreće.
