Krešo je toliko umoran od stalnih šetnji, od jednodnevnih veza, od beskrajnih izlazaka, da kad upozna skromnu, šarmantnu i pametnu Mateu, odmah shvati to je ono. Idu u kafić, slušaju ulične svirače, pričaju o njegovim karijernim uspjesima i njenoj ljubavi prema modernoj poeziji, a kad otkriju da oboje vole šopsku salatu s jabukama, zaključe: vrijeme je za sljedeći korak.
Mjesto za brzi razvoj veze postane Mateina stan u Zagrebu, u koji je poziva na večeru. Krešo oblači svoju najbolju košulju, brije se, nauči neke neobične stihove jednog od Mateinih omiljenih pjesnika, kupi cvijeće i bocu vina.
Krešo kreće prema posjetu s krilima od uzbuđenja, potpuno opušten. Njegovo samopouzdanje moglo bi zavistiti i najodvažniji mačak koji se svakih petnaest minuta pojavljuje kod svoje zdjele. Večer još nije započela, a sve je do detalja isplanirano i predvidljivo osim rečenice: Dobra večer, ja sam Stipan. Mama je u tušu, prođite.
Krešo zastaje. Ispod njega ga gleda kvadratno muško, točnije dječakomuško lice. Vlasnik lica pruža mu ruku koja bi lako obuhvatila cijelu Krešinu glavu.
Isprva pomisli da je pogriješio stan, ali kad Stipan glasno i smiješno kiše, ne otvarajući usta i držeći nos prstima, baš onako kako to radi Matea, nema sumnje da je adresa točna. Krešino raspoloženje naglo pada, vino počinje kisniti, a cvijeće venuti.
Uđe unutra i, gledajući Stipanove patike, zadrhti. Mogao bi ih staviti i preko svojih cipela, a i dalje bi mu bile prevelike.
Matea je visoka otprilike do koljena od sina. Krešo odjednom pomisli kako je šteta što žene ne znaju kako rukovati zlatom. Daj joj prsten, a za deset godina ti već držiš vjenčani prsten (dobar investicijski potez). Dok razmišlja, kreće prema kuhinji, gdje je stol već postavljen, a Stipan mijenja zavjese bez stolice.
Pet minuta i izlazim! dopire iz tuša.
Pet puta po pet minuta, vrata se konačno otvore, a Matea izlazi iz tuša u večernjoj haljini i s make-upom koji joj osvjetljava lice. Kad ugleda Krešinu trnuću, odmah shvati što se događa, a uzbuđenje od leđa nestane, zajedno s romantičnim raspoloženjem.
Tiho pospremi sebi i gostu hranu, sama izlije vina i, ne čekajući Krešu, počne jesti.
Zašto nisi rekao da imaš dijete? iznese Krešo, razočaran što ga je varala.
Što, uplašio si se priključka? nasmiješi se Matea.
Nije to priključak to je cijeli vlakovska sestava.
Veliko, jel da? Tu je otac. On iz daleke sjeverne planinske doline. Viši od Stipe. S golim rukama lovio medvjeda.
Ggdje je sada? zagluši Krešo.
Gurajući se uz glavu, on gazi. Trenutno se gasterira s tim medvjedom. Ostavio nas zbog velike scene. Ponekad piše pisma; stil je takav da mi se čini da pisma piše sam medvjed, jer mu je savjest veća.
Koliko mu je godina? Krešo klimne prema zidu.
Četrnaest, nedavno je dobio putovnicu.
Snagom?
Vrlo smiješno.
Nastave jesti u tišini. Razgovor se ne uklapa.
Može još mesa? ponudi Krešo tanjur.
Sviđa ti se?
Iskreno, nikad nisam ništa ukusnije pojeo. Što je to?
Jelenina. Meso priprema Stipan.
Wow, stvarno talentiran.
Uzeo ga je otac, uz staru kuharicu, set noževa, ribolovačku udicu, čamac i još neku sranju koju je on zapekao.
Čamac? zaprepastio se Krešo.
Da, u podrumu čuva. Ponekad ga i ne zadržava, jer je sin strastveni ribar.
U tom trenutku Matein telefon vibrira; ispričava se i odlazi u sobu da odgovori.
Vrijeme je da se vratim kući, pomisli Krešo. Nema više što bi lovio.
Krešo, treba mi pomoć vraća se Matea, pomalo uznemirena. Na poslu imamo nesreću. Možeš li ti i Stipan malo čuvati?
Ja? Sa Stipanom? Zašto?
On je maloletan, nikad ne znaš što se može dogoditi. Svi hodaju po stanovima
Bojíš li se da ga netko tiho ukrade?
Ukratko, promijeni ton Matea, platit ću ti i za izgubljenu večeru i za uslugu čuvanja, a onda ti više neću zvati, dogovoreno?
Što da radim s njim?
Vi ste muškarci, razgovarajte o svojim stvarima, a ja ću ići.
Krešo ne uspije odgovorit, a Matea već je odjurila iz kuće u čizmama.
Nekoliko minuta sjedi u kuhinji, isprazni telefon, dovrši meso, popije vino, a Matea ne dolazi natrag.
Kad dođe do Stipanova vrata, čuje poznate zvukove iz druge prostorije.
Ne može biti, pomisli i zakuca.
Otvoreno.
Krešo pažljivo gura vrata i uđe u dječju sobu. Prvo što mu upadne u oči je velika drvena meta s zabijenim noževima i strijelama. Na zidu nema rupa strijelac uvijek pogodi metu. Na stolu stoji gramofon, a iz zvučnika tiho svira grupu Prljavo kazalište, koju Krešo obožava. Sam Stipan sjedi u kutu i sastavlja ribolovačke udice. Krešo nastavlja pregled sobe: na ormaru su trofeji, s plafona vise boksaška vreća, ispred televizora leži nova igrakonzola.
Nije loše što ti majka pruža, šapće Krešo zavidno. Ovakav prostor nije za običnog tinejdžera, on je oduvijek sanjao takav.
Ljeto radim, odgovara Stipan, i Krešo se malo posrami. Zamisli kako Matea traži dublji novčanik za svog beskrajnog sina, a on je, čini se, potpuno samostalan.
Imaš li punjač za mobitel? pita Krešo, pokazujući telefon.
Uz željeznicu leži, pokazuje Stipan rukom.
Željeznič-ke? ne vjeruje uši, a kad se okrene i vidi pravi željeznički kompleks, zaboravi disati.
Sam ga sastavljaš? šapne on, da ne prekine čaroliju.
Da. Kupujem sitnice, želim drugi kat i nekoliko mostova. Nedavno je stigla kutija s novim prugama, ali ruke mi još ne dosegnu.
Krešo osjeća kako mu se toplina penje po glavi i srcu.
Mogu li pokrenuti krug?, pita Stipana.
Možeš, samo minutu, dječak odloži udice, ustane na cijelu visinu i jednim korakom pređe sobu.
***
Matea se vraća nakon sat vremena, uvjerena da je Krešo već odmaknuo, i prvi put trči u sinovu sobu, gdje otkrije dvojicu kako sastavljaju željezničku mrežu. Teško je odrediti tko je stariji.
Krešo, vrijeme je za kuću, šapne Matea.
Ema O,! Krešo skoči s poda. Koliko je sati?
Poljedanaesta, izgovori umorna Matea. Sutra ujutro idem na sanaciju nesreće, pa moram spavati.
Provodi Krešu do vrata, poljubi ga u obraz i pruži novac.
Ne uzimam novac od žena, izreče Krešo s odbojom.
U redu. Hvala što si čuvao moj priključak.
Krešo kratak osmijeh i ode.
***
Bok, želim opet dopustiti posjet, nazove Krešo dva dana kasnije.
Trenutno sam preopterećena na poslu, nema vremena za veze, zadnji susret
Mogu li doći kod Stipana?
Kod Stipana? zbuni se Matea.
Da. Možda da ga malo provjerim, čuvam li ga?
Ne znam pitaj ga.
Već sam mu pisala. Nije protiv. Kupio sam mu novu igru za Xbox, ti ćemo se smiriti, a ti ćeš raditi svoje.
U redu, dođi večeras.
Tog večeri Krešo dolazi u drugačijem izgledu. Nema košulje, parfema, vina ni pretjeranog pogleda. Na sebi nosi crnu majicu s logom omiljene grupe, na ramenima ruksak prepun čipsa i gazirane vode, a na licu nosi djetinjsku, šašavu osmiješnu.
Samo budi tiho uskoro imam videopoziv dva sata, kaže Matea, u kućnom ogrtaču, s maskom na licu i mirisom luka iz usta.
Krešo klima i ulazi u dječju sobu.
U istom trenutku Matea jedva odvoji Krešu i Stipana koji žustri raspravljaju o radovima Balabana i Guy Ritchija. Obojica zagrijano brane svoje stavove, planiraju šestosatni filmski maraton, ali Matea ih uvjeri da su obojica žrtve lošeg ukusa i izvede Krešu prema izlazu.
U subotu ne zaboravi kupiti mamčinu hranu!, viče Stipan iz sobe.
Koju mamčinu?, pita Matea Krešu.
Idemo na šarana. Rekao sam Stipanu da znam dućan s odličnom mamčinom. Nisam bio na ribolovu tisuću godina.
Vi ste pravi prijatelji. A ne želiš li provesti vrijeme i sa mnom?
Možeš doći, narežeš sendviče.
U redu, idite na ribolov, smije se Matea, otpuštajući Krešu. Posao mi stalno jede vrijeme, a tako barem neka aktivnost za dijete.
***
Prolazi mjesec. Matea je potpuno posvećena poslu, ne može se ni nasmijati romantičnoj ideji. Krešo i Stipan su iskoristili vrijeme produktivno: dovršili su željeznicu, odveli su rakove, napravili kvas po staroj knjizi koju je Stipan naslijedio. Stipan je Krešu naučio snalaženje u šumi, a Krešo mu je objasnio osnove flerta i pomogao mu da pozove djevojku iz susjednog razreda na sastanak. Sve teče mirno dok jednog večernjeg dana na vrata ne zakucaju, a s natjecivnog stropa padaju svjetiljke.
Matea otvori vrata i odmah je zahvati miris medvjediće. Na pragu stoji njezin bivši muž i otac Stipana.
Shvatio sam sve, kaže on, klećući se. Čak u tom položaju viši je od Matee za glavu. Mi s Potapom smo umorni, želimo miran obiteljski život. Skupio sam novac, odvest ću vas s Stipanom u rodno selo. Živjet ćemo u užitku. Otići ćeš s posla. Mi ćemo i sin s tobom ići na ribolov i lov.
Ha, baš šarmeri. Prošlo je deset godina, a tek sad shvatiš. Tvoj medvjed također želi povratak u obitelj?
Ne zapravo je potpisao ugovor s filmskom produkcijom iza moje leđa, mrmlja muž.
Eto u čemu je problem, zakriči Matea, prekriživši ruke. Samo te bacili.
Nije bitno! Važno je što sada
Nije uspio dovršiti rečenicu jer se u hodniku pojavila Krešo u Mateinoj majici.
Matea, uzeo sam tvoju majicu, jer sam poškrinjavao svoju dok smo s Stipanom bojali parnu lokomotivu
Gospode, u ovom stanu netko će uspostaviti rečenicu do kraja? pita Matea, gledajući oba muškarca.
Tko je to? upita muž, namještajući veliki šaku prema Krešinu.
To to Matea se zatrese ne znajući što učiniti.
U tom trenutku iz sobe izleti Stipan i brzim pokretom slomi ocu ruku, pritiskajući ga uz zid dok vrišti.
To je priključak! šapne Stipan.
Stipane! Sine! Ja sam otac! Koji priključak? guguće muškarac, skuvan od boli.
Običan priključak koji nam mama i ja pomažemo iznositi sve što si nam ostavio.
Ali ja vam ništa nisam ostavio, kaže muž i sam shvati značenje svojih riječi.
Krešo i Matea stisnu se jedno uz drugo u kutu, gledajući tu borbu titana.
U redu, u redu, prekid, vrišti otac, i Stipan naposlije oslabi stisak.
Dobro si, vidim da ti je sve u meni. Možemo li sutra ići na lov s mladićem? Razgovarati, nadoknaditi propušteno vrijeme? Ja sam otac, nisam netko drugi, gleda u očima bivšu ženu.
Matea se zamrzne, gleda od bivšeg muža do Kreše, ne znajući što reći.
Da, sve razumijem, klimne Krešo i kreće prema izlazu.
Oprosti
***
Sljedećeg jutra otac i sin kreću rano, a Stipan se vrati kasno navečer sam.
Gdje je otac? pita uzbuđena Matea.
Otišao je, odgovori on skidajući čarape.
Kako to otišao? Samo tako, bez pozdrava?
Ne baš, zamisli se Stipan. S medvjedom je otišao, ubacio ga u priključak i odveo ga na obuku. Našao mu je novog partnera za nastupe. Dovezao me do grada i odjahao.
Bože, kako sam bila glupa, udari se Matea po čelu. Moram nazvati Krešu, dohvaća telefon.
Ne treba, upravo sam se oprostio s njim. Odvezao me do kuće. Sutra je rekao da će doći.
Ali ti si telefon ostavio kod kuće! Kako je znaoKrešo se nasmiješio, podigao telefon koji je slučajno našao na stolu i, uz šapat, rekao da je Mateina poruka ostala na zaslonu i da je znao da će ga čekati pred vratima.
