**More se otkazuje**, rekao je Luka, ne podižući pogled s mobitela. – K nama dolazi mama.
Stajala sam nasred spavaće sobe s otvorenim koferom. U rukama – kupaći, nov, s etiketom. Prvi nakon sedam godina.
– Kako – otkazuje? – pažljivo sam spustila kupaći na krevet. – Karte su kupljene. Nepovratne. Dvjesto osamdeset tisuća kuna, Luka.
Protrljao je hrbat nosa i sjeo na rub sofe. Tako je radio svaki put kad razgovor nije išao kako je on želio.
– Pa što ću? Već je uzela kartu za vlak. Prekosutra stiže. Ne mogu joj reći – okreni se.
Sedam godina smo bili u braku. I tih sedam godina nisam bila ni na jednom odmoru. Ni na moru, ni u toplicama, ni u susjednom gradu preko vikenda. Nigdje. Prve godine – medeni mjesec u Opatiji, tri dana, jer je Marija, svekrva, nazvala i rekla da joj je tlak visok. Vratili smo se. Tlak je bio sto trideset na osamdeset – normalan za njezine godine. Znala sam to točno, jer sam farmaceutkinja i svaki dan vidim takve brojke na receptima.
Od tada – nijedno putovanje. Svaki put kad bismo planirali odmor, pojavila se Marija. Četvrti put u sedam godina. Kao po špagi.
– Luka, – sjela sam pokraj njega, trudeći se govoriti mirno. – Za ovaj smo odmor štedjeli četiri mjeseca. Uzimala sam dodatne smjene. Po dvanaest sati. Vidio si kako sam dolazila.
– Vidim, – još uvijek je gledao u mobitel. – Ali mama je važnija.
Namjestila sam naočale. Prsti su mi skliznuli – ruke su mi bile suhe, ispucane od dezinfekcijskih sredstava. Osam godina u ljekarni – koža poput brusnog papira.
– Važnija od čega? – upitala sam.
– Važnija od mora, Majo, – napokon me pogledao. – Mama je sama. Ima sedamdeset i četiri godine. Zar ne shvaćaš?
Shvaćala sam. Shvaćala sam da Marija živi u Osijeku, u svom trosobnom stanu, s prijateljicom susjedom koja svaki dan svraća do nje. Da sama ide na plac, sama nosi torbe, sama radi zimnicu – po dvadeset staklenki. I da svaki njezin “dolazak” počinje istim pozivom Luki: “Sine, falilo si mi, dođem na tjedan dana.”
“Tjedan dana” produžio bi se na dva. Pa na tri. Jednom je Marija kod nas živjela mjesec dana i otišla tek kad je susjeda nazvala i rekla da joj je u stanu pukla cijev.
– Neću otkazivati, – rekla sam. – Idi sam. Dočekaj mamu. A ja ću letjeti.
Luka je podigao glavu. Gledao me kao da sam predložila nešto nepristojno.
– Kamo ćeš letjeti? Sama? Bez muža?
– Sa Sofijom.
– Ne, – ustao je. – Ne, Majo. Mi smo obitelj. Ili zajedno, ili nikako.
I popustila sam. Kao četiri puta prije. Spremila sam kupaći natrag u ormar, zatvorila kofer i pospremila ga na polukat.
Dvjesto osamdeset tisuća kuna je izgorjelo. Nepovratne.
A dva dana kasnije, u predsoblju je stajala Marija s teškom kariranom torbom i vrećicom domaćih krastavaca.
– Pa, pokažite što imate, – rekla je, prelazeći pogledom hodnik. – Tapete biste već trebali promijeniti. Luka, zar ti i žena uopće ne pazite na stan?
***
Marija je kod nas ostala tri tjedna.
Prva dva dana preuredila je cijelu kuhinju. Lonce – u drugi ormarić. Začine – na drugu policu. Daske – ispod sudopera, “jer je tako higijenskije”. Radila sam po dvanaest sati i dolazila u stan u kojem ništa nisam mogla pronaći.
– Marija, – rekla sam trećeg dana, otvarajući ormarić u potrazi za tavom. – Navikla sam na određeni red. Meni je lakše kad je sve na svome mjestu.
Pogledala me preko naočala. Težak pogled odozgo prema dolje – iako sam bila za pola glave viša.
– Ti si, Majo, navikla na nered. To nije red, to je kaos. Tko stavi tavu pored žitarica?
– Meni je tako zgodno, – rekla sam.
– A meni nije. Ni Luki. Je li tako, Luka?
Luka je sjedio za stolom s mobitelom i šutio. Ramena su mu bila pogrbljena, kao uvijek kad bi mu se mama obratila.
– Mama, – rekao je. – Pa dobro.
“Pa dobro” – to je sve što sam čula. Ne “Maja je u pravu” ni “mama, to je njezina kuhinja”. “Pa dobro.”
Petog dana Marija se bacila na zavjese. Kupila sam ih prošle godine – lanene, boje senfa, birala sam ih dva tjedna jer su se slagale s presvlakom fotelje i jastucima. Osam tisuća kuna.
Dolazim s posla – zavjese leže na fotelji, smotane. Na prozorima – bijela čipka koju je Marija donijela sa sobom.
– Što je ovo? – upitala sam.
– To su normalne zastore, – rekla je, kuckajući prstom po stolu. – A ne te krpice. Senf boja je za bolnicu, ne za dom.
Šutjela sam tri sekunde. Zatim sam skinula njezinu čipku, složila je i stavila na stolicu. Izvadila svoje zavjese i počela ih vješati.
Ruke mi nisu drhtale. Ovaj put – nisu.
– Što radiš? – Marijin je glas postao dublji.
– Vješam svoje zavjese, – rekla sam, ne okrećući se. – Meni se sviđaju moje zavjese. Ovo je moj dom. I boju zavjesa biram ja.
Tišina je trajala pet sekundi. Zatim je Marija ustala od stola i izašla iz sobe. Čula sam kako u hodniku bira broj. Glas – prigušen, ali riječi su se mogle razabrati: “Luka, tvoja žena mi je bezobrazna. Nisam navikla na takvo ponašanje.”
Luka se vratio s posla ranije nego inače. Vrata su zalupila tako da je Sofija u svojoj sobi trznula.
– Što si napravila? – upitao je s praga.
– Objesila sam svoje zavjese.
– Mama je uzrujana! Donijela ih je za nas, trudila se, a ti joj nisi ni zahvalila!
Pogledala sam ga. U njegova široka ramena, koja su upravo tada bila ispravljena, jer mama nije bila u sobi, nego iza zida. Kad je bila s njom, pogrbljivao se. Sa mnom – ispravljao je leđa.
– Luka, – rekla sam. – Zahvalila sam za krastavce. Za pekmez. Za pite. Ali zavjese u svom domu biram ja.
– Ovo je NAŠ dom!
– Zašto onda odluke donosi tvoja mama?
Nije odgovorio. Protrljao je hrbat nosa, okrenuo se i otišao k mami.
Navečer je Sofija došla do mene u kuhinju. Tiha, s udžbenikom u rukama, kao da je došla po vodu.
– Mama, – rekla je. – On njoj nazove svaki put. Prije svakog odmora. Čula sam.
– Što si čula?
– Kaže: “Mama, idemo tada i tada.” I ona dođe. Svaki put.
Stavila sam kuhalo na štednjak i stajala, slušajući kako voda vrije. Znači, nije slučajnost. Nije slučajnost. Četiri puta zaredom – to je sustav.
Sofija je stajala pokraj mene, prebacujući se s noge na nogu.
– Mama, jesi li dobro?
– Jesam, – rekla sam. – Idi uči.
Ali nisam bila dobro. Izvadila sam mobitel, otvorila bilješke i izračunala. Prvi put – medeni mjesec, aranžman za troje, sto dvadeset tisuća. Drugi – Turska, prije dvije godine, sto devedeset tisuća. Treći – Osijek, prošlog proljeća, karte i hotel pedeset tisuća. Četvrti – ovih dvjesto osamdeset.
Šeststo četrdeset tisuća kuna. Za sedam godina. Sve je izgorjelo.
A Luka je za to vrijeme dva puta vodio mamu u Daruvar. Na lječilište. Oba puta – na zajednički novac.
Zatvorila sam bilješke, spremila mobitel i natočila si čaj. Ruke su mi bile mirne. Odluka još nije sazrela, ali unutra se nešto već pomaknulo.
Mjesec dana nakon Marijinog odlaska, pozvala sam prijateljicu na večeru. Valentina je radila sa mnom u ljekarni, poznavale smo se devet godina.
Luka je otišao kod prijatelja gledati nogomet. Sofija je sjedila u svojoj sobi. S Valom smo otvorile vino, narezale sir, smjestile se u kuhinji. Prvi normalan večer u dugo vremena.
– Pa kako si? – upitala je Vala. – Kamo ovog ljeta?
– Nigdje, – rekla sam i nasmiješila se. Već sam se navikla na to pitanje.
– Opet?
– Opet.
Vala je odmahnula glavom. Znala je. Svi su znali.
I tada je zazvonilo na vratima. Otvorila sam – na pragu je stajala Marija. S torbom i vrećicom.
– Luka je rekao, svrati, sama si doma, – rekla je. – Odlučila sam te posjetiti. A što se dugo nismo vidjele.
Mjesec dana. Prošao je mjesec dana. I to “dugo”.
Ušla je, ugledala Valu, sjela za stol. Natočila sam joj čaj, jer Marija nije pila vino i nije ga odobravala.
Desetak minuta razgovor je tekao normalno. A onda je Vala upitala:
– Marija, a vi putujete?
I počelo je.
– A da! – Marija se uspravila na stolici. – Luka me vodio u Daruvar. Dva puta. Kiselice, masaže, planine. Divota!
Okrenula se prema meni.
– A ti, Majo, gdje si bila u zadnje vrijeme? Nisam od tebe vidjela nijednu fotografiju. Uopće nigdje?
Namjestila sam naočale.
– Nisam, – rekla sam. – Nigdje.
– Eto vidiš, – Marija se obratili Vali, kao da objašnjava nešto očito. – Mlada, zdrava, a nigdje ne putuje. Luka joj nudi – ona odbija. Sama je kriva. Ja sam u njezinim godinama već cijelu Dalmaciju obišla.
Vala me pogledala. Primijetila sam kako je stisnula usne.
– Marija, – rekla je Vala. – Maja ne putuje ne zato što ne želi.
– A zašto onda?
Vala je zašutjela. Pogledala me – pitala je pogledom za dopuštenje.
I odgovorila sam sama.
– Zato što svaki put kad kupimo karte, vi dođete, – rekla sam. Glas mi je bio miran. Nisam vikala. Samo sam nabrajala. – Četiri puta u sedam godina. Medeni mjesec – nazvali ste, i vratili smo se. Turska – došli ste dan prije polaska. Osijek – isto. Ove godine – more. Dvjesto osamdeset tisuća nepovratnih. Ukupno – šeststo četrdeset tisuća kuna. Izračunala sam.
Marija je prestala kuckati prstom po stolu. Ruka joj je zastala na pola puta do šalice.
– Što to pričaš?
– Govorim brojke, – odgovorila sam. – Ne optužbe. Brojke. Datume mogu navesti ako treba.
Tišina.
Vala je ustala, rekla da mora ići. Otpratila sam je do vrata. Kad sam se vratila u kuhinju, Marija je već birala Luku.
Dvadeset minuta kasnije uletio je u stan.
– Zašto mamu sramotiš pred strancima? – stajao je u predsoblju, ne skidajući cipele.
– Nisam je sramotila. Navela sam iznose.
– Kakve iznose? O čemu pričaš?
– O šeststo četrdeset tisuća kuna koje smo izgubili na otkazanim putovanjima. Za sve godine našeg braka.
Luka je pogledao mamu. Marija je stajala na vratima kuhinje, prekriženih ruku.
– Sine, – rekla je. – Ili ja, ili ova.
– Mama, – Luka je protrljao hrbat nosa.
– Ona se mora ispričati, – odsjekla je Marija.
Luka se okrenuo prema meni.
– Majo. Ispričaj se mami.
Skinula sam naočale, protrljala ih o rukav džempera. Bez njih sve se malo zamutilo – i Luka, i njegova mama, i predsoblje s njihovim cipelama.
– Ne, – rekla sam. – Neću.
– Onda se selim k mami, – rekao je. – Dok se ne središ.
– Dobro, – odgovorila sam.
Čekao je drugačiji odgovor. Vidjela sam po tome kako mu je trznula brada. Ali ja sam šutjela, i on je šutio. Zatim je uzeo jaknu i izašao. Marija je pošla za njim. Vrećicu s krastavcima ostavila je u predsoblju.
Sjela sam na stolicu u praznoj kuhinji. Noge su mi zujale nakon smjene. Dvanaest sati za pultom, a onda još ovo. Ali unutra je bilo jasno – kao što je nebo jasno nakon oluje.
Vratio se nakon tri dana. Bez isprike. Bez razgovora. Samo je došao, objesio jaknu i sjeo večerati. Marija je otišla u Osijek.
Ali tjedan dana kasnije Luka je počeo razgovarati sa mnom kratkim rečenicama. “Večera gotova?”, “Gdje je košulja?”, “Preuzmi Sofiju.” I shvatila sam da me kažnjava šutnjom. Zato što se nisam ispričala.
A tjedan dana nakon toga počela sam odvajati novac. Na poseban račun. Za koji on nije znao.
Godina je prošla brzo. Sofija je napunila šesnaest godina, i sama sam joj izvadila putovnicu. Luka je potpisao suglasnost, a da nije ni pitao zašto. Bilo mu je svejedno, dok mama ne zove.
U svibnju sam kupila karte. Za dvije – mene i Sofiju. Antalija, hotel tri zvjezdice, devet noći. Platila sam sa svog računa – onog za koji Luka nije znao. Četrdeset sedam tisuća kuna od plaće odvajala sam svaki mjesec. Za godinu dana skupilo se dovoljno.
Karte sam uzela povratne. Ovaj put sam naučila iz iskustva.
I rekla sam Luki:
– Idemo svi zajedno. U lipnju. Našla sam dobru ponudu.
Pogledao me kao da sam progovorila na drugom jeziku. Zatim je kimnuo.
– U redu. Pokušajmo.
Dva tjedna sam čekala. Pakirala kofere. Kupila Sofiji nove sandale i panamu. Sebi – kremu za sunčanje, koja je u našoj ljekarni koštala dvadeset posto manje zbog popusta za zaposlenike.
Četiri dana prije polaska Luka je došao s posla kasnije nego inače. Sjeo je za stol, spustio mobitel ekranom prema dolje. Već sam znala taj gest. Mobitel ekranom prema dolje – znači da je zvao mamu. Ili da je ona njega.
– Majo, – počeo je.
I osjetila sam kako su mi se stisnuli prsti. Nokti su se zarezali u dlanove. Ne od ljutnje – od iščekivanja. Jer znala sam što će reći. Znala sam četiri dana unaprijed.
– Mama dolazi. Treba je dočekati.
– Kad? – upitala sam, iako sam već znala odgovor.
– Prekosutra.
Prekosutra. Dva dana do polaska.
– Luka, – rekla sam. – Jesi li joj nazvao?
– Što?
– Jesi li joj nazvao i rekao da letimo?
Skrenuo je pogled. Protrljao hrbat nosa. I shvatila sam – da. Nazvao je. Kao četiri puta prije. Rekao je datum, rekao je rutu, i Marija je odmah kupila kartu za vlak. Kao po satu.
– Fali joj, – rekao je Luka. – Ove godine puni sedamdeset i pet.
– Sedamdeset i četiri, – ispravila sam ga. – U studenom puni sedamdeset i pet.
Mahnuo je rukom.
– Koja je razlika. Mama je sama. Mi smo joj jedini. More neće pobjeći.
I tada sam se sjetila. Svih sedam godina. Svakog “more neće pobjeći”. Svakog kupaćeg s etiketom. Svakog kofera koji sam vadila i pospremala natrag. Šeststo četrdeset tisuća kuna. Četiri propala putovanja. Dvanaestosatne smjene od kojih mi je koža na rukama pucala.
– U redu, – rekla sam.
Luka je izdahnuo. Opustio se. Pomislio je da sam opet popustila.
– Pametno, – rekao je. – Nazvat ću mamu, reći ću joj neka ponese svoju posteljinu, kod nas nema viška.
Kimnula sam. Izvukla sam se iz kuhinje. Ušla sam u Sofijinu sobu.
– Pakiraj se, – rekla sam. – Letimo prekosutra.
Sofija je podigla pogled s mobitela.
– Mama, pa rekao je –
– Znam što je rekao. Spakiraj kofer. Kupaći, knjige, punjač. Putovnica je kod mene.
Sofija me gledala tri sekunde. Zatim se nasmiješila – prvi put u mjesec dana – i posegnula za ruksakom.
Vratila sam se u kuhinju. Luka je sjedio za stolom s mobitelom, već dogovarajući s Marijom koje će plahte ponijeti.
– Luka, – rekla sam. – Ne otkazujem karte.
Podigao je glavu.
– Kako to misliš?
– Doslovno. Letim sa Sofijom. Ti ostaješ. Dočekaj mamu.
Mobitel je zašutio. Marija je na drugoj strani, vjerojatno, također utihnula.
– Ozbiljno? – upitao je.
– Sedam godina, Luka. Sedam godina nisam bila na odmoru. Četiri puta smo izgubili novac. Radim šest dana u tjednu, po dvanaest sati, i ruke mi pucaju od dezinfekcije. Imam četrdeset i osam godina. I želim vidjeti more.
– A mama? Što ću joj reći?
– Reci da ti je žena otišla na odmor. Prvi put u sedam godina.
Ustao je. Stolica je zaškripala po podu.
– Majo, ako odeš – ovo je, – zastao je. – To je nepoštivanje. Moje mame. Mene.
– A četiri otkazana odmora – to je poštivanje mene?
Nije odgovorio. Stajao je, stišćući mobitel. Iz zvučnika se začuo Marijin glas: “Luka! Što je? Što ona govori?”
Okrenula sam se i izašla iz kuhinje.
Tu noć nisam spavala. Sjedila sam u Sofijinoj sobi, provjeravala dokumente. Dvije putovnice – moja i kćerkina. Rezervacija hotela. Osiguranje. Transfer. Sve je bilo plaćeno.
Ujutro sam napisala poruku. Kratku, na listiću iz bilježnice:
“Luka, Sofija i ja smo odletjele. Vraćamo se za deset dana. Dočekaj mamu. Treba nam ovaj odmor. Maja.”
Stavila sam poruku na kuhinjski stol, pokraj njegove šalice. Uzela sam dva kofera, probudila Sofiju, pozvala taksi.
Na pragu sam se okrenula. Stan je bio tih. Luka je spavao.
– Idemo, – rekla sam Sofiji.
U taksiju Sofija je šutjela pet minuta. Zatim je upitala:
– Mama, hoće li se ljutiti?
– Hoće, – rekla sam.
– I što?
Pogledala sam kroz prozor. Jutarnji grad je plivao pokraj mene – sivi, poznati. Za četiri sata vidjet ću more. Prvi put u sedam godina.
– I ništa, – odgovorila sam.
U zračnoj luci isključila sam mobitel. Uključila sam ga tek u avionu, kad smo dobili visinu. Dvanaest propuštenih poziva od Luke. Tri poruke od Marije: “Majo, što to radiš?”, “Vrati dijete!”, “Neću ovo tako ostaviti!”
Spremila sam mobitel u torbu. Sofija je pokraj mene čitala knjigu. Kroz prozor su bili oblaci.
More je bilo toplo.
Prošla su tri tjedna. Sofija i ja vratile smo se preplanule. U hladnjaku su stajale staklenke s krastavcima – Marija ih je donijela. Na stolu – moja poruka, ona ista. Luka je nije maknuo.
Sjedio je u dnevnom boravku kad smo ušle. Pogledao nas je i ništa nije rekao. Zatim je ustao i otišao u spavaću sobu. Vrata su se zatvorila.
Od tada spava na kauču u dnevnom. Sa mnom razgovara preko Sofije: “Reci mami da sam na poslu”, “Pitaj mamu gdje je račun”. Marija zove svaku večer. Sofija kaže da čuje kroz zid: “Sine, ona te ne poštuje. To nije žena, to je kazna.”
A ja spavam mirno. Prvi put u sedam godina. Na noćnom ormariću – školjka koju je Sofija našla na plaži.
Muž kaže da sam izdala obitelj. Svekrva kaže da sam ostavila muža radi odmora. A ja mislim – nakon sedam godina bez ijednog dana odmora, možeš se jednom odlučiti za sebe.
Jesam li pretjerala s tom porukom i bijegom? Ili sam nakon sedam godina bez odmora imala pravo odletjeti bez njegovog dopuštenja?
