Trebam muškarca za vikend, ne za život – već sam se predobro udomila. Iskrena pozicija 52-godišnje žene.
„Vrijeme je da počnemo živjeti zajedno.” „Zašto?” „Kako zašto? Odrasli smo ljudi.” „Upravo zato – ne shvaćam čemu.” Da mi je netko u tridesetoj rekao da ću u pedeset i drugoj bježati od muškaraca koji navaljuju da se presele k meni, pomislila bih da je život potpuno poludio. U mladosti je bilo obrnuto: tada su se bojali obaveza, zajedničkog domaćinstva i razgovora o budućnosti. Danas se događa nešto nevjerojatno. Čim s nekim provedem mjesec-dva, odjednom mu padne na pamet čudna ideja: spojiti hladnjake, budžete, stanove, probleme, prljave čarape i ostale radosti zajedničkog života. A najzanimljivije nije ni to. Najzanimljivije je to što nitko od njih nikad nije znao objasniti zašto bi to meni osobno trebalo.
Zovem se Ivana, imam pedeset i dvije godine. Razvedena sam petnaest godina. Imam odraslu kćer, vlastiti stan, posao, prijateljice, godišnji odmor dvaput godišnje i nevjerojatno miran život. Navečer mogu jesti sladoled iz kutije i gledati serije do dva ujutro. Vikendom mogu spavati do podneva. Mogu ostaviti šalicu na stolu i ne slušati propovijed o neredu. Mogu ne kuhati juhu ako mi se ne da. I najvažnije – nitko mi ne diše za vratom s pitanjem: „Što ćemo danas za večeru?”
Problem je u tome što muškarci moju samostalnost percipiraju kao privremeni nesporazum koji treba hitno ispraviti svojom prisutnošću. Prvo su oduševljeni. Kažu kako sam neovisna, zanimljiva, samodostatna. A onda prođe nekoliko tjedana i ispostavi se da njihovo oduševljenje ima skriveni cilj. Iskreno su se nadali da će ta samostalnost jednoga dana početi raditi za njih.
Prvo zvono za uzbunu zazvonilo je s Vladimirom. Vladimir je imao pedeset osam, izgledao je pristojno, pričao je pametne stvari o putovanjima, a znao je čak i koristiti ubruse u restoranu – što se nakon pedesete već smatra ozbiljnom vrlinom. Viđali smo se oko mjesec dana. Sve je bilo dobro: kino, šetnje, kafići, izleti izvan grada. A onda je jedne večeri rekao rečenicu zbog koje sam šalicu kave vratila na tanjurić.
„Slušaj, bi li mogla dolaziti k meni nakon posla?”
„Zašto?”
„Pa, skuhati nešto.”
Pitala sam ga ponovno.
„Što skuhati?”
„Večeru.”
Ispostavilo se da se Vladimir umorio od samca. Ne moralno – fizički. Tištio ga je hladnjak koji se nije punio sam. Rastuživala ga je štednjak koji nije kuhao juhu bez tuđe pomoći. Zabrinjavala ga je perilica koja je, eto, zahtijevala ljudsku intervenciju. U nekom trenutku shvatila sam da muškarac iskreno doživljava vezu kao vrstu outsourciranja kućanskih usluga.
„Vladimire, zašto ti sam ne skuhaš?”
Pogledao me kao da sam mu predložila da sam izvede operaciju na srcu.
„Pa ti si žena.”
Sjajan argument. Kratak. Jezgrovit. Odmah zatvara sva pitanja. Osobito ako ne misliš.
Poslije Vladimira došao je Sergej. Sergej je imao pedeset pet. Obožavao se žaliti na merkantilne žene. To mu je bio najdraži hobi. Svaka bi se tema razgovora kroz sedam minuta svela na priču o tome kako su ga htjeli iskoristiti zbog novca. To je zvučalo osobito smiješno iz usta čovjeka koji je vozio auto stariji od nekih studenata i prije blagajne u supermarketu preračunavao sitniš.
Na šestom izlasku Sergej je odlučio pozvati me kući.
„Dođi u subotu.”
„Dobro.”
„Samo usput kupi namirnice.”
„Koje?”
„Pa za večeru.”
„Želiš da donesem namirnice?”
„Da.”
„A što ćeš ti učiniti?”
„Dočekat ću te.”
Još uvijek mislim da je taj čovjek bio podcijenjeni genij. Jer smisliti izlazak na kojem žena kupuje namirnice, donosi ih, skuha večeru i još mu zahvaljuje na pozivu – to ne može svatko.
„Sergeju, a novac za namirnice?”
„Zašto?”
„Kako misliš?”
„Pa imaš posao.”
Tad sam shvatila da on riječ „merkantilnost” koristi isključivo za druge ljude.
Poslije takvih priča počela sam uočavati obrazac. Muškarcima se sviđao moj stan. Sviđao im se red u njemu. Sviđalo im se što uvijek imam hranu, čiste ručnike, svježe plahte i ispravnu vodovodnu instalaciju. Sviđao im se moj život. Ali većina je iz nekog razloga bila uvjerena da bih nakon početka veze trebala proširiti tu uslugu i početi opsluživati i njih.
Najsmješniji je bio Viktor. Viktor je vrlo brzo progovorio o zajedničkom životu. Pritom je to činio s entuzijazmom čovjeka koji je upravo otkrio način da znatno smanji troškove.
„Zamisli kako je isplativo živjeti zajedno.”
Kad muškarac započne razgovor s riječi „isplativo”, žene mojih godina već požele uzeti kalkulator.
„U kojem smislu?”
„Jedan hladnjak. Jedan internet. Jedna režija.”
„Kome je to isplativo?”
„Nama.”
Nasmiješila sam se.
„Viktore, a gdje ti sada živiš?”
„U podstanarskom stanu.”
„A ja?”
„U svome.”
Tu je aritmetika odjednom postala vrlo zanimljiva.
„Znači ti prestaješ plaćati najam, useljavaš se k meni, smanjuješ troškove i bit ćeš sretan?”
„Pa da.”
„A gdje je moja korist?”
Nakon tog pitanja muškarac je zašutio. Na dvije minute. Vidjelo se kako se u njemu odvija složen misaoni proces. Tako složen da odgovora nikad nisam dočekala.
Najsmješnije je bilo s Genadijem. Imao je šezdeset jednu. Vrlo pristojan čovjek. Vrlo odgojen. Vrlo umoran od samoće.
„Teško mi je samom.”
Razumno sam kimnula.
„A meni je lako.”
Čak se zbunio.
Jer muškarci obično očekuju drukčiju reakciju. Očekuju sućut. Solidarnost. Zajedničku čežnju za odsutnošću partnera. A kad žena mirno kaže da joj je dobro i samoj, sustav zakaže.
I tu dolazimo do glavnog pitanja koje mnoge muškarce toliko živcira.
Meni zaista treba muškarac.
Ali ne da bih prala njegove košulje.
Ne da bih glačala hlače.
Ne da bih kuhala juhe nedjeljom.
Ne da bih tražila njegove čarape ispod sofe.
Ne da bih slušala priče zašto se sam ne može naručiti kod liječnika.
Treba mi muškarac za razgovor. Za izlete. Za šetnje. Za kazalište. Za putovanja. Za lijepu večer. Za bliskost. Za emocije. Za radost. Ali ne za prijavu u mojoj kuhinji.
Muškarci se jako uvrijede na takav stav. Zvali su me egoisticom. Pokvarenom. Previše neovisnom. Govorili su da ne znam graditi odnose. Ali nitko mi nikad nije uspio objasniti zašto veza automatski mora značiti dodatni posao za ženu. Zašto muškarac dobiva suputnicu, sugovornicu, ljubavnicu, domaćicu i kuharicu u jednoj osobi, a žena mora smatrati nagradom samu činjenicu njegove prisutnosti.
Ponekad mi se čini da mnogi muškarci jednostavno nisu stigli primijetiti kako se svijet promijenio. Još uvijek žive po pravilima koja su vrijedila prije trideset godina. Nekad je ženi bilo lakše pristati na nezgodan brak nego živjeti samoj. Danas je sve drugačije. Većina žena mojih godina ima posao, krov nad glavom, prijatelje, djeca su odrasla, krediti otplaćeni, život sređen. I kad se pojavi muškarac, nameće se vrlo jednostavno pitanje: hoće li moj život postati bolji?
Ako je odgovor „ne”, čemu mi to?
Zato da, govorim iskreno. Treba mi muškarac za vikend. Za život sam se već predobro udomila. I znate što je najnevjerojatnije? Svaki put nakon te rečenice muškarci se uvrijede. Iako, ako razmislite, to je najiskreniji kompliment koji možete dati vezi. Jer želim imati čovjeka pored sebe ne zato što bez njega ne bih mogla, nego zato što mi je s njim lijepo.
A živjeti zajedno da bi netko dobio besplatnog kuhara, čistačicu i administratora vlastitog života? Oprostite. To radno mjesto zatvorila sam prije petnaest godina i ne namjeravam ga ponovno otvarati.
Analiza psihologa. Nakon pedesete mnoge se žene prvi put nađu u situaciji u kojoj veza prestaje biti nužnost i postaje izbor. Već imaju stan, prihod, društvene veze i iskustvo iz prethodnih brakova. Zato se glavno pitanje mijenja iz „kako ne ostati sama?” u „hoće li mi život biti bolji pokraj ove osobe?”.
Sukob nastaje jer dio muškaraca i dalje doživljava zajednički život kao prirodnu razmjenu: muškarac daje svoju prisutnost, žena brigu i kućanstvo. Ali suvremene žene sve češće procjenjuju stvarnu dobit i troškove. Ako veza zahtijeva više resursa nego što donosi radosti, motivacija za zajednički život naglo pada.
Glavni zaključak je jednostavan: zrele veze danas se sve rjeđe grade na međusobnoj potrebi, a sve češće na obostranoj udobnosti. Ako jedna osoba dobiva pogodnost, a druga dodatni teret, takav savez rijetko biva dugotrajan.
