‑ Ne mogu više živjeti s penzionirkom.
Rekao je to gledajući ne u mene, nego u tanjur s mesnim okruglicama. Upravo sam mu stavila drugu porciju – on je uvijek pojeo dvije, trideset i dvije godine zaredom, subotom.
‑ Marko, o čemu pričaš?
‑ O nama, Zrinka. Točnije, o tome da nas više nema.
Sela sam nasuprot. Ruke položila na stol, dlanovima prema dolje, da ne otkrijem. Računovođa u meni se probudio prije nego supruga. Računovođa uvijek prvi reagira na riječ „ne“.
‑ Odlaziš?
‑ Odlazim. Našao sam drugu. Ima dvadeset devet godina i, znaš, ne šeta po stanu u pidžami s proširenim džepovima.
Moj pidžam je, iskreno, bio star. Plavi, s gumbima na prsima, kupila sam ga još kad je kćerka krenula u školu. Udoban. Marko ga je prije zvao „moj kauč“ i smijao se. Sad se ne smijao.
‑ Kako se zove?
‑ Klara.
Klimnuh, kao da mi to nešto objasnio.
Na stolu su se hladile mesne okruglice. Gledala sam ih i razmišljala o neobičnoj stvari: tri sata sam ih oblikovala. Samostalno sam mijesila mljeveno meso, kruh natapala u mlijeku, kao što me je majka učila. Tri sata moje subote. A on će sada ustati i otići kod Klare, koja vjerojatno naručuje suši.
‑ Kada?
‑ Što „kada“?
‑ Kada odlaziš?
‑ Danas. Torbu sam već spakirao.
U tom trenutku nešto je kliknulo u meni. Nije pucketalo, nije puklo – baš kliknulo, kao prekidač. Torbu je spakirao. Dok sam bila u kuhinji, kuhajući gulaš za cijeli tjedan, kao budala.
‑ Pa idi, – rekla sam.
Nije mogao vjerovati. Čak je podignuo obrve.
‑ I sve? Ni riječi?
‑ Što želiš čuti, Marko? Da sam trideset i dvije godine besmisleno prala tvoje košulje? To već znam i bez tebe.
Ustao je i prošao u hodnik. Čula sam kako se muči s bravom kofera – onog istog, s kojim smo 2008. godine išli na otok Brač kad smo osvojili nagradu za stan. Tada sam još uložila majčinu ostavinu – dva milijuna sedamsto tisuća kuna. Svaku cifru pamtim – ja sam računovođa.
Stan smo upisali na njega. „Jednostavnije je, Zrinko, kasnije ćemo prepisati“, rekli smo. Nismo prepisali.
Sjedala sam u kuhinji i gledala njegove dvije okruglice. Zatim sam ustala, ugrabila veliku crnu vreću za smeće – od stotinu dvadeset litara, koju kupujem u Konzumu u pakiranjima – i krenula u spavaću.
‑ Što radiš? – upitao me, vidjevši vreću.
‑ Pomažem ti pakirati. Jednom kofer neće biti dovoljno.
Počela sam slagati. Košulje – u vreću. Treninge hlače u kojima je nedjeljom ležao na kauču – u vreću. Papuče, četkicu za zube, britvu, punjač za telefon – sve u vreću. Brzo, smireno, kao revizija.
‑ Zrinka, poludiš li?
‑ Ne, Vitko. Naprotiv, pošla sam u pamet. Po prvi put za trideset i dvije godine.
Uzeo me je za ruku. Pogledala sam njegove prste – kratke, sa žućkastim noktima – i iznenada me pustio.
‑ Kasnije ću doći po ostalo.
‑ Dođi. Samo se javi unaprijed, da otvorim vrata.
Tada sam još mislila da ću otvoriti.
Četiri dana kasnije došao je. Ne sam.
Otvorila sam vrata i vidjela je – Klara. Stajala je na prilazu u bijelom kaputu neprimjerenom za vrijeme, s torbom na tankoj lančanoj remenu, i gledala me onako kako se gleda staru garnitura koju treba maknuti.
‑ Dobar dan, – rekla je uljudno, s laganim namigu.
‑ Dobar dan.
Marko se provukao pored mene u hodnik, kao da još uvijek vlada prostorom.
‑ Zrinko, brzo. Idem po zimske stvari i po dokumente.
‑ Kojen dokument?
‑ Pa, moji – putovnica, kartica vozila, OIB i papiri za stan.
Stala sam na kuhinjskim vratima.
‑ Za stan?
‑ Naravno. Stan je na meni.
Klara se nasmiješila uz njegovu leđa – samo rubom usana. Taj osmijeh ću kasnije često prisjećati.
‑ Marko, – polako rekla sam, – zaista ozbiljno dolaziš preuzeti dokumente za stan u koji sam uložila majčinu ostavinu?
‑ Zrinko, kakva ostavina, to je bilo prije sto godina.
‑ Osamnaest, – ispravila sam ga. – Ne sto. Osamnaest godina prije. Dva milijuna sedamsto tisuća kuna, 2008., ako vas zanima – to je bila cijena dvosobnog stana u našem kvartu. Cijelog. Tada si se još smijao da „svaka kuna vrijedi“.
‑ Gospodine, – odjednom se uključila Klara, – nemamo vremena.
Taj „gospodine“ me slomio. Imao je pedeset šest godina. Trbuh iznad pojasa, lice crveno, pod očima torbe – kakav je to gospodin? Za nju je bio „gospodin“ jer plaća. Plaćaš, između ostalog, mojim novcem – posljednje tri godine nije mi slao polovicu plaće na karticu, „za benzin i ručak“.
Osjetila sam kako mi u sljepoočnici dopuklo. Nije srce, nego sljepoočnica. Suho, kao da netko prstima kliknu unutar lubanje.
‑ Marko, izađi molim te. Uzmi svoju djevojku. Dokumente ćeš dobiti kroz sud.
‑ Što?!
‑ Sudom, Vitjo. Sve ću ti dati kroz sud – košulje, čarape, i tu pola stana koji ti, navodno, pripada. Po popisu, s pečatom i potpisom.
Klara se nasmijala:
‑ Ozbiljno mislite da ćete nešto podići? Stan je upisan na njega.
‑ Gospođo, – okrenula sam se k njoj, i u glasu mi se čulo nešto neobično, jer se povukla, – idite u hodnik. Razgovaram s mužem. Formalno je još uvijek moj.
Marko je povukao Klara za rukav. Izašla je na stubište. On je ostao.
‑ Zrinko, ne čini gluposti. Možemo sve riješiti normalno.
‑ Možemo. Ali normalno ne znači „daj mi stan i putovnicu“. Normalno je „izračunajmo tko što uložio i podijelimo“. Računamo?
Šutio je.
‑ Ne želiš računati. Nije problem. Ja ću sama. Dobro sam u tome, znaš.
Zatvorila sam vrata za njim. Okrenula bravu – jedan, dva okreta. Naslonila se leđima na vrata.
U stanu je bilo tiho. Samo je hladnjak zujao u kuhinji, kao i uvijek. Miris gulaša još je bio u zraku – nisam ga pojela od subote.
Spustila sam se niz vrata na pod i sjela pet minuta. Nije me obuznalo, samo sam razmišljala: dva milijuna sedamsto tisuća plus popravci 2012. – još četri stotine, plus kuhinja 2015. – dvije stotine deset, plus balkon 2019… Računovođa u meni radila je. Supruga šutjela.
Ustala sam, uzela telefon i nazvala bravu. Došao je za sat i zamijenio brave. Dvije tisuće tristo kuna. Zapisala u bilježnicu troškova – navika.
Uvečer je zvala kćerka.
‑ Mama, tata kaže da ga ne pustiš.
‑ Ne puštam.
‑ Mama, kako je to moguće? On…
‑ Alma, imam jedan molbu. Ne miješaj se. Molim te. Sama ću.
Ušutjela je, pa rekla:
‑ U redu, mama.
To „u redu“ bilo je prvo što me tijekom tjedna zagrijalo.
Dvije sedmice kasnije stigla je pozivnica.
„Tužba za podjelu zajedničke imovine“. Marko je tražio polovicu stana, polovicu ljetnikovca (koji kod nas nije ni postojao – upisao je to za ugođaj) i, iz nepoznatog razloga, „odštetu zbog moralne štete“ jer sam promijenila brave.
Pročitala sam i, iskreno, nasmijala se. Prvi put za mjesec dana.
Poslije sam otišla k odvjetnici. Ne nekom poznatom – oni su previše pričljivi – nego do nepoznate po oglasu. Mlada žena, četrdeset godina, u sivoj jakni. Zvala se Irina Šimunović.
Ispredala sam joj fascikl. Onaj koji sam skupljala osamnaest godina. Navika računovođe – čuvati sve.
‑ Svjedodžba o nasljedstvu iz 2007., – govorila sam i slagala list po list. – Izvadak iz banke o uplati dva milijuna sedamsto tisuća na moj račun. Ugovor o kupnji stana – za istu sumu, mjesec po mjesec. Računi za popravke, od 2012., računi za kuhinju, ugovor s radnicima za balkon. Računi za komunalije – koje sam ja plaćala zadnjih šest godina svojom plaćom od pedeset i osam tisuća kuna, dok je on „ulagao u vezu“.
Irina je listala i šutjela, pa podignula pogled.
‑ Zrinko Pavlović, zašto ste sve to čuvali?
‑ Ja sam računovođa, – rekla sam. – Čuvam sve.
Nasmijala se. Dobro se nasmijala, kao da prvi put vidi nekoga tko dolazi ne s praznim rukama.
‑ Imate vrlo jaku poziciju. Mislim da ćemo vam vratiti ne polovicu, nego cijeli stan.
Klimnuh. Zatim rekla:
‑ Irina, još jedna stvar. Ja sam mu bila jamac za auto‑kredit. Od 2022. Toyota, uzela na tri godine, ostalo još jedanaest mjeseci. Mogu li to… otkazati?
Razmislila je.
‑ Jamstvo se ne može jednostrano otkazati. Ali možete banci pisati o značajnoj promjeni okolnosti – razvodu. Banka će vjerojatno tražiti novog jamca ili prijevremeno otplatu. Ako ne nađe…
‑ Hoće li mu uzeti auto?
‑ Uzeti će.
Gledala sam kroz prozor. Van je padao mokri snijeg, sletio na nadstrešnicu i odmah se topio. Pomislila sam na Klaru u bijelom kaputu. Na to kako je vjerojatno voli voziti tu Toyotu. Na to kako me je Marko dva puta vozio tom Toyotom – do ambulante i na groblje, do majke.
‑ Napišimo to, – rekla sam.
Irina je napisala.
Uvečer sam se vratila kući, skuhala čaj – ne za njega, ne „za dvoje“, nego za sebe, u maloj šolji s nebeskom plavom laticom, koju je on uvijek prezirao – i popila pokraj prozora.
Stan je bio tih. Moj odijel (pidžam) visi na kuka. Nitko ga više nije zvao „kaučnim“.
Pomislila sam: nije strašno biti sama. Strašno je bilo trideset i dvije godine kuhati dvije okruglice i dobivati samo jednu porciju pažnje.
U tom trenutku zazvonio je telefon s nepoznatog broja.
‑ Što si učinila, staro? – uzvikla je Klara u slušalicu.
Odmaknula sam telefon od uha. Pažljivo, kao računovođa odlaže pogrešan izvještaj.
‑ Gospodo, imam zahtjev za vas – rekla sam smireno. – Zovite me samo preko odvjetnika. Irina Šimunović, broj mogu pročitati.
Spustila sam slušalicu.
Pucač je pucao prvi put.
Sud je bio u veljači.
Marko je došao u jedinom svom odijelu – tamno plavom, onoj istoj u kojoj je bio na vjenčanju Alme prije četiri godine. Odijelo mu je bilo usko, sako nije sjedio na trbuhu.
Klara nije bila. Kasnije sam saznala da je tog dana već svađala s njim.
Ja sam došla u običnoj suknji i bijeloj košulji. Bez pidžame, naravno. Marko me pogledao i zbunio se. Vjerojatno je očekivao „penzionirku“. Umjesto toga ispred njega sjedi žena koja je trideset i dvije godine vodila tuđu knjigovodstvenu evidenciju, a sada po prvi put vodi svoju.
Irina je govorila dvadesetak minuta. Smireno, po dokumentima. Svjedodžba – jedan. Izvadak – dva. Računi – fascikl, tristo osamnaest listova. Dodatni računi – još jedan fascikl.
Gledala sam Marka. Ponekad se crvenio, ponekad bledo. Jednom je išao po džepu tražiti validolPodignula sam šalicu, pogledala kroz prozor na tiho zagrebačko jutro i shvatila da mi je pravda, nakon trideset i dvije godine, konačno vratila mir koji sam dugo krala sebi.
