Mačka nije puštala vlasnicu do kauča: kad su pomaknuli namještaj, svi su ostali bez riječiIspod kauča su pronašli starinski novčić za koji se ispostavilo da vrijedi cijelo bogatstvo.

Dva tjedna Mica je sikćala i grebala, ne puštajući vlasnicu blizu starog kauča. Valentina se gotovo odlučila dati mačku. No kad je susjed pomogao pomaknuti namještaj, iza njega otkrilo se ono što je objasnilo sve.

Mica nikad nije bila zla. Ali starom kauču u velikoj sobi nije puštala nikoga blizu, i Valentina već drugi tjedan nije mogla shvatiti zašto.

Počelo je sa sitnicom. Jutro, kuhinja, miris kave i zagorenog kruha. Vala je dopila kavu, obrisala ruke o pregaču s cvijećem i krenula brisati namještaj. Pružila se prema naslonu.

Mačka je izvila leđa i siknula tako da je Vala odskočila i laktom zakačila lampu. Za tri godine zajedno prošle su mnogo: i predenje ujutro, i zahtjevno zavijanje prije hranjenja, i uvrijeđeno šutnje nakon veterinara. Ali siktanje je čula prvi put.

Onda se mačka primjetno udebljala. Bokovi su se zaokružili, hod je postao težak i oprezan. Vala je zaključila: prehranila je. Smanjila je porciju, vrativši višak u vrećicu sa šuškavom folijom. Nije pomoglo. Mica je počela nositi komade iz zdjelice negdje iza kauča, i jednog dana Vala je našla iza noge osušeni komad piletine, obavijen prašinom.

U kutu je mirisalo čudno: kiselkasto, toplo, živo. Vala je kleknula, pokušala zaviriti u pukotinu između zida i naslona. Mica je jurnula ispred, bez zvuka, bez upozorenja. Stala je ispred pukotine i zurila žutim očima kao da iza nje leži nešto najdragocjenije na svijetu.

Na nadlanici su ostale dvije tanke ogrebotine.

Kći je nazvala navečer, kao i obično, u žurbi.

– Mama, što je s mačkom?

– Sikće. Ruku mi je izgrebala. Blizu kauča ne mogu pritrčati.

Svjetlana je uzdahnula. U slušalici su se čule pete po asfaltu, automobilska sirena, šuškanje vrećice iz dućana.

– Rekla sam ti. Daj je dok ti nije lice izgrebala. Ima grupa na internetu, brzo se udomi.

Vala je šutjela. Prsti su stisnuli rub stolnjaka tako da se tkanina skupila kao harmonika.

– Mama? Čuješ li?

– Čujem.

– Ne treba ti sve to. Sama, s tom mačkom… Dođi radije k meni.

Telefon je odložila na stol. U hodniku je Mica sjedila na pragu velike sobe, rep omotan oko prednjih šapa, leđa ravna. Kao stražar. I ni jednom ovih dvaju tjedana nije otišla odande na duže: čak je jela brže nego inače, kao da se žuri vratiti.

Nakon razgovora Vala je otvorila telefon i upisala u pretragu ono što je kći rekla. Grupe su se odmah pojavile. Fotografije mačaka, natpisi: “nježan”, “naviknut na pijesak”, “traži dom”. Listala je minutu. Onda je odložila telefon ekranom prema dolje, i grlo joj se osušilo.

Prije spavanja prišla je sobi. Mica je ležala pokraj kauča i lizala šapu, polako, temeljito, kao da se priprema za nešto važno. Vala je sjela na prag.

– Mico. Što ti to tamo skrivaš?

Mačka je podigla glavu, trepnula i nastavila s lizanjem.

Noću Vala nije spavala. Iza zida je šuškalo, utihnulo i počinjalo iznova. Jednom je kroz tišinu proklizao tanak zvuk, nalik na cviljenje. Vala se ukočila, oslušnula. Nije se ponovilo.

Ustala je i otišla do vrata bosih nogu. Pod je bio hladan, ispod letvica je vuklo prosincem. Ulična svjetiljka bacala je kroz zavjesu žute pruge, i u tom neravnom svjetlu Vala je vidjela: Mica ne leži na svojoj podlozi. Priljubljena je bokom uz zid, tik uz kauč. Trbuh joj se ravnomjerno dizao i spuštao.

Mačka nije siktala. Ležala je i gledala u Valu kroz prugu svjetla.

Valentina se vratila u spavaću sobu. Na noćnom ormariću stajala je fotografija muža u okviru od školjki, donesenih nekad s mora. Viktor se smiješio. I Vala je pomislila: on ne bi dao mačku. On bi prvo pomaknuo kauč.

Ujutro je nazvala Gennadija Palycha s donjeg kata. Susjed je imao takve ruke da i ormar digne i slavinu popravi. Suvišnih pitanja nije postavljao.

– Kauč? – ponovio je. – Kamo da ga gurnem?

– Od zida. Moram vidjeti što je iza njega.

Došao je za deset minuta, u kariranoj košulji i papučama na bosu nogu. Iza njega je zavirila žena Tamara, nije se mogla suzdržati.

Mica je na prizor stranaca pobjegla pod kuhinjski stol. Vala je primijetila: mačka nije otrčala u veliku sobu, kao što je uvijek činila. Ostala je u kuhinji. Zjenice su joj se raširile tako da žutog u očima gotovo nije bilo, i šape su sitno prebirale po hladnim pločicama.

Gennadij Palych uhvatio je jedan kraj. Vala drugi. Noge su zaškripale po parketu, vučno i oštro, i zvuk je ispunio stan do stropa. Kauč je išao teško, star, nabubrio od vremena. Prašina se podigla u stupu i zavrtjela u traci jutarnjeg sunca.

Tamara je prva uzviknula.

U kutu, na starom vunenom šalu, koji je Vala izgubila još u listopadu, ležali su mačići. Četvero. Sićušni, slijepi, sa stisnutim ušima i ružičastim jastučićima šapa, tako mekanima da bi stali na nokat. Mičući se, otvarali su bezube usta, a od njih je dolazio miris mlijeka, topao i gust. Vali je stalo grlo.

Kleknula je izravno na prašnjavi parket. Ruke su joj drhtale. Pružila je prste prema riđem mačiću s bijelom zvjezdicom na čelu, i on se gurnuo njuškom u njezin dlan. Dlan je bio hladan, a mačić kao mala pećnica.

– Eto ti zle mačke, – izdahnuo je Gennadij Palych, čučnuvši pokraj nje.

Tamara se okrenula prema kuhinji. Mica je stajala na vratima i nije se micala. Gledala je ne u ljude. U mačiće.

Tada je Vala sve shvatila odjednom. Siktanje i hranu iza kauča, udebljani trbuh i besane noći kod zida, kad se činilo da je mačka samo “ćudljiva”. I šal. Onaj vuneni šal iz hodnika, kojim se Vala navečer pokrivala po koljenima. Mica ga je sama odnijela, raširila u kutu i napravila gnijezdo.

Mačka je prišla polako, na mekim šapama. Obmirisala je Valinu ruku, gurnula se njuškom u prste. I legla je pokraj mačića, privlačeći ih k sebi jednog po jednog.

Tamara je tiho izašla i vratila se s tanjurićem tople vode. Stavila ga je na pod, ne rekavši ni riječ. Gennadij Palych se ispravio, pogledao Valu odozgo i također šutio. Nije se imalo što reći, sve je već ležalo na šalu.

Navečer je Svjetlana ponovno nazvala.

– Pa što, mama? Jesi li razmislila o mački?

– Jesam, – rekla je Vala. Glas joj je bio drugačiji, miran i topao, kao onaj šal koji se našao na najneočekivanijem mjestu. – Sad ih je petero.

U slušalici je zavladala tišina. Onda se kći nasmijala, kratko i zbunjeno, i Vala se prvi put u dva tjedna nasmiješila.

A Mica je ležala na šalu, i četvero slijepih mačića tražilo ju je njuškama u tami, tičući se u topli bok. Nije predela. Disala je ravnomjerno i duboko.

To je bilo dovoljno.

Vala je zatvorila vrata velike sobe, ali ne do kraja. Ostavila je procjep.

Mici je trebalo izaći.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

eleven + fourteen =

Mačka nije puštala vlasnicu do kauča: kad su pomaknuli namještaj, svi su ostali bez riječiIspod kauča su pronašli starinski novčić za koji se ispostavilo da vrijedi cijelo bogatstvo.
Mihăiță era gata-gata să iasă pe ușă, când din camera alăturată a început să sune telefonul insisten…