Pružio je ruku, želeći pomilovati prijeteću životinju, ali mačka se trgnula u stranu i nekako čudno odgurala od čovjeka, dalje od ispružene ruke…
— Pogledajte ga! – gotovo je viknula ravnateljica škole. — Roditelje smo pozvali, a njemu nije ni neugodno!
Marko je pogledao ravno u oči razbješnjele ravnateljice. Na licu desetogodišnjeg dječaka nije bilo ni traga kajanja zbog počinjenog zlodjela. S dosadnim izrazom, šutke je slušao ispitivanje Branke Šarić.
— Spaliti razredni dnevnik! – glas ravnateljice prešao je u vrisak.
— Pričekaj vani! – strogim je glasom zapovjedio otac.
Dječak je izašao iz ravnateljičina ureda, glasno zalupivši vratima. Bilo mu je svejedno ako ga ponovno kazne. Nije mogao postupiti drukčije, riječ je dao…
A što se roditelja tiče, oni će uskoro opet zaboraviti na njega, otišavši na novu ekspediciju.
Iste večeri na obiteljskom vijeću donesena je odluka da Marka pošalju na selo k djedu na cijelo ljeto. Možda će on uspjeti naći načina za mladog buntovnika…
*****
— Ovo ti je dnevni raspored, – Jure Savić, bivši vojnik, pokazao je unuku list papira ispisan urednim rukopisom. – Na selu se nema vremena za ludorije, svi žele jesti i piti.
— Što sam ja, rob? – izletjelo je Marku kad je pročitao dugačak popis obveza.
Jure Savić se nasmiješio, ocijenivši ratoboran pogled unuka bačen prema njemu. Jučer je sin doveo Marka, ne prestajući se žaliti ocu kako je s njim postalo teško. Stalne tučnjave u školi, nezadovoljstvo učitelja i ravnateljice – sve je to oduzimalo vrijeme od znanstvenih istraživanja. Markovići su otišli na ekspediciju, s olakšanjem ostavivši buntovnog sina djedu.
Polako su tekli dani, ispunjeni neobičnim poslovima…
Marko je ustajao s pijetlovima, pomagao djedu nahraniti šarenu Šaru, četvero prasadi i vranca Grgu. Donijeti vode, složiti nasjeckana drva, oplijeviti gredice…
Poslovima nije bilo kraja, ali Marko je dao riječ da se neće žaliti.
— Pazi li on mene? – upitao je Marko jednom, oprezno promatrajući djedova ljubimca, krupnog psa Reksa, koji ga je sjenom slijedio kad god bi napustio imanje.
— Osjeća da nisi odavde, boji se da ne zalutaš, – odgovorio je djed s blagom ironijom.
Marku se jako svidjelo ići na pecanje. Dječak je vješto naučio baratati štapom, i nakon par tjedana Jure Savić ga je počeo puštati samog na rijeku.
Najbolji je lov bio rano ujutro, dok je još bilo svježe. Marku se sviđalo sjediti sa štapom na obali i promatrati kako sunce izlazi, obasjavajući svjetlošću sve oko sebe. Tako nešto u gradu sigurno nećeš vidjeti!
Jednog ranog jutra, smjestivši se sa štapovima na obali slikovite riječice, Marko je primijetio pokret u visokoj travi.
Negdje u blizini glasno je kreketala žaba, odmah je zalajao pas. Naizgled poznati zvuci, ali…
Trava se ponovno pokrenula, i dječak je odlučio provjeriti…
Oprezno koračajući kroz visoku travu, Marko je promatrao u jutarnjem sumraku, ali nije ništa vidio. Odlučivši da mu se pričinilo, htio se već vratiti štapovima, kad je u tom trenutku začuo jedva primjetan jadan jecaj.
Sagnuvši se, razmaknuo je visoku travu rukama, i na njega je prijeteće zasiktala mačka, oprezno pritisnuvši uši. Oči životinje upozoravale su na održavanje distance, a u siktanju se izricala jasna prijetnja.
— Oj… – izletjelo je Marku od iznenađenja. – Što si se naljutila?
Pružio je ruku, želeći pomilovati prijeteću životinju, ali mačka se trgnula u stranu i nekako čudno odgurala od čovjeka, dalje od ispružene ruke.
U tom trenutku svanulo je, i Marko je vidio krvave mrlje na svijetlom krznu životinje. Pred očima mu se pojavila slika iz nedavne prošlosti – četvorica tinejdžera zlostavljali su prugastog mačka sa smrznutim desnim uhom…
Marko je zatresao glavom, tjerajući bolno sjećanje. Mačka je ranjena, treba joj pomoć!
Golim rukama je neće uzeti, ljuta je, i očito je boli. Pogledavši na sve strane, nije našao ništa prikladno. Na sebi je imao laganu vjetrovku koja ga je štitila od jutarnje svježine.
Skinuvši vjetrovku, dječak se približio sikćućoj mački:
— Mac-mac-mac! Samo ti želim pomoći… Mac-mac-mac!
Iz posljednjih snaga mačka je jurnula u stranu, ali Marko je bio okretniji. Prekrivši mačku vjetrovkom, pažljivo ju je zamotao i pritisnuo na prsa. Zatim je potrčao svom snagom kući, zaboravivši na štapove…
— Deda, hoće li s mačkom biti sve u redu? – po stoti put upitao je unuk, zabrinuto gledajući prema vratima ljetne kuhinje.
— Ne brini, Anica je veterinar, i u ranama se razumije, – Jure Savić je pogladio unuka po glavi. – Idem po štapove, a kad se vratiš, bit će vijesti…
Marko je kimnuo i brzo otrčao na rijeku po štapove. Toliko je žurio da je jedva mogao doći do daha kad se vratio kući.
U tom trenutku na pragu ljetne kuhinje pojavila se sitna figura Anice Horvat. Starija žena je nešto rekla Juri Saviću, od čega se on radosno nasmiješio.
— Kako je ona? – izletjelo je Marku.
— Bit će sve u redu, – odazvala se Anica Horvat. – Izgleda da ju je ugrizla neka životinja… Rane sam obradila, sad se ti brini o njoj.
— Sve ću napraviti! – uzviknuo je Marko, i u očima su mu se pojavile suze radosti i olakšanja…
Te večeri dječak nije odlazio od usnule mačke, uredio joj je improvizirani ležaj od kutije i starog pokrivača. Postavivši kraj nje zdjelice s hranom i vodom, samo je sjedio i promatrao kako mačka spava.
— Spavat ćeš ovdje? – upitao je Jure Savić.
— A mogu? – s nadom je upitao Marko.
— Bolje da je odnesemo u kuću, – predložio je djed.
Mačku su prenijeli u sobu u kojoj je spavao Marko, i stavili kutiju kraj njegova kreveta.
Pri bližem pogledu, boja mačkina krzna bila je svijetlobež s jedva vidljivim prugama.
Marko je sjeo na rub kreveta, nastavljajući promatrati kako spava njegova štićenica.
— Gle tebe, unuku, čudim ti se, – zamišljeno je progovorio Jure Savić, sjedajući na stolicu u kutu sobe. – A nisi lijen, pametan, odgovoran, i dobrota ti nije strana. Pa zašto onda praviš pobunu na brodu?
Marko je pogledao djeda, slijegnuvši ramenima umjesto odgovora.
— Tvoj posljednji podvig s razrednim dnevnikom… – ispitivao je djed. – Nisi ga valjda bezveze spalio?
— Riječ sam dao, a kad daš, treba je držati, – mrmljao je Marko.
Pruživši ruku, oprezno je pogladio usnulu mačku po glavi.
— Kome si dao riječ? – sumnje Jure Savića su se potvrdile, jer nije vjerovao u unukovu krivnju.
— U podrumu kuće kraj škole živi mačak bez doma, kojeg sam hranio, i razgovarao s njim, baš ovako kako ti s Reksom, – ispričao je Marko, šmrcnuvši nosom. – Sanjao sam da ga odvedem kući, ali roditelji nisu htjeli ni slušati o tome… Riječ sam dao Cvrti da ću ga uvijek štititi.
— I što se dogodilo s tim mačkom? – tihim je glasom upitao djed, zadržavši dah.
— Stariji dečki iz škole su ga zlostavljali, – glas Marka je zadrhtao. – Zamolio sam ih da prestanu, pristali su, pod uvjetom da spalim razredni dnevnik…
— Nitkovi! – izletjelo je starijem muškarcu. – Gdje je sada taj mačak?
— Odvela ga je neka žena, kako mi je rekao domar, – Marko je ponovno pogladio mačku. – Tako bih volio znati kako je Cvrle…
— Hrabro si postupio! – djed je pogladio unuka po glavi. – Riječ si održao, to je ispravno, ali zašto nisi ništa rekao roditeljima?
— Nisu pitali, – jednostavno je odgovorio Marko.
Tekli su dani… Rane na tijelu Mace, kako je Marko nazvao mačku, zacijelile su. Mačka je prestala siktati i sumnjičavo gledati ljude.
Maca je primala brigu čovjeka koji joj je spasio život. Ubrzo je, uljepšana i osjetno udebljana, mačka preselila spavati k Marku na krevet.
San dječaka se ostvario, ali često je u snovima viđao prugastog Cvrtu sa smrznutim uhom. Mačak se nježno trljao o njegove noge i glasno predeo kad bi ga Marko uzeo u ruke.
— Gdje si? – pitao je Marko u snu prugastog mačka, ali odgovora nije dobivao.
Prošao je srpanj, a za njim i kolovoz…
Marko je čekao da dođu roditelji po njega, ali umjesto toga djed mu je najavio da mora u grad poslom. Obavivši ujutro kućanske poslove, Jure Savić je ostavio gospodarstvo unuku i krenuo na vlak.
Vratio se navečer, umoran, ali zadovoljan. Pohvalio je unuka za red u poslovima i, tajanstveno se smiješeći, pozvao ga u kuću, kamo je ranije unio veliku kutiju.
— Dođi ovamo, unuku, – Jure Savić je pokazao na kauč. – Gledaj tko je došao sa mnom iz grada.
Marko je ušao u sobu i pogledao kauč. Dječak je trepnuo nekoliko puta, bojeći se da mu se pričinjava.
— Cvrle! – uzviknuo je dječak, oprezno uzimajući prugastog mačka sa smrznutim uhom na ruke. – Deda, ti si najbolji!
Mačak je izgledao zdravo i uhranjeno. Kasnije je Jure Savić podijelio s unukom kako ga je dojmio Markov postupak, i odlučio je pronaći prugastog mačka, obrativši se za pomoć Markovoj školi.
Ispostavilo se da se upravo domar obratio skloništu s molbom da preuzmu mačka bez doma, bojeći se za njegov život.
Početkom rujna stigli su Markov roditelji s viješću da moraju na dugu ekspediciju, i da će dječak morati još neko vrijeme živjeti kod djeda.
Roditelji jedva da su prepoznali u veselom i radosnom djetetu nekadašnjeg buntovnika.
— Tata, učinio si čudo! – uzviknuo je Markov otac.
— Naučite slušati svoje dijete, – poučno je rekao Jure Savić.
A što se Marka tiče, obradovao se što ostaje živjeti s djedom i neće se morati rastati od Cvrte i Mace.
Buntovnik se pretvorio u najbrižnijeg i najodgovornijeg gospodara svojim ljubimcima.
