Ružica je zaključala bravu i s olakšanjem izdahnula. Eto, napokon. Dva slobodna dana pred njom, nikakvih redova, nikakvog vaganja robe, utovara i istovara.
– Ružice, a radite li vi sutra? – začuo se iza leđa poznati glas.
Nije se stigla ni okrenuti – već je znala tko je. Stjepan Horvat. Uvijek u krivi čas.
– Sutra je nedjelja, – odsjekla je ne okrećući se. – Slobodan dan.
– A-ha. Jasno. Pa ništa, dođem onda u ponedjeljak.
Ružica se ipak okrenula. Starac je stajao s izlizanim cekerom, u iznošenoj jakni, i gledao je nekako smeteno. Kao da se nadao nečemu.
»Opet će lipe brojati pola sata«, proletjelo joj je kroz glavu.
– U ponedjeljak dođite, – rekla je i krenula prema kući.
A on uvijek tako – dođe pred samo zatvaranje, izabere dvije-tri sitnice, pa na blagajni počne kopati po novčaniku, preturati kune i lipe. Red se iza njega stvori, ljudi uzdišu, a on kao da ne primjećuje. Spor nekakav. Samo živcira.
Ujutro u nedjelju, prolazeći pokraj dućana, Ružica se zaustavila kao ukopana.
Kraj vrata sjedila je mačka. Obična dvorišna, siva, otrcana i vrlo mršava. Ali čudno – nije samo sjedila. Trčala je od vrata do prozora, grebala kandžama prag, zavirivala u pukotinu, mijaukala. I to tako tužno, tako očajno.
– Iš, odavde! – mahnu rukom Ružica.
Mačka se nije ni pomaknula. Samo je gledala u vrata.
»Lutalica«, pomisli Ružica i ode dalje.
U ponedjeljak je Ružica prilazila dućanu s teškim osjećajem. Mačka nije nestala. Ležala je na pragu sklupčana, iscrpljena.
Ključ se okrenuo u bravi. Vrata su se širom otvorila.
I tada je Ružica začula. Tanak, jedva razabirljiv cvilež. Negdje u kutu, iza polica.
Kročila je unutra, zagledala se – i srce joj je palo u pete.
Mali mačak.
Sićušan, slijep, bespomoćan. Ležao je među kartonskim kutijama, tužno cvilio, micao šapicama.
Mačka je jurnula unutra za Ružicom, skočila do mačića, počela ga lizati, presti.
– Bože, – šapnula je Ružica. – Pa ti si se tako htjela do njega probiti.
Ružica je stajala nad kartonskom kutijom i nije znala što učiniti. Mačka se smjestila pokraj mačića, lizala ga, prela – prvi put u dvadeset i četiri sata smirila se.
A Ružici je u glavi samo jedna misao: »U dućanu se životinje ne smiju držati. Kamo ću ih?«
– Slušaj, pa ti si mi prava, – promrmljala je naglas. – Kako si uopće ušla? Kad si stigla?
Mačka se samo još jače priljubila uz mačića.
Ružica se sjetila: u petak navečer, kad je zatvarala, na ulazu su se gurali kupci. Žurba, frka. Vjerojatno je onda i ušla. Neprimjetno. A okotila je već noću, dok je dućan stajao prazan.
I cijelu je nedjelju vani lutala, pokušavala se vratiti unutra.
– Dobro, – uzdahnula je Ružica. – Sad ćemo nešto smisliti.
Natočila je mački vode u plastičnu čašicu, odlomila komad kuhane kobasice iz svog sendviča. Mačka je pila pohlepno, brzo, kao da se boji da će joj oduzeti.
Potom je Ružica otvorila dućan za kupce.
Prva je ušla susjeda, teta Marica. Ugledala je mačku s mačićem i raširila ruke:
– O, Ružice! Otkud ti ovo?
– E, pa… – Ružica je mahnu rukom. – Ušla je nekako. Slušaj, Maro, možda bi ti uzela? Imaš unuke, vole svakojake životinje.
Teta Marica se namrštila:
– Ma imamo mi već mačka. Starog, zlog. Sve bi podavio. Ne, ne, oprosti.
Sljedeći je bio stric Josip, vodoinstalater. I on je odbio:
– Žena ne da. Kihne od dlake.
Onda je došla mlada majka s djetetom. Mališan je čak pružio ruke prema mačiću, ali majka ga je odmaknula:
– Ne diraj! Prljav je! Bolesti svakojake. Odlazimo odavde.
Ružica je stajala za pultom i osjećala kako joj se u grudima nešto steže. Svako odbijanje odjekivalo je u grudima gluhim udarcem.
»Zar nitko neće uzeti?«
Do podneva je već izgubila nadu.
Oko tri sata poslijepodne vrata su se otvorila i ušao je Stjepan Horvat.
Kao i uvijek – polako, oprezno. Ceker u ruci. Pozdravio je tiho, kimnuo.
Ružica nije stigla ni odgovoriti – on se zaustavio na ulazu, čučnuo pored kutije.
– O, – rekao je tiho. – Tko je ovo kod vas?
Mačka je podigla glavu, pogledala ga sumnjičavo.
Stjepan Horvat je oprezno pružio ruku, pomazio mačku po glavi. Ona je zatvorila oči, zaprela.
– Ružice, – obratio se prodavačici. – A što će biti s njima?
Ružica je uzdahnula:
– Ne znam, Stjepane. Držati ih ovdje ne smijem. A uzeti ih nitko neće.
– Jasno.
Zašutio je, pa opet pomazio mačku. Mačić je tiho cvilnuo, pomaknuo se.
– A mogu li, – počeo je Stjepan Horvat i zastao. – Mogu li ih ja uzeti?
Ružica se ukočila. Gledala je u starca i nije vjerovala ušima.
– Vi? – prekinula je. – Ozbiljno?
– Pa da. – Nasmiješio se sramežljivo. – Meni je ionako dosadno samome. Sad ću imati društvo. Istina, ne znam kako se brinuti o njima. Ali naučit ću. Na internetu pročitam.
Ružica je iznenada osjetila knedlu u grlu. Taj spori starac, kojeg je toliko puta požurivala, na kojeg se ljutila.
On je jedini koji nije prošao mimo.
– Stjepane, – istisnula je. – Hvala vam. Stvarno. Hvala.
On je mahnuo rukama:
– Ma što vam je. Meni je drago. Doma je pusto. Žena mi je umrla prije tri godine. Djece nemam. Zato i dolazim ovamo svaki dan, da se s nekim prozborim.
Ružici je bilo neugodno. Tako neugodno da se htjela propasti u zemlju.
Uvijek se ljutila što je spor. Što zadržava red.
A on je samo usamljen.
Stjepan Horvat je pažljivo uzeo kutiju s mačkom i mačićem. Podupirao je odozdo da se ne trese. Mačka je sumnjičavo pogledala, ali se nije opirala. Kao da je shvatila – ovaj čovjek neće nauditi.
– Samo ne znam kako ću ih donijeti kući, – zamišljeno reče. – Kutija je velika, nezgodna. Oni se tresu unutra.
– Pričekajte, – Ružica je odjurila u skladište i vratila se s čvrstom kartonskom kutijom, manjom. – Evo, u ovoj je bolje. I ručke ima.
Sama je prebacila mačku s mačićem, na dno stavila meku krpu. Ruke su joj drhtale. Ne zna se od čega – od uzbuđenja ili srama koji je sve jače grizao iznutra.
– Ružice, možda biste mi savjetovali, – Stjepan Horvat se nesigurno osmjehnuo, – što im treba kupiti? Hrana valjda treba? Zdjela?
Ružica je odjednom jasno vidjela: starac je zbunjen. Preuzeo je odgovornost, ali nema pojma što dalje. I svejedno je uzeo. Jer nije mogao proći mimo.
– Stanite, – rekla je odlučno. – Sad ću.
Prošla je uz police, skupljajući sve potrebno: limenku mesnih konzervi za mačku, vrećicu suhe hrane, dvije plastične zdjelice, paket pijeska za posudicu.
– Ovo je za vas, – pružila je vrećicu Stjepanu Horvatu.
– Ma što vam je. Plaćam ja.
– Ne treba, – odsjekla je Ružica. – Od mene. Tako.
Htio je nešto prigovoriti, ali ona ga je tako strogo pogledala da je samo kimnuo:
– Hvala. Puno hvala.
Stjepan Horvat je podigao kutiju, vrećicu, uputio se prema izlazu. Na pragu se okrenuo:
– Ružice, što mislite. Trebam li ih odvesti veterinaru?
– Trebate, – kimnula je. – Sutra idite. Neka pogleda je li sve u redu.
– Dobro. Otići ću, naravno.
Izašao je. Vrata su se zatvorila uz tihi zvuk.
Ružica je ostala sama.
U dućanu je bilo tiho. Prazno. Samo na podu, u kutu, ležala je stara kartonska kutija – ona ista u kojoj je ležao mačić.
Prišla je, podigla kutiju, htjela je baciti. I odjednom nije mogla. Sjela je ravno na pod, privila kutiju na grudi i zaplakala.
Suze su se kotrljale niz obraze, kapale na karton.
Sjetila se kako se ljutila na Stjepana Horvata. Kako ga je požurivala. Kako je uzdisala kad bi ušao u dućan. Kako je mislila: »Opet ovaj starac. Opet će lipe brojati.«
A on je, eto, kakav je.
Bez razmišljanja uzeo mačku s mačićem. Iako jedva spaja kraj s krajem – vidi se po odjeći, po tome kako pretura kune u novčaniku.
Ali nije prošao mimo.
»Bože, – mislila je Ružica, – kako sam ja glupa. Kako sam bešćutna.«
Obrisala je suze dlanom, ustala s poda. Bacila kutiju u smeće. Vratila se za pult.
U dućan su počeli pristizati kupci.
Običan radni dan.
Ali nešto se u Ružici promijenilo. Gledala je kupce drukčije. Ne više samo kao red koji treba što prije opslužiti. Nego kao ljude, od kojih svaki ima svoju priču. I nikad ne znaš što je čovjeku na duši.
Sutra će svakako pitati Stjepana Horvata kako su mačka i mačić. Kako su se smjestili. Treba li pomoć.
I više ga nikada neće požurivati.
Prošla su dva dana.
Ružica je čekala Stjepana Horvata. Pogledavala prema vratima, osluškivala korake u hodniku. Ali on nije dolazio.
I tjeskoba je samo rasla. »Što ako se nešto dogodilo? Što ako se razbolio? Ili s mačkom nešto nije u redu?«
Trećeg dana nije izdržala.
Pitala je susjede za adresu. Ispalo je da Stjepan Horvat živi u susjednoj zgradi, na trećem katu.
Ružica je kupila vrećicu jabuka, paket keksa – tako, za pristojnost, da ne dođe praznih ruku – i nakon posla uputila se k njemu.
Vrata se nisu otvorila odmah. Onda su se začuli šaptavi koraci, i na pragu se pojavio Stjepan Horvat. Iznenađen, zbunjen.
– Ružice? Vi… kod mene?
– Eto, – pružila je vrećicu. – Odlučila sam vas posjetiti. Kako ste? Kako su mačka i mačić?
Starčevo je lice ozarilo osmijehom. Tako toplim, iskrenim, da je Ružici laknulo na duši.
– Uđite, uđite! – odmaknuo se. – Oni su se kod mene savršeno smjestili!
Stan je bio mali, skroman. Stari namještaj, izlizani tepih. Ali čist, ugodan.
Na prozorskoj dasci, na presavijenom pokrivaču, drijemala je mačka. Pored nje koprcao se mačić – već ojačan, pahuljast.
– Evo ih, – ponosno reče Stjepan Horvat. – Mačku sam nazvao Mica. A mačića – Tihomir. Jer je tih.
Ružica je prišla, oprezno pomazila Micu. Ona je otvorila jedno oko, prela i ponovo zaspala.
– Prekrasni su, – tiho reče Ružica.
– Jesu. – Stjepan Horvat se smiješio od uha do uha. – Znate, odveo sam ih veterinaru. Sve je u redu.
Govorio je i govorio – kako se Mica prve noći skrivala ispod sofe i kotila mačića tamo, kako se kasnije opustila, kako ga sad dočekuje na vratima kad se vrati.
Odlazeći, Ružica se zadržala na pragu:
– Stjepane, dođite u dućan. Čekat ću vas.
Kimnuo je:
– Doći ću.
I dodao tiho:
– Hvala vam, Ružice. Za sve.
– Hvala vama, – odgovorila je. – Vi ste pravi čovjek.
Sutradan je Stjepan Horvat opet došao u dućan. Kao i obično – polako, s cekerom.
Ali ovoga puta Ružica ga je dočekala osmijehom. Donijela je iz spremišta stolac, postavila ga kraj pulta:
– Sjednite, Stjepane. Ne žurite. Ja se ne žurim nigdje.
On je zahvalno kimnuo. Sjeo. Počeo polako birati namirnice.
I Ružica ga prvi put nije požurivala.
