Tomislav Horvat sjedi na kauču i gleda kroz prozor. Mačak Boris sjedi na prozorskoj dasci i promatra dvorište gdje golubovi dijele koru kruha. Sedam godina žive zajedno, ako ne ubrajamo suprugu Ivu i kćer Milu. Ali mačak Boris je isključivo njegov. Od prvog dana, kad se tromjesečna kuglica dlake zabila u njegov vuneni džemper i zaspala u pregibu lakta.
Iva kuha gulaš, a kuhinjom plovi miris lovorovog lista. Mila, ima dvanaest godina, sjedi za stolom i prelazi prstom po ekranu mobitela. Obična subotnja večer, kakvih je bilo sto prije i bit će još sto poslije. Ali Tomislav primjećuje da kćerka gleda majku nekako iščekujuće. A majka, miješajući gulaš, kima joj neprimjetno, kao da su se dogovorile unaprijed.
– Tata, – počinje Mila onim glasom kojim traži novi mobitel ili dopuštenje za noćenje kod prijateljice.
Tomislav odlaže novine.
– Hajde?
– Ono… kod Lane se mačka okotila. I jednog mačića nitko ne uzima. Malo šepa, prednja šapica je kriva. Htjeli bi ga… znaš…
Ne završava, ali i onako je jasno. Tomislav pogleda Ivu. Ona ustrajno miješa gulaš, iako se više nema što miješati.
– Ne, – kaže on. Ne ljutito, ne oštro. Samo kaže.
– Ali zašto?
– Zato što imamo Borisa. On ima sedam godina, navikao je biti sam. Dovedete drugog, počet će se tući, obilježavati, dlake još više. Ja sam protiv.
Mila pogleda majku. Iva ugasi vatru ispod lonca i sjedne pored muža.
– Tomo, mačiću je tri mjeseca. Šapica se nije pravilno srasla. Ako ga ne uzmu, Lana će ga odvesti u sklonište, a odande takve ne uzimaju.
Tomislav razumije. Ali ne klima.
– Ja sam protiv, – ponovi i podigne novine.
***
Prođe tjedan dana. Mila više ne moli, ali za večerom šutke dodaje kruh. A Iva prestaje pitati kako je bilo na poslu. Tomislav osjeća to kao propuh: prozori su zatvoreni, ali ipak vuče.
U petak Mila dođe iz škole crvenih očiju. Ruksak baci kraj vrata, ode u svoju sobu. Iva uđe k njoj, nakon desetak minuta izađe.
– Što je? – upita Tomislav.
– Lana je rekla da će mačića sutra ujutro odvesti. Našlo se sklonište u Sesvetama, ali Mila je vidjela fotografije odande. Mali kavezi, stotinjak mačaka, smrad…
Iva ne pritišće. Samo ispriča i ode prati suđe.
Tomislav ostane sam u hodniku. Iz Miline sobe ne dopire ni zvuk, što je gore od plača.
Ujutro Tomislav ustane prije svih. Ovako rano diže se samo za ribolov, a sezona još nije počela. U kuhinji gori lampa iznad štednjaka, vani je sivo. Navuče jaknu, uzme ključeve automobila i izađe.
Laninu adresu pronašao je u Milinom mobitelu prethodne večeri, dok je kćerka spavala. Zapisao je na komad papira, gurnuo u džep jakne.
Parkira se ispred Lanine zgrade i nazove.
– Halo? – glas pospan, nezadovoljan.
– Ja sam Tomislav, Miletin otac. Je li mačić još kod vas?
Pauza.
– Da… Da, još je. U jedanaest će doći iz skloništa.
– Ne treba. Ja ću ga uzeti. Sad se penjem.
On spusti slušalicu i ostane minutu sjediti u autu.
Lana otvori u kućnom ogrtaču, šutke pruži kutiju za cipele. Unutra na starom ručniku sjedi mačić. Siv, prugast, mršav. Prednja šapica strši malo u stranu, kao da je sklopljena na brzinu. Oči žute, prestrašene.
– Miran je, – kaže Lana. – Gotovo ne mjauče. Jede sve. Naučen na pijesak.
Tomislav klimne, uzme kutiju i odnese je do auta.
Vrati se kući dok svi još spavaju. Stavi kutiju na pod u hodniku, skine jaknu. Mačić unutra ne ispušta ni glasa. Tomislav proviri: životinjica se stisnula u kut i gleda ga odozdo, netremice.
– Pa što ću s tobom? – tiho kaže Tomislav.
Mačić podigne krivu šapicu, kao da želi dohvatiti njegov prst, ali ne doseže. Tomislav uzdahne. Ode u kuhinju, natoči mlijeka u tanjurić. Onda se sjeti da malima ne smije mlijeko, izlije ga, izvadi iz hladnjaka kuhanu piletinu, sitno nasjecka.
Kad se vrati u hodnik s tanjurićem, Boris već sjedi kraj kutije. Gleda unutra. Rep mu ne trza, leđa se ne izvijaju.
Mačić se iskobelja iz kutije, šepajući dođe do tanjurića i počne jesti. Boris frkne i ode na svoj fotelj. Nikakve tučnjave, nikakvo siktavilo.
Mila prva nađe mačića. Tomislav iz spavaće sobe čuje prigušeni krik, zatim brze korake, i kćerka uleti k njima s mačićem u naručju.
– Mama! Mama, odakle?!
Iva sjedne na krevet, pospano trepćući. Pogleda mačića, pa Tomislava. On leži s rukama iza glave i ustrajno promatra strop.
– Tata? – Mila se okrene prema njemu. Glas joj drhti. – Jesi li ti?
– Ako budete vikali, vratit ću ga, – mrmlja Tomislav ne skidajući pogled sa stropa.
Mila sjedne na rub kreveta i zaplače. Ne onako kako u školi plaču od nepravde, nego drugačije, kad ne mogu objasniti. Mačić u njenim rukama ukoči se, priljubljen uz vuneni džemper.
Iva ništa ne kaže. Stavi dlan Tomislavu na ruku i stisne. Brzo, kratko. Onda ustane i ode u kuhinju staviti vodu za čaj.
Mačića nazovu Maks. Mila je htjela Grof, ali Tomislav reče: kakav grof, on je iz kutije, bit će Maks. I Maks se skrasi kao da je oduvijek tu živio. Boris ga prvi tjedan obilazi, drugi ga počinje trpjeti, a do kraja mjeseca spavaju na istoj fotelji. Boris riđi, važni, a Maks siv, s krivom šapicom, zabijen u njegov bok.
Tomislav ih gleda navečer i šuti. Iva ga jednom upita:
– Bio si protiv. Što se promijenilo?
On zašuti, počeše Maksa iza uha. Ovaj zamukne i zatvori oči.
– Mila je plakala. A ja sam kroz zid sve čuo. I pomislio: ja popravljam sve okolo, a tu se nema što popraviti, samo uzeti i donijeti. Jednostavnije ne može. A ja sam se opirao zbog čega? Zbog dlake?
Iva se nasmiješi i ne doda ništa.
Za pola godine Maks naraste, šapica je kriva, ali juri stanom kao lud, rušeći papuče i skačući na ormar. Boris ga samo prati pogledom.
A Tomislav katkad uhvati sebe da mu navečer na kauču na koljenima leži Boris, na ramenu spava Maks, na televizoru ide nogomet, a on ne čuje rezultat jer se boji mrdnuti.
I to je, možda, bolje od bilo kojeg rezultata.
