Mačak je sjedio na prozorskoj dasci i gledao dolje u dvorište gdje su golubovi dijelili koricu kruha. A Luka je gledao mačka. Sedam godina živjeli su zajedno, ako se ne računa žena Vedrana i kći Tena. Ali mačak Maks je baš njegov. Od prvog dana, kad se tromjesečna kuglica dlake zakačila za njegov džemper i zaspala u pregibu lakta.
Vedrana je kuhala grah, a po kuhinji se širio miris lovorovog lista. Tena, dvanaest godina, sjedila je za stolom, prstom prelazila po ekranu mobitela. Obična subotnja večer, kakvih je bilo stotinu prije i još će toliko biti. Al Luka je primijetio da kćerka gleda prema majci nekako iščekujuće. I majka, miješajući grah, kimne joj neprimjetno, ko da su se dogovorile unaprijed.
– Tata – počela je Tena onim glasom kakvim se traži novi mobitel ili dopuštenje za prespavati kod prijateljice.
Luka je odmaknuo novine.
– Hajde?
– Kod Maje je mačka okotila. I jedno mače nitko ne uzima. Malo šepa, prednja šapica kriva. Hoće ga… pa…
Nije dovršila, al bilo je jasno. Luka je pogledao Vedranu. Ova je silom miješala grah, iako miješati više nije imalo smisla.
– Ne – rekao je. Ne zlo, ne oštro. Samo je rekao.
– Al zašto?
– Zato što imamo Maksa. Njemu je sedam godina, navikao je biti sam. Dovedete drugog, počet će se tući, obilježavati, još više dlake. Ja sam protiv.
Tena je pogledala majku. Vedrana je ugasila vatru ispod lonca i sjela do muža.
– Luka, mače ima tri mjeseca. Šapica nije dobro srasla. Ako ga ne uzmu, Maja će ga odvesti u sklonište, a odande takve ne uzimaju.
Luka je razumio. Al nije kimnuo.
– Ja sam protiv – ponovio je i podigao novine.
***
Prošao je tjedan. Tena više nije molila, al za večerom mu je šutke dodavala kruh. A Vedrana je prestala pitati kako je prošao dan na poslu. Luka je to osjećao, kao što se osjeća propuh: ko da su prozori zatvoreni, a vuče.
U petak je Tena došla iz škole crvenih očiju. Ruksak je bacila kraj vrata, otišla u svoju sobu. Vedrana je ušla do kćerke, nakon desetak minuta izašla.
– Što? – upitao je Luka.
– Maja je rekla da će mače sutra ujutro odvesti. Našlo se sklonište na rubu grada, al Tena je vidjela slike odande. Mali kavezi, dvestotinjak mačaka, smrad…
Vedrana nije pritiskala. Samo je ispričala i otišla prati suđe.
Luka je ostao sam u hodniku. Iz Tenine sobe nije dopirao zvuk, što je bilo gore od plača.
Ujutro je Luka ustao prije svih. Tako rano dizao se samo za pecanje, a sezona još nije počela. U kuhinji je gorjela lampa nad štednjakom, izvan prozora bilo je sivo. Navukao je jaknu, uzeo ključeve od auta i izašao.
Majinu adresu našao je u Teninom mobitelu noć prije, dok je kćerka spavala. Zapisao je na komadić papira, gurnuo u džep jakne.
Parkirao se ispred Majine zgrade i nazvao.
– Halo? – glas pospan, nezadovoljan.
– Ovdje Luka, Tenin otac. Mače je još kod vas?
Stanka.
– Da… Da, još. U jedanaest će doći iz skloništa.
– Ne treba. Ja ću ga uzeti. Sad se penjem.
Spustio je slušalicu i sjedio minutu u autu.
Maja je otvorila u kućnom ogrtaču, šutke pružila kutiju od cipela. Unutra na starom ručniku sjedilo je mače. Sivo, prugasto, mršavo. Prednja šapica stršala je malo u stranu, ko da je sastavljena na brzinu. Oči žute, preplašene.
– Tiho je – rekla je Maja. – Skoro ne mjauče. Jede sve. Načisto je.
Luka je kimnuo, uzeo kutiju i odnio je do auta.
Vratio se kući kad su svi još spavali. Stavio je kutiju na pod u predsoblju, skinuo jaknu. Mače unutra nije ispuštalo glasa. Luka je zavirio: životinjica se stisnula u kut i gledala ga odozdo prema gore, ne trepćući.
– Pa što ću ja s tobom? – tiho je rekao Luka.
Mače je podiglo krivu šapicu, ko da je htjelo dohvatiti njegov prst, al nije doseglo. Luka je uzdahnuo. Otišao u kuhinju, nalio u tanjurić mlijeka. Onda se sjetio da malima ne smije mlijeko, izlio ga, izvadio iz frižidera kuhanu piletinu, sitno nasjeckao.
Kad se vratio u predsoblje s tanjurićem, Maks je već sjedio pokraj kutije. Gledao je unutra. Rep se nije trzao, leđa nisu bila izvijena.
Mače je izašlo iz kutije, šepajući, došlo do tanjurića i počelo jesti. Maks je frknuo i otišao na svoj naslonjač. Ni tuče, ni siktanja.
Tena je prva našla mače. Luka je iz spavaće sobe čuo prigušeni vrisak, zatim brze korake, i kćerka je uletjela k njima s mačetom u rukama.
– Mama! Mama, odakle?!
Vedrana je sjela na krevet, između sna i jave trepćući. Pogledala je mače, pa Luku. On je ležao, ruke pod glavu, i marljivo promatrao strop.
– Tata? – Tena se okrenula k njemu. Glas joj je drhtao. – Jesi li ti?
– Ako ćete vikati, vraćam ga natrag – mrmljao je Luka, ne skidajući pogled sa stropa.
Tena je sjela na rub kreveta i zaplakala. Ne onako kako u školi plaču od nepravde, nego drukčije, kad ne možeš objasniti. Mače u njezinim rukama zamrlo je, priljubivši se uz džemper.
Vedrana nije ništa rekla. Stavila je dlan Luki na ruku i stisnula. Brzo, kratko. Onda je ustala i otišla u kuhinju staviti vodu za čaj.
Mače su nazvali Bepi. Tena je htjela Grof, al Luka je rekao: kakav grof, on je iz kutije, bit će Bepi. I Bepi se skrasio, ko da je oduvijek tu. Maks ga je prvi tjedan obilazio, drugi ga počeo trpjeti, a do kraja mjeseca spavali su na istom naslonjaču. Maks riđi, važan, a Bepi siv, s krivom šapicom, zabijen mu u bok.
Luka ih je gledao navečer i šutio. Vedrana ga jednom upitala:
– Pa ti si bio protiv. Što se promijenilo?
On je zašutio, počešao Bepija iza uha. Ovaj je zamukao i sklopio oči.
– Tena je plakala. A ja kroz zid sve čuo. I mislim: ja popravljam sve okolo, a tu nema što popraviti, samo uzeti i donijeti. Jednostavnije ne može biti. A ja se opirao zbog čega? Zbog dlake?
Vedrana se nasmijala i nije dodala ništa.
Za šest mjeseci Bepi je narastao, šapica je ostala kriva, al jurio je po stanu kao lud, rušeći papuče i skačući na ormar. Maks ga je samo pratio pogledom.
A Luka se ponekad uhvatio da navečer na kauču ima Maksa na koljenima, na ramenu spava Bepi, na televizoru ide nogomet, a on ne čuje rezultat, jer se boji pomaknuti.
I to je, vjerojatno, bilo bolje od bilo kojeg rezultata.
