Mirjana nije živjela. Ona je doživljavala.
Sedamdeset i dvije godine, garsonjera na rubu Zagreba, mirovina od koje do dvadesetog u mjesecu ostane tek pokoja kuna. I tišina.
Prije pola godine Milan je otišao. Ne k drugoj – jednostavno je otišao. Tiho, u snu, nije ni dahnuo. Mirjana se probudila ujutro, a on je već bio hladan. I ruka mu je ležala na rubu kreveta kao da je htio dohvatiti, ali nije stigao.
Kći Marta dojurila je iz Splita na sprovod, ostala tri dana, ostavila na hladnjaku tablete za tlak i odjurila, bacivši na kraju: „Mama, zovi ako što treba.” Mirjana nije zvala. A Marta je zvala. Svaka dva tjedna, točno na sat.
– Mama, kako si?
– Dobro.
– Pa dobro. Ljubim te.
I to je bio sav razgovor. Sva veza. Sav smisao.
Mirjana je išla u dućan. U ljekarnu. Povremeno u dom zdravlja, gdje su joj mjerili tlak i govorili: „Samo se nemojte uzrujavati.” Nije se uzrujavala. Uopće nije osjećala ništa. Kao namještaj. Kao onaj stari ormar u hodniku što ga je Milan stalno namjeravao baciti, pa nikad nije.
Toga dana, običnog, studenog, s niskim nebom i sitnom kišom, Mirjana se vraćala iz doma zdravlja. Tlak je opet skočio. Liječnica je odmahnula glavom, ispisala još jednu ceduljicu. Mirjana je gurnula recept u džep i nije ga ni pogledala.
Kraj kontejnera nešto se pomaknulo.
Mačka. Mršava, trobojna, s poderanim uhom. Sjedila je ravno na mokrom asfaltu i gledala Mirjanu. Ne jadno, ne. Ne proseći. Nego nekako… procjenjivački. Kao da je vagala: ta prava ili nije?
Mirjana je prošla pokraj nje.
Mačka se digla i krenula za njom. Šutke. Nije mjaukala, nije potrčala naprijed, samo je išla tri koraka iza, kao sjena.
Mirjana se okrenula na ulazu u zgradu.
– Odljepljuj se od mene.
Mačka je sjela. Trepnula. I ostala sjediti.
Mirjana se popela na svoj treći kat, zatvorila vrata, upalila kuhalo za vodu. Stajala je kraj prozora – dolje, na klupi kraj ulaza, sjedila je ona ista mačka.
Luda mačka, baš.
Ujutro Mirjana otvori vrata i umalo se spotakne. Na otiraču, sklupčana, spavala je ona mačka. Kako se popela na treći kat, nejasno. Ali ležala je kao da joj je tu i mjesto.
– I što da radim s tobom? – upita Mirjana.
Mačka otvori jedno oko. I opet ga zatvori.
Kao da je odgovor bio očigledan.
Mirjana je nije pustila unutra. Bar je ona tako mislila.
Samo je iznijela tanjurić s mlijekom. Samo je ostavila vrata odškrinuta, jer je bilo zagušljivo, studeni, a radijatori su pržili kao ludi. I mačka je jednostavno ušla.
Mirjana je stajala u hodniku i gledala kako ta mršava bezočnica njuška kut hodnika. Onda kuhinju. Onda sobu. I odjednom se zaustavila.
Milanovo naslonjače. Staro, udubljeno, s izlizanim naslonima za ruke. Ono u kojem je sjedio svaku večer, škljocao daljinskim i govorio: „Mirjana, pogledaj što rade.” Mirjana je šest mjeseci obilazila to naslonjače u širokom luku. Nije mogla ni sjesti u nj, ni izbaciti ga. Stajalo je kao spomenik. Kao rupa u sobi.
Mačka je skočila. Okrenula se u udubini i legla. Sklupčala se, pokrila nos repom.
I zamukala.
Mirjani su zadrhtale usne. Htjela je viknuti: „Silazi odande!” Ali grlo joj se steglo, i umjesto vika izašlo je nešto promuklo, nerazumljivo. Sjela je na divan i dugo gledala kako mačka spava u muževljevom naslonjaču.
– Prespavat ćeš, – rekla je Mirjana hrapavo. – Sutra te izbacim.
Sutra je nije izbacila. Ni prekosutra. Mačka je ostala.
Nazvala ju je Cica.
– Cice, dođi jesti, – govorila je Mirjana stavljajući na pod tanjurić.
Cica je jela. I gledala Mirjanu odozdo onim istim pogledom. Procjenjivačkim. Mirnim. Pogledom nekoga tko zna nešto što ti još nisi shvatio.
Za tjedan dana Mirjana je kupila hranu. Najjeftiniju, u žutoj vrećici, na akciji. Stajala je u trgovini za kućne ljubimce i osjećala se kao idiotkinja. Prodavačica, djevojka od dvadesetak godina, s ružičastim noktima, upita:
– Koja pasmina?
– Mješanka. Nametnula mi se, – mrmljala je Mirjana i izašla ne pozdravivši.
Onda je kupila posudu za pijesak. Onda zdjelicu. Pravu, keramičku, jer iz tanjurića Cica uvijek prolijevala. Onda grebalicu za stotinu devedeset kuna, jer je mačka počela derati kut divana, a divan je bio jedino što je Mirjana imala u pristojnom stanju.
„Privremeno”, ponavljala je sebi. „Sve je ovo privremeno.”
Ali život se već mijenjao. Neznatno, potajice, kao kad voda toči kamen.
Prije se Mirjana budila u devet, ležala, gledala u strop. Sada – u pola osam Cica bi sjela kraj jastuka, gledala je u lice i šutjela. Nije mjaukala. Samo je sjedila i čekala. I od tog šutljivog čekanja nije se moglo ne ustati.
Mirjana je ustajala. Išla u kuhinju. Sipala hranu. Uključivala kuhalo. I odjednom bi otkrila da već deset minuta stoji kraj prozora i gleda u dvorište. Samo tako. Ne misleći na tlak, ne misleći na mirovinu, ne misleći na Milana.
Večeri su postale još zanimljivije. Prije je Mirjana uključivala televizor – ne da bi gledala, nego da ne bude one mrtve tišine. Glasovi iz ekrana ispunjavali su prazninu, i činilo se da nisi sam. Sada bi se Cica smjestila kraj nje na divanu, uz bedro, i mukala. Tiho, ravnomjerno, kao mali motor. I Mirjana je prvi put nakon šest mjeseci isključila televizor.
Tišina nije bila strašna. Tišina s mukanjem – to je sasvim druga tišina.
Uhvatila se da razgovara s mačkom. Ne tepa, ne – Mirjana uopće nije znala tepati, ni s Martom dok je bila mala. Samo je govorila. Kao s čovjekom.
– Opet tlak sto šezdeset. Ona doktorica, Katarina, gleda me kao lešinu. A ja ću možda još poživjeti. Inat ću im.
Cica je treptala.
– Marta je zvala. Opet svoje: „Mama, kako si?” A kako sam? Nikako. Iako… prije – nikako. A sad… sad ne znam.
Mačka bi trljala glavu o dlan. I Mirjana bi utihnula, jer bi joj se grlo opet stisnulo.
Susjeda Katarina navratila na kavu, ugledala Cicu i pljesnula rukama:
– Mirjana! A ti si govorila – nikad, ni za što!
– I sad govorim – privremeno je.
– Aha, privremeno, – nasmijala se Katarina, gledajući kako se mačka trlja o Mirjanine noge. – Imaš hranu na tri mjesta, keramičku zdjelicu i grebalicu. Jako privremeno.
Mirjana se okrenula prema prozoru da Katarina ne vidi kako se smiješi. Prvi put nakon šest mjeseci.
Onda je nazvala Marta. Mirjana ni sama nije znala zašto je ispričala o mački. Izbilo je. Možda je htjela podijeliti – prvi put nakon dugo vremena imala je čime dijeliti.
– Pokupila si mačku? – prekinula je Marta. – Pa, bar neka ti je zabava, mama.
Bar neka zabava.
Mirjana je spustila slušalicu i osjetila bijes. Pravi, vrući, živi. Ne uvredu – uvreda je bila naviknuta, vata, bezoblična. Nego bijes. Onaj zbog kojeg poželiš lupiti šakom po stolu i reći: „Razumiješ li ti išta?!”
U prosincu je sve krenulo nizbrdo.
Cica je počela jesti manje. Prvo Mirjana nije primijetila – pa nije pojela, događa se. Onda se nije ni dotakla hrane. Zdjelica je stajala puna od jutra do večeri, i hrana se sušila u smeđu koru. Cica je ležala u Milanovom naslonjaču i gotovo se nije micala. Samo je disala – često, plitko, kao da joj nedostaje zraka.
– Hej, – Mirjana je čučnula, pogledala mački u oči. – Što je s tobom?
Cica je trepnula. I okrenula glavu prema zidu.
Mirjani se nešto slomilo iznutra.
Nikad nije bila kod veterinara. Milan je u djetinjstvu imao psa, a Mirjana – ne, nikad, uopće nije razumjela ljude koji vuku životinje doktorima, troše novac, živce. „Ljudi nemaju ni za svoje liječenje”, govorila je prije. Još tako nedavno.
A sada je stajala u hodniku s transporterom u rukama. Transporter je kupila jučer. Četiri stotine kuna na rasprodaji – plastični, s oguljenom rešetkom. Gurala je unutra Cicu, a mačka se nije opirala. To je bilo najstrašnije. Prije bi se grebla, izvijala, sikćući, a sada je ležala kao krpa i gledala.
Veterinarska ambulanta „Vetmed” u Novom Zagrebu. Mala, tijesna, miriše na lijekove i mokro krzno. Mirjana je sjedila na plastičnom stolcu, pritišćući transporter uz koljena, i osjećala se kao da nije na svom mjestu. Uokolo mladi posjetitelji, s rasnim psima, s pahuljastim mačkama u skupim torbama. A ona – umirovljenica u starom kaputu, s oguljenim transporterom, unutar kojeg leži mješanka s poderanim uhom.
Veterinar je bio mlad. Posve dječak, tridesetak godina, s naočalama i plavom kutama. Zvao se Tomislav, ali sam je rekao: „Možete samo Toma.” Pregledao je Cicu, opipao joj trbuh i zašutio. Lice mu se promijenilo.
– Što? – upita Mirjana.
– Treba napraviti ultrazvuk.
Napravio je. Dugo je vodio sondom po Cicičinu trbuhu, škljocao mišem, mrštio se. Onda se okrenuo Mirjani i progovorio oprezno, kao što govore onima koje žale:
– Ima novotvorinu u trbušnoj šupljini. Potrebna je operacija. Ako ne napravimo – dva, tri mjeseca, možda malo više.
– Koliko košta? – upita Mirjana.
– Dvadeset i osam tisuća kuna. S anestezijom, s poslijeoperacijskom njegom.
Mirjana je kimnula, uzela transporter i izašla.
Dvadeset i osam tisuća. Cijela njezina mirovina. Do zadnje lipe.
Sjela je na klupu ispred ambulante. Prosinac, studen pasja, prsti joj se lede. Cica u transporteru – tiha, nepomična, samo oči sjaje kroz rešetku. Gleda. Ne moli, ne žali se, samo gleda.
Mirjana je izvadila mobitel i nazvala Martu. Jedan signal, drugi, treći.
– Mama, na poslu sam, reci brzo.
– Marta, trebam pomoć. Mački treba operacija. Dvadeset i osam tisuća.
Tišina. Onda uzdah. I glas od kojeg je Mirjani postalo hladnije nego od prosinačkog vjetra:
– Mama, ozbiljno? Dvadeset i osam tisuća na beskućničku mačku?
– Nije beskućnička. Moja je.
– Mama. To je mačka. Obična mačka. Pa umre, uzmeš drugu. Ima ih puno dvorište.
Mirjana je zatvorila oči. Odjednom je jasno vidjela, kao fotografiju – Milana u naslonjaču. Kako prebacuje kanale i govori: „Mirjana, ti si najtvrdoglavija osoba na svijetu. Ako se odlučiš, planinu ćeš srušiti.” To je ponavljao tako često da se ljutila. A sada bi dala sve da to opet čuje.
– Mama? Čuješ li me?
– Čujem, – reče Mirjana. – Hvala, Marta.
I spusti slušalicu.
Tri dana je razmišljala. Tri dana – to je puno kad netko kraj tebe umire.
Cica je ležala u naslonjaču i kopnila. Kao svijeća. Jela po žličicu. Pila malo. Prestala je mukati. Mirjana je sjedila kraj nje, na podu, na starom pokrivaču, i gladila mačku po glavi – lagano, vrhovima prstiju.
– Rekla sam – ti si moja. Moja i jest.
Četvrtog dana Mirjana je ustala u šest ujutro. Obukla se. Otišla na poštu. Odstajala red za mirovinu – tri bake ispred nje, sve sa svojim uplatnicama, sve spore, sve vječne.
Novčanice su ležale u džepu kaputa, i Mirjana je hodala ulicom pritišćući ruku uz bok, kao da nosi nešto krhko. Na neki način i jest.
U veterinarskoj ambulanti položila je novac na pult. Ruke su joj drhtale – od hladnoće ili straha, nije znala.
– Donijela sam mačku na operaciju.
Tomislav je pogledao novac, onda Mirjanu, pa opet novac. Kimnuo. Nije rekao ništa suvišno. Samo:
– Prognoza je dobra. Ako preživi anesteziju – bit će sve u redu.
Ako.
Mirjana je sjela u hodnik. Plastični stolac, bijeli zid, miris antiseptika.
Pokušala se sjetiti kad je zadnji put ovako čekala. Sjetila se. Prije dvadeset godina, u rodilištu. Marta je rađala. Mirjana je sjedila u hodniku – isto tako, na stolcu, pritišćući torbu uz prsa i čekala. Tada je sve dobro završilo. Zavreštao je beba, i svijet je postao drugačiji.
Vrata su se otvorila. Izašla je medicinska sestra – mlada, u zelenom, umornih očiju.
– Jeste li vi vlasnica trobojne mačke?
– Jesam, – rekla je Mirjana i ustala. Noge su joj utrnule, koljena su krcknula.
– Sve je dobro. Operacija je prošla. Vaša mačka je borac.
Mirjana je kimnula. Ništa nije mogla reći – grlo joj se steglo. Samo je kimala i kimala, a sestra je dotaknula njezinu ruku:
– Hej, jeste li vi dobro?
– Jesam. Jesam. Sve je u redu.
Cicu su iznijeli – obloženu pelenama, pospanu, s obrijanim trbuhom i tankim šavom. Mirjana je uzela transporter objema rukama, privila ga uz sebe i krenula prema izlazu.
Kod kuće je prvi put stavila mačku na svoj krevet. Na onu polovicu gdje je prije spavao Milan. Cica je ležala na boku, disala ravnomjerno, a šav na trbuhu ružio se tankom niti. Mirjana je legla pokraj nje, položila dlan na topli mačji bok i šapnula:
– Moja si.
Cica se oporavljala polako. Prvih dana je ležala, jela kap po kap, gledala mutnim očima. Onda je počela podizati glavu. A za tjedan dana sama je došla do zdjelice i pojela sve. Mirjana je stajala na vratima kuhinje i gledala kako mačka liže keramičko dno, i mislila: eto ga, sreća. Glupa, sitna, na četiri noge.
Do veljače Cica je postala stara. Trčkarala je po stanu kao luda, zbacivala soljenku sa stola, brusila pandže o grebalicu – a odmah potom i o divan, jer karakter. Mirjana je psovala, mahala ručnikom, vikala: „Ma kakva si to živina!”
Sama Mirjana živjela je gotovo na kruhu i krumpiru. Katarina je donosila svaki drugi dan to boršča u staklenki, to vrećicu jabuka – „višak, uzmi.” Mirjana je znala da nikakvog viška nema. Da i Katarina štedi svaku kunu. Ali je uzimala. Jer ponos je lijep, ali jesti se mora.
Krajem veljače nazvala je Marta.
– Mama, provjeri karticu. Poslala sam ti. Dvadeset i osam tisuća.
Mirjana je zašutjela. Onda:
– Zašto?
– Zato. – Stanka. Duga, teška. – Dala si cijelu mirovinu za mačku. I nisi mi rekla. Katarina je nazvala.
– Katarina… – Mirjana je zatvorila oči.
– Mama, ne bih smjela takve stvari saznati od susjede.
Mirjana je šutjela. Ne zato što se uvrijedila – nego zato što nije mogla izabrati od tisuću riječi ni jednu pravu. I odabrala je najjednostavniju:
– Dođi, Marta. Samo tako. Samo dođi.
Tišina. Sekunda, dvije.
– Doći ću, mama. U subotu.
Mirjana je spustila slušalicu. Stajala je. Onda je sjela u Milanovo naslonjače – prvi put nakon svega ovog vremena. Samo je sjela. I ništa se nije dogodilo. Samo što je udubina u sjedalu bila malo prevelika za nju.
Cica je skočila na krilo, zabola njušku u dlan i zamukala – glasno, tako da se vibracija osjećala negdje iznutra.
Izvan prozora padao je snijeg. Mirjana je sjedila i gledala. Ne zato što prije nije bilo snijega. Nego zato što ga prije nije primjećivala.
