Dnevnik, petak, Zagreb
Aleksandra! Nemojte još otići! Pričekajte, htjela bih popričati s vama! kod sjajnog crnog BMW-a na školskoj parkirališnoj stajala je žena koju bih prepoznala i izdaleka. Savršena frizura kao iz frizerskog salona, ružičasti noktići, lice glatko kao porculan, trendi srebrna bunda, uske hlače i čizme s nekakvim svjetlucavim detaljima. Pogledala sam je i odjednom me bilo sram što na meni visi iznošeni kaput kupljen u trgovačkom centru, torba od platna puna bilježnica, šareni uzorak s flamingom koji bi valjda trebao prikriti očitu otrcanost svega na meni. Još da imam okrugle naočale i štap, stvarno bih ličila na kakvu zaboravljenu profesoricu s Katedre hrvatskog jezika.
Čvrsto sam stegnula torbu uz sebe, želeći sakriti barem dio te slike.
Meni ste rekli? upitala sam. Stanula sam sa strane, izvan dosega žućkastog reflektora. Slušam vas, izvolite
Da, vama! Na kojem ste autu? bundica je očima preletjela parkiralište. Stajale su tamo dvije stare ladice, jedna od profesora tjelesnog, druga vjerojatno s parkinga nikad nije maknuta. Ravnateljica je svoj Mini Cooper odavno otperjala put Jaruna gdje ima kuću s visokim zidom. Druge automobile nisam ni primijetila.
Nisam na ničem. Putujem tramvajem, a sada žurim kući, dan mi je gotov.
Naravno da sam odmah prepoznala tu ženu, sve mi je bilo jasno. Marina Petrović. Nekad silno važna, uvijek iznad drugih, sada vidno širokija u ramenima od teretane ili od života ali stav joj isti, arogancija ni trunku umanjena.
Ma daj, Aleks, ne pravi se koraknu mi bliže, a ja osjetim nelagodu staru deset godina. Prepoznala si me, odmah si se stisla. Stvarno ti toliko smetam? Ma pusti, prošlo je toga puno. Nisam te zaustavila kao bivša prijateljica, već kao mama. Ti vodiš hrvatski mome Filipu, jel’ tako?
Ovisi. Koji je tvoj? navukla sam rukavice. Bilo je grozno hladno i prsti su mi se smrzavali. Maštala sam o čaju, da ga zagrijem i grijem dlanove dok gledam svog Pabla, divljeg mačka kojeg sam spasila s ulice. On prvo strpljivo sjedi, pa počinje mlatiti repom, sve dok se ne odvažim poigrati s njim. A iz kuhinje širi se miris svježe kuhanog krumpira za jutro, mala Nina, moja kći, u susjednoj sobi već priprema pidžamu. Vrijeme je već za nju, za mene i opet kasnim na vrtić! Učiteljica će mi održati bukvicu.
Žurim, Marina. Moram po dijete. Dođi u četvrtak, slobodna sam za razgovor.
Pokušala sam izmaknuti, ali ona se nije dala.
Čekaj, kud ćeš! zacvokotala je potpeticama, povukla me za rukav. Ne boj se, neću te pojesti! pokazala je zube i usne crvene kao trešnje. Vozim te. Popričat ćemo. Ili hoćeš da odem kod ravnateljice? Znaš mene
Znam. Njezina majka bila je poznata po tome što je sve mogla isposlovati, a mala Marina uvijek upadala gdje drugi nisu mogli. Otvarala su joj se vrata gradskih balova, natjecanja, školskih tijela, uvijek je nešto dobila. Njena mama stalno na televiziji, kapom i šakom dijelila intervjue Marina je očito naslijedila tu žilavost, samo na još moderniji način.
Dobro. Super izgledaš! provalila sam, a mrzila sam se što laskam kao i nekada.
Hvala. A ti baš i ne blistaš, ha? Uostalom, gdje živiš? Gdje ti je adresa? Ulazi, voziš se doma sa mnom. Ili hoćeš nazad, kao nekad? nasmiješi se.
Ne, ne, vozim se s tobom ušla sam u njen auto. Vozila sam auto jedva kad, naš nije preživio ni godinu dana, gorivo preskupo, tramvaj mi je uvijek draži, ima neku romantiku. Samo u špici ne bih nikada.
Vozim od dvadesete, tata mi je poklonio fiću. Prvu vožnju sam završila u ogradi, ali eto, svi grijesimo. Stara priča pritisnula je gas, kroz portu nam je mahnuo osiguranje s portafona, Marina se ugurala na cestu i uz nešto psovanja nastavila.
Nisam se mogla zavezati pojasa, živčano sam namještala torbu. Što se mučiš? Jesi nabacila koju kilu, m? Samo su ti još krafne falile! Školska menza, samoća, sve to
Kakva samoća?! Samo je kaput širok. povrijedilo me.
Aha, kaput širok, a ispod se skrivaš. Evo, ja ti dam broj jednog dizajnera s Britanca, radi čuda! Sve te zakrpi, masnoće otkloni. A kad smo već kod samoće okrenula se naglo i izvrijeđala nekog vozača, ja sam se samo skupila.
Bilo me sram. Marina je uvijek bila sirova, ali sad je postala još i bezobraznija. Ah, život!
Napokon je prestala s psovanjem pa se nakratko vratila temi:
Mogu ja tu iza izać? Već bih pješice dalje… rekoh tiho, dok mi bilježnice spadoše na pod.
Ne zafrkavaj! Gdje bih te tu ostavila?! Jesi uvijek bila izvan ovog svijeta, pa eto Sad daj, slušaj me oko mog Filipa… On mi je najveće blago, znaš? A zovemo ga Filip Marković, zvuči super, a? Reci mi, ti si profesorica hrvatskog, zvuči li to ozbiljno?
Zvuči Tako da je Marković tvoj? On je novo dijete… i kao da me nešto stegne u trbuhu. Pa naravno, sin njenog muža, onog Dine… Gotovo je fizički boljelo sjetiti se tih dana…
…Mi, maturanti, pet dana do kraja. Pišu se ispiti, atmosfera lagana. Dinin tata mu dao auto, može povesti cure do jezera. Marina prva na suvozačkom, on joj se godinama udvarao, pričalo se da su više od prijatelja. Nitko nije znao istinu. Mene je pak Dina pozvao: Aleks, baci knjige, idemo se voziti! Stajao je predamnom tako da su mi koljena klecala.
Vožnja, smijeh, sve djevojke u autu, Marina kraljica Mene povuče da sjednem kraj njega. Ali nekako nije bio prostor za mene. Kad smo išli na Jarun kupati se, ja sam sramežljivo pitala: A gdje mi je kupaći? Cure su se smijale, mene uhvatio mučnina, pa sam tražila da stane izjurila sam van, povraćala i rasplakala se u polju, osjećajući se smotano.
Dino mi je dodao vodu: Sljedeći put naprijed sjedi, manje mučno.
Da, ali naprijed je zauzeto
E, Aleks, pa tko ne voli brzu vožnju? Ma bit će sve ok!
Ali ubrzo su me ostavili, ja nisam mogla biti kao druge djevojke. Nisam imala ni kupaći, ni seksepila, ni lude hrabrosti. Nosila sam pamučno, jednostavno rublje, mama bi mi govorila da je fino, sve drugo je neukusno. Sjećam se kako smo na Dolcu gledale te šareno donje rublje na štandu Ma, to je za lake cure! graknula bi mama i povukla me dalje.
Na maturalnoj opet je Dino mene zamolio za ples, ali više iz zahvalnosti nego išta drugo Dobra si ti, Aleks. Prava prijateljica. I poljubio me u obraz kao sestru ili neku stariju tetu.
Doma sam tjedan dana plakala, pa me mama poslala kod tete u Split.
… Dakle, tvoj Dino? osmijehne se Marina pobjednički. Znala si da će mene oženiti, zar ne? A ti si uvijek bila tako nevina, ništa nisi primjećivala… No, nema veze. Važno je da znaš: Što mog Filipa tlačiš? Ocjene, dvojke… On mora u Pravni, razumiješ? Dajem mu šansu za život! Ja sam studirala ekonomiju, diplomu roditeljima pod nos, pa nikad nisam radila. Mrzim to. Radila sam frizure doma, pedikure, kad su voskovi došli, naučila i to. Sada imam svoj salon na Tkalčićevoj. Dam ti vizitku!
Nema potrebe, Marina. I Filipu… ne mogu dati peticu, kad ni jednu rečenicu ne napiše bez greške.
I dok sam vozila tramvajem doma, ispunjavala me gorčina. Nisam ja nesposobna, završila sam Filozofski, htjela raditi u nakladi ili novinarstvu, ali me život doveo do škole. Borila sam se, trudila, ništa posebno nije donijelo novac. U doba privatizacije tko se snašao, sad je sretan. Marina, eto, salonski život, skupa auta, parfemi, uspješan muž, a ja Pa dobro, makar imam svoju kćer, makar i ovo malo.
Popravljam crvenu ruž na ustima, smijem se u sebi. Kao da to nešto može promijeniti.
Aleks, možda ti nije jasno: ako i dalje spuštaš Filipa, nestat ćeš iz škole! Znam ja sve. On u vašu školu samo radi veza, treba mu odličan prosjek. Moja riječ je zadnja. Ova ti je škola plata, zar ne? Živiš sama? Imaš djecu? Ok. Stigli smo. Idi sada.
Bio mi je čudan njen bijes, ali izašla sam. Kiša je rominjala, blatne kapi na mom kaputu. Bilježnice, profesorice! Dogovorene smo.
Za njom je poletio auto, val blata. Ja sam žurila po Ninu. Ispod prozora vrtića, mala, samostalna figura. Do godine kreće u školu, ne znam u koju najbližu ili moju? Vrijeme teče.
Aleksandra, opet kasnite! prijekorila me teta Marija.
Oprostite, molim vas… šaptala sam. Marina bi sad povisila ton, još bi i nju naljutila, pa otišla kao pobjednica. Ali ja nisam takva. Bar se trudim.
Nina je odvela mene kući, uvijek pažljivo drži moju ruku. Mama zna biti zaboravna navečer, umorna, može upasti u lokvu, ne smije joj se desiti ništa
Kod kuće je Nina pokušavala skinuti fleku s mog kaputa: Mamaaa, ništa ne ide! tužno reče.
Ma, dođi, mišiću. Poslije ćemo oprati, svaku mrlju smo do sad sredile!
Kad bi se život mogao oprati, izglancati, izravnati pa omekšati i opet obući Aha, bolje zaboravi.
Sjele smo za stol i pile čaj, Pablo se sklupčao kraj radijatora.
Mama, kad će tata? pita Nina.
Još samo dva tjedna. Brzo će! nasmiješim se.
Ivan često putuje poslovno, nema ga kući, ali bar radi ono što voli. Uvijek donese Nini dar, kamenčiće, figurice. Ima ih cijela polica!
O Filipu? Što s njim? Ništa mi ne pada na pamet. Idem spavati, da sutra ne zakasnim…
Cijeli tjedan sam promatrala Filipa. Zvala sam ga pred ploču, nešto ga pitala.
Što je, profesorice Aleksandra? Opet ja? gleda me, uvrijeđen. Kaj ćete me mlatiti?
Zapravo, nije loš dečko. Samo mekan, naučen da mama sve rješava. Nema tu puno zahtjeva
Filip, što ti želiš biti?
Mama bi Pravni Ja možda nešto s autima. Vlastiti servis, da vodim…
Onda ti treba osnove pismenosti. To ti je jasno?
Bio je slab iz hrvatskog. Marini su nudili da ga proglase posebnim potrebama, pa bi imao nemiješane ocjene, ali ona to nije prihvatila, jer, sramota.
Radila je po svom: dogovori, besplatni tretmani za profesore, pokloni ocjene su odjednom bile bolje.
Filip, ti možeš. Znam da voliš čitati. Ajmo zajedno, probijmo se! motivirala sam ga.
Zarekao se, pa došao i stvarno radio. Bio je pametan kad mu se dalo. Solo s profesoricom, počeo je odgovarati kao zreliji dečko.
Neka, znao je Siniša, on može. mislila sam i bila ushićena. U tramvaju sam na prozor nacrtala sunce.
Ali Marina se nije smirila. Otišla je do ravnateljice, žalila se kako ga forsiram, napala me da izluđujem dijete.
Fali mu rada! rekla sam, ne znam otkud hrabrosti. Samo da znate, cura će proći kroz školu kao novi čovjek. Vidjet ćete!
Ravnateljica je šutjela. Aleksandra, molim vas, dajte mu mira. Ako ne želi raditi, pustite ga. Sami se čuvajte Vi dajete dušu, ali mama Marković nije pouzdana osoba.
Ma je! uporna sam bila ja.
Boli kad netko ocrnjuje, ali mama mi je govorila da treba i loše ljude razumjeti i oni su jednom bili ozlijeđeni, pa sada grizu…
Petak je prošao, Nina i ja kod kuće, večera, grljenje.
I taman kad sam ugasila svjetlo zvono. Nina se uplašila. Ne otvaraj, mama! šapće.
Pričekaj, ljubavi, gledam kroz špijunku.
Netko je vani, ne razaznajem. Tko je?
Aleks! Ne zovi policiju, ja sam čujem plač, grebanje po vratima, štiklama lupa.
Otvorim. Marina, više jadna nego otmjena, razmazana maskara, kosu strši, šminka joj razlivena.
Oprosti mogu malo kod tebe? Dino me opet napao, mama me izbacila. Razvalio će me zbog auta, udubila sam ga. Aleks, pomogni uđe unutra kao pokisla kokoš.
Sjedi, kućo, pa što onda, popij čaj. Jesi gladna?
Posramila sam se što žurim pospremati. Kod mene je skromno, ali to je moj dom, moje malo.
Hoću čaj. A ovdje je natrpano! pogleda u Ninu koja je ozbiljno promatrala. Oprosti, pričam gluposti. To je tvoja kći?
Nina, drago mi je predstavi se mala.
Marina šmrca.
Dino je poludio otkad mu je firma propala, spasio nešto malo, ali dugova pregršt. Postao je nasilan. Još dok smo se zabavljali, bio je ali sad Što ću, nemam kud? Salon je moj, ali stan nije ridala je, pa prestala.
Zašto ne odeš? Salon je tvoj. začudila sam se.
Nije bilo novca, Dino je sve držao pod kontrolom Ma nije ni bitno. Kasno je. Idem
Gdje ideš?! Nemaš kud noćas. Gdje je Filip?
Kod prijatelja, zvala sam da ne dolazi doma Što ću sad, Aleks? rasplakala se.
Razvod. Dino je kukavica, stat će kad ga zaustaviš. Sjećaš li se Stjepana Mrkonjića? Sada je u MUP-u. Pitat ću ga što možeš.
Taj Stjepan koji je po hodniku išao na rukama? Ha, sjećam se usne joj se iskrive u sjećanju.
Zaboravi, sretno oženjen drugi put! Ali pomoći će. Sutra ga zovem, sad lezi.
Marina je cijelu noć slušala hoće li Dino doći po nju nije. Spavao je mirno u vlastitom stanu, koji će uskoro prodavati za dugove. Gdje sad ona? Filip je ovršeni mamini sin, neće ga se lako riješiti. Ali kome je sada stalo? Takav je život…
Nakon pola godine, odvjetnika i sudova, Marina je ipak uspjela otići iz braka je izašla s malim salonom, Filipom, dva rebra manje i bez želje za upis na Pravni. Mali Marković odlučio je postati automehaničar.
Meni je Marina donijela kaput. Skupi, po mjeri.
Ma što radiš, luda ženo?! Ne treba mi ništa.
Nemaš pojma koliko si mi vrijedna. Ti si ono što treba voljeti, Aleks. Čak i kad sam ti radila iza leđa, ti si pomogla. Glupa, dobra Aleks, najbolja osoba koju znam.
Zagrlila sam je. Ma zaboravi. Hvala bogu što sam te spasila od Dine! Idemo piti čaj.
Sad Marina često dolazi s Nini kad je bolesna. Pripadala je, navikla se. Čak se i Pablo-pas privikao na nju. Nas tri, dva usamljena bića i jedno dijete, nekako smo si dovoljno.
Za kraj samo, mislim si: možda baš to znači biti čovjek uzeti nekoga kad su najranjiviji, i dati im šansu za novi početak. Takva sam i neka me takva pamte.
