– Pa, Riđi, idemo… – mrmljao je Vlado popravljajući domaći povodac od stare užadi.
Zakopčao je jaknu do grla i stresao se. Veljača je te godine bila osobito zlobna – snijeg pomiješan s kišom, vjetar je probijao do kosti.
Riđi – mješanac s izblijedjelom riđom dlakom i jednim slijepim okom – pojavio se u njegovom životu prije godinu dana. Vlado se tada vraćao s noćne smjene u tvornici i ugledao ga pokraj kontejnera. Pas je bio pretučen, gladan, a lijevo oko mu je bilo zamagljeno.
– Hej, stari! Kamo si sa svojim džukcem krenuo?
Glas je prerezao živce. Vlado je prepoznao govornika – Marka Škilju, mjesnog “autoriteta” od dvadesetpet godina. Uz njega su stajala trojica tinejdžera – njegova “ekipa”.
– Šetamo, – kratko je odgovorio Vlado ne podižući pogled.
– A ti, striček, plaćaš li porez za šetnju tog pseta? – nasmijao se jedan od mladića. – Gle kako je ružan – oko mu je krivo!
Poletio je kamen. Pogodio je Riđega u bok. Pas je zacvilio, priljubio se uz gospodarevu nogu.
– Odjebi, – tiho je rekao Vlado, ali u glasu je zazvučao čelik.
– Oho! Čiča Pripravnički je progovorio! – Marko je prišao bliže. – A nisi zaboravio da je ovo moj kvart? I psi ovdje šetaju samo uz moje dopuštenje.
Vlado se napregnuo. U vojsci su ga učili rješavati probleme brzo i oštro. Ali to je bilo prije trideset godina. A sad je bio samo umirovljeni strojobravar koji ne želi dodatnih nevolja.
– Idemo, Riđi, – okrenuo se prema kući.
– Tako treba! – vikao je za njim Marko. – A sljedeći put ću tvog prijatelja jednostavno ubiti!
Kod kuće Vlado cijelu noć nije mogao zaspati, vrteći u glavi tu scenu.
Sutradan je padao mokar snijeg. Vlado je dugo odgađao šetnju, ali Riđi je sjedio pred vratima i gledao tako odano da je morao popustiti.
– Dobro, dobro. Samo na brzinu.
Išli su oprezno, zaobilazeći uobičajena mjesta “druženja”. Ali Markove ekipe nigdje nije bilo – vjerojatno su se sakrili od nevremena.
Vlado se već smirio kad se Riđi naglo zaustavio pokraj napuštene kotlovnice. Naćulio je jedino uho, onjušio.
– Što je, stari?
Pas je zacvilio, povukao prema ruševinama. Odatle su dopirali čudni zvukovi – čas plač, čas jecanje.
– Hej! Ima li koga? – viknuo je Vlado.
Nije bilo odgovora. Samo tišina koju je prekidao zavijaj vjetra.
Riđi je uporno vukao povodac. U njegovom jedinom oku čitala se tjeskoba.
– Što ti je? – sagnuo se Vlado prema psu. – Što je tamo?
I tada je jasno čuo – dječji glas:
– Upomoć!
Srce je preskočilo. Vlado je otkopčao povodac i krenuo za Riđim prema ruševinama.
U polurazrušenoj prostoriji kotlovnice, iza hrpe cigli, ležao je dječak od dvanaestak godina. Lice razbijeno, usna rascijepljena, odjeća poderana.
– Gospode! – sjeo je Vlado pokraj njega. – Što ti se dogodilo?
– Stric Vlado? – dječak je s mukom otvorio oči. – To ste vi?
Vlado je bolje pogledao i prepoznao – Andrija Mišić, sin susjede iz petog ulaza. Tihi, stidljivi dječak.
– Andrija! Što se desilo?
– Marko i njegova banda, – dječak je jecnuo. – Tražili su novac od mame. A ja sam rekao da ću reći policajcu. Uhvatili su me…
– Koliko dugo ležiš ovdje?
– Od jutra. Jako je hladno.
Vlado je skinuo jaknu, pokrio dječaka. Riđi je prišao bliže, legao pokraj njega – grijao ga toplinom svoga tijela.
– Andrija, možeš li ustati?
– Noga me boli. Čini se da je slomljena.
Vlado je oprezno opipao nogu. Točno – prijelom. A ne zna se što je s unutarnjim organima nakon takvog “tretmana”.
– Imaš li mobitel?
– Oduzeli su mi.
Vlado je izvadio svoj stari mobitel i nazvao hitnu pomoć. Rekli su da će doći za pola sata.
– Izdrži, sinko. Sad će doktori.
– A ako Marko sazna da sam živ? – u dječakovom glasu zazvučao je užas. – Rekao je da će me dokrajčiti.
– Neće, – čvrsto je rekao Vlado. – Više te neće dirati.
Dječak ga je začuđeno pogledao:
– Stric Vlado, a vi ste jučer sami pobjegli od njih.
– To je druga stvar. Onda se radilo samo o meni i Riđem. A sad…
Nije dovršio. Što je trebao reći? Da je prije trideset godina položio prisegu braniti slabe? Da su ga u Domovinskom ratu učili – pravi muškarac nikad ne ostavlja dijete u nevolji?
Hitna je stigla brže nego što su obećali. Andriju su odvezli u bolnicu. A Vlado je ostao stajati pokraj kotlovnice s Riđim i razmišljati.
Navečer mu je došla Andrijina mama – Marija Horvat. Žena je plakala, zahvaljivala, zaklinjala se da nikad neće zaboraviti.
– Valerije Ivane, – govorila je kroz suze, – doktori su rekli – da je ležao još sat na hladnoći. Spasili ste mu život!
– Nisam ja spasio, – Vlado je pogladio Riđega. – On je pronašao vašeg sina.
– A što će sad biti? – Marija se prestrašeno osvrnula prema vratima. – Marko se neće smiriti. Policajac kaže – nema dokaza, iskaz jednog djeteta ne vrijedi.
– Bit će sve dobro, – obećao je Vlado, iako sam nije znao kako.
Noću dugo nije mogao zaspati. U glavi su se vrtjele misli – što učiniti? Kako zaštititi dječaka? I ne samo njega – koliko još djece u kvartu trpi zlostavljanje te bande?
Ujutro je rješenje došlo samo od sebe.
Vlado je obukao staru vojnu odoranu – onu svečanu, s ordenjima. Iz ormara je izvadio medalje. Pogledao se u ogledalo – vojnik kao vojnik. Iako star.
– Idemo, Riđi. Imamo posla.
Markova banda, kao i obično, “dežurala” je kraj dućana. Ugledavši Vlda kako se približava, zahihoćali su.
– O! Djedica se spremio za paradu! – viknuo je jedan od mladića. – Gle kakav herojski!
Marko je ustao s klupe, cerio se:
– A ti, umirovljeniče, gubi se odavde. Tvoje je vrijeme prošlo.
– Moje vrijeme tek počinje, – mirno je odgovorio Vlado prilazeći bliže.
– Što si zaboravio ovdje u tom odijelu?
– Služiti domovini. Braniti slabe od takvih kao što si ti.
Marko se glasno nasmijao:
– Jesi li ti, stari, s piste skočio? Kakva domovina? Kakvi slabi?
– Andrija Mišić – sjećaš li ga se?
Osmijeh je nestao s Markovog lica.
– Što bih ja trebao pamtiti svakog luzera?
– Trebaš. Jer ovo je posljednje dijete u kvartu koje je stradalo od tvojih ruku.
– Prijetiš mi, djede?
– Upozoravam.
Marko je napravio korak prema njemu. U ruci mu je bljesnula oštrica.
– Sad ću ti pokazati tko je glavni!
Vlado nije odstupio ni centimetra. Godine su prošle, ali vojna obuka je ostala.
– Glavni je ovdje zakon.
– Kakav zakon? – mahao je Marko oštricom. – Tko te postavio?
– Postavila me savjest.
I tada se dogodilo ono što nitko nije očekivao.
Riđi, koji je sve vrijeme tiho sjedio pokraj njega, odjednom je ustao. Dlaka na šijici mu se nakostriješila. Iz grla mu se oteo prijeteći režaj.
– A tvoje pseto, – počeo je Marko.
– Moj pas se borio, – prekinuo ga je Vlado. – U Domovinskom ratu. U protuminskoj službi. On bandite osjeća u crijevima.
To nije bila istina – Riđi je samo obični mješanac. Ali Vlado je govorio tako uvjerljivo da su svi povjerovali. Čak je i sam Riđi povjerovao – ispravio se, prijeteće pokazao zube.
– Našao je dvadeset neprijateljskih vojnika. I sve žive uhvatio, – nastavio je Vlado. – Što misliš, može li se on nositi s jednim narkomanom?
Marko je uzmaknuo. Mladići iza njega također su se ukočili.
– Slušaj me dobro, – Vlado je napravio korak naprijed. – Od danas je u ovom kvartu sigurno. Svaki dan ću obilaziti sva dvorišta. I moj pas će tražiti huligane. I tada…
Nije dovršio. Ali svi su shvatili.
– Hoćeš me zastrašiti? – pokušao se Marko vratiti staroj drskosti. – Ja jednim pozivom…
– Zovi, – kimnuo je Vlado. – Ali upamti – moje su veze jače od tvojih. Koliko ih znam u zatvoru. Koliko mi dugova ima.
I to je bila laž. Ali rečeno je tako da je Marko povjerovao.
– Vlado Ratnik me zovu, – rekao je Vlado na odlasku. – Zapamti. I više ne diraj djecu.
Okrenuo se i otišao. Riđi je trčao pokraj njega, ponosno uzdignuta repa.
Iza njih je zavladala tišina.
Prošla su tri dana. Marko i društvo gotovo se nisu pojavljivali u kvartu.
A Vlado je doista svaki dan počeo obilaziti dvorišta. I Riđi je išao uz njega – važan, ozbiljan.
Andrija je izašao iz bolnice za tjedan dana. Noga ga je još boljela, ali je već mogao hodati. Istog dana došao je u goste Vladi.
– Striče Vlado, – rekao je, – mogu li vam pomagati? – upitao je dječak. – Pa, u obilascima.
– Možeš. Ali prvo popričaj s roditeljima.
Marija Horvat nije imala ništa protiv. Dapače, bila je samo sretna što je sin pronašao tako vrijedan uzor.
I od tada se svake večeri mogla vidjeti čudna družina – stariji čovjek u vojnoj uniformi, dječak i stari riđi pas.
Riđi se svima sviđao. Čak su i mame dopuštale djeci da ga maze, iako su vidjeli da je pas uličar. Ali bilo je u njemu nešto posebno – dostojanstvo, nekako.
A Vlado je pričao djeci o vojsci, o pravoj prijateljstvu. I oni su slušali, zadržavajući dah.
Jedne večeri, dok su se s Andrijom vraćali s još jednog “dežurstva”, dječak je upitao:
– Striče Vlado, jeste li se ikada bojali?
– Jesam, – iskreno je odgovorio Vlado. – Bojim se i sad ponekad.
– Čega?
– Da ne stignem. Da neće biti dovoljno snage.
Andrija je pogladio psa:
– A ja ću odrasti i pomagat ću vam. I ja ću imati psa. Jednako pametnog.
– Hoćeš, – nasmiješio se Vlado. – Sigurno hoćeš.
Riđi je samo mahao repom.
A u kvartu su ga već svi znali. Govorili su: “To je pas Vlade Ratnika. On razlikuje heroje od nitkova.”
I Riđi je ponosno nosio svoju službu, znajući – više nije samo obični mješanac. On je – zaštitnik.
