Jedne noći, dok su se zvijezde uvijale poput pramenova sirupa, Markov glas se razlazio kroz gustu maglu i izgovorio je ime Jula umjesto Dunje. Jutro se pojavilo iznad krova, a on se nježno nasuprotio ženi, zagrnuo je u topli plašt i šapnuo joj na uho:
Dobro jutro, Jula.
Zaglušio se i nastavio spavati, a Dunja se iznenada probudila. Otvorila je oči, bojažljivo je drhtala, a njeno srce se ledeno smrzlo. Što se dogodilo? Kako je sve to moglo da se desi kad je sve do sad bilo u redu?
Marko je uzdahnuo, protresao se i pomamio:
Dunjo, prehladila si se, pa mi je i san nestao. Jeste li dobro? Ljeto je vani, a ti se hvataš za prekrivku. Donesi ću ti čaj.
S osmijehom koji je pjevao nešto poput tamburice, Marko je krenuo u kuhinju.
Dunja je ležala još trenutak, a zatim se umorno ustala, otišla se umiti. Noge su joj bile teške kao olovo, a u glavi je šumio bijeli šum. Možda je zaista trebalo popiti čaj.
Marko je zatražio palačinke, a Dunja mu je mrzovoljno uzvratila:
Jutros si me zvao Jula.
Što, draga? uzvratio je Marko. Ne čuj, Dunjo, Jula čuo sam to u snu. Zato si hladna i sumorna? Ah, žene same sebi podvale svaku tugu. Idem na posao gladan.
Dunja je lutala po kući, pokušavala se smiriti, zalijela cvijeće, ispekla palačinke, odjenula se u brzom mraku i poput ptice odletjela do Markova radnog mjesta. Možda je stvarno čula pogrešno ime, Dunjo Jula.
U primopredaji, Markova nova tajnica, mlada Jasna, s kestenastim kovrčavim crvenim kosama i kriptom poput bobice, sjajila je pod svjetlom.
Gospodin Marko Jurjević je zanesen i danas ne prima posjete. Mogu li vas zapisati za sljedeći tjedan?
Bolje da si i ti zaključaš termin, to ti će više trebati izmamila je Dunja, iznenađena.
Oprostite? iznenađeno je pogledala Jasna. Tko ste vi?
Goremić. Dunja Viktorija. Žena Marka Jurjevića. Odlaziš. Ovdje će se skupljati gradske golubice.
Uskoro je zvučnik odjeknuo Markov glas:
Jula, donesi mi kavu. Jula?
Dunja je promrmljala:
Ajde, baci. Ja ću donijeti.
U kabinetu, Marko je uzviknuo:
Dou, Jula? Što se dogodilo?
Evo tvoje kave. Donijela sam ti i palačinku. Ugovor o razvodu doći će poštom. Ugodan tek.
Dunjo, što se, dovraga, događa? uzviknuo je Marko, nervozan. Od jutra kao vještica na metli.
Vještica ti sjedi u primopredaji. Zašto joj nisu raščešljane kosu? Tako ozbiljan stomatolog i tako vulgarna tajnica, to je jeftino, Marko Jurjeviću.
Dunjo, stani. Dosta. Ne podnosim histeriju. Znaš što? Idem tjedan dana na vikendicu, čekat ću dok se ne smiriš. Zovi kad se ohladiš.
Kasno je, Marko. Ozbiljno, neću tolerirati prevaru. Neću to oprostiti. Samo reci zašto, da znam.
Marko je uzdahnuo, progutao kavu i namrštio se.
Varvara je dala otkaz. Yulu sam uzela po njenoj preporuci.
Prije koliko?
Prije mjesec dana nesklono je pogledao podlakticu.
Zašto mi ništa nisi rekao? Uvijek si dijelio vijesti.
Nismo računali da će Yula ostati duže. Ali odlično radi.
Ne sumnjam.
Po poslu! crvenio se Marko. Odlično radi!
I ne samo po poslu.
To je bilo slučajno! Nisam htio!
Ne bi mogao, ne bi prevario. Danas ću spakirati stvari i preseliti se.
Kamo? Marko je postao napet. Rekao sam da ću tjedan dana na vikendicu, samo se smiri. Dunjo, ne želim razvod!
Morat ću. Ne mogu izdržati da čujem svoje ime iz tvojih usta. Dunjo, Yula. Tvoja crvena tajnica će me stalno progoniti. Ne ruši mi mentalno, posao mi već radi stresom. Imam djecu.
Gdje ćeš ići? Ostani u stanu.
Zašto mi treba tvoj stan? Imam svoj dom.
U ovoj pustinji? Stara drvena kuća?
To je moj dom. To je to.
Kuća je ostala od roditelja i bila je ispunjena tugom. Dunja je htjela plakati toliko sjećanja, nitko ništa ne ostavlja, samo smrad vlažnog drva. Njena prijateljica Nela, s trakom oko usta, šaptala je:
Ne možeš ovdje živjeti, Dunko, ne budaj se. Vrati se u stan. Prodaj ovu kuću, uzmi hipoteku. Možda ćeš tamo…
Ne gledaj tamo, zaboravi. Ne mogu. A ti bi mogla?
Ne znam kako bih se nosila na tvom mjestu.
Dunja je otvorila sva prozora.
Uostalom, ovdje se može živjeti. Kuća je čvrsta. Od sela do grada petnaest minuta autom. Grad je zapeo ovaj kraj. Koliko je kuća podignuto, vjerojatno su sve vodovode postavili. Ovdje nisam bila pet godina.
To je sve, ali puno je posla! Treba živjeti odmah. Možda ću malo ostati?
Gdje? U podrumu?
Saša je otišao na odmor kod majke povrijedila se Nela. Možeš ostati u njegovoj sobi do jeseni.
Područna soba nije doticajna, što ti, majko? I učiteljica.
Ma daj, Nela mahnula je rukom.
Osjećaš li miris? iznenada je upitala Dunja. Miris travnjaka, vikendice, djetinjstva.
Da, trava je porasla, treba je kositi. Dunko, ne možeš sve.
Riješit ću to. Možemo unajmiti radnike da prekopaju parcelu. Imam malo ušteđenog novca. Pet godina sam živjela na Markovim novcima, kad je otvorio privatnu kliniku. Smatrao je moju plaću zabavom, stalno me poticao da štedim za zabavu.
Dobar čovjek, uzdahnula je Nela.
Tako sam mislila. Ali je teško u duši.
Zamisli, izvadit ću Yuli prednje zube, da Marko napravi nove. Ali ne treba mi to. Ona je mlada, zdrava, ne bi ostala bez zuba.
A ti si stara i bolesna, jel’ da? urezala je Nela. Četrdeset je tek početak.
Kako to objasniti Polini? Ne želim misliti o tome. Razvod javit ću. Ne želiš da padne studij, da dođe pomiriti, da me nagovara, ne želim.
I to je razumljivo. Dvadeset godina zajedno. Ne žališ?
Žao me pčela u zadnjici. Odlazi.
Okrutna si, iznenadila se Nela. Mislila sam da ćeš plakati.
Nećete.
To ti je stres.
Možda. Dobro, želiš li mi pomoći? Drži kantu. Idemo uzeti vodu, očistiti podove, prozore, obrisati prašinu.
Bolje da odeš u hotel. Ne želiš li? Ne, stvarno želiš se mučiti s ovom kućom?
Zašto ne? To je kuća mojih roditelja. Neću je srušiti, niti prodati.
Unajmi dizajnere i radnike, neka sve poslože, to je vaša zajednička stan. Nela je nastojala.
Ne želim ostati.
Dijelit ćeš li? upitala.
Mislim da će Marko ostaviti nama djetetu, ima vikendicu. Polina će odlučiti. U principu, to je njezin stan, ne treba mi.
Marko je kupio veliko vila, bolje bi ti to ostavio. Ima i wc i vodu.
I ovdje će biti sve. Dosta se žališ, podrška ti nedostaje Možda se predomisliš.
A bunar?
Ne volim bunare. Htio bih prošetati, razgledati okolinu.
Plakati su se zamijenili s tišinom. Stara kolona vodovodnih cijevi nestala je, umjesto nje se uzdigla nova, blistava kuća iza visokog zida.
Nije me iznenadilo, skepticno je rekla Nela. Toliko godina prošlo. Gledaj kako su vaše kuće blizu, svakako će se širiti.
Kako si to doznala?
Prođi oko svoje kuće. Zabrana na tri strane, a uz tvoju stranu samo kolci. Tražili su vlasnika, a ti si ovdje.
Možda još nisu postavili zid.
O, gledaj, auto dolazi. Vlasnici ne dolaze.
Nela tiše šapće:
Život je ponekad čudniji od priča. Pogledaj tog čovjeka, nema ništa posebno.
Nela, ušuti. Pokušavam se nositi s razvodom i prevarom. Nema mi vremena za muškarce.
Pa zašto onda stojiš ovdje, kao zalepljen?
Pitati ću tog čovjeka gdje je kolona, trebam vodu.
Čovjek je, bez izraza, stajao pored svog automobila, ruke u džepovima, tiho. Nela je i dalje šutjela, a prijateljica ne bi se smirila.
Čovjek je na kraju kihnuo:
Što treba? upitao.
Drva za ognjište, odgovorila Dunja.
Čovjek je drhtao od pete do prsta.
Može i drva. Niste li vi vlasnica ove kuće?
Da, ja sam. Prije je bila kolona, a sada mi treba voda.
Žao mi je. Možete li uzeti vodu iz mog bunara?
Nema drugih kolona?
Nisu odavno.
Dobro, idem po svoj bunar.
Zašto niste odmah otišli?
Ne volim bunare, jasno?
Imaš li pitku vodu? šaptala je Nela.
Da, nisam glupa. Slušaj, vrati se kući, ne uznemiravaj se.
Ujutro, Dunju je probudio oštar krik svinja. Kao iz djetinjstva, ali u kući nije bilo mirisa peciva, nitko nije prolazio, vrata nisu škripala. Suze su se opet pojavile. Zašto sam došla ovdje? pomislila je, to je vjerojatno stres.
Odjednom se čuo još jedan krik. Odakle svinja? I koraci. Dunja je čula kako netko šušti travom izvan prozora.
Tko je tamo? Zovem policiju!
Ne bojte se, ja sam susjed. Trebam uzeti vašeg Gektora.
U pidžami, Dunja je izašla na verandu.
Koji Gektor? Što mi vršite glavu?
Gektor! vikao je čovjek duboko u rasplamenu grmlje.
Trava se pomaknula, izrasla je svinjska šapa.
Gektor, ne boj se, izlazi, idemo kući, budalo.
Mali crni prase, neobičnog oblika, izmaklo je iz guste trave i oprezno se zaokružilo oko Dunje.
Pasmina? upitala je.
Iskreno, ne znam ništa o prasicama.
Zašto mi treba prase?
Nije moje. Skočilo je na moj vrt i nastanilo se u šupi. Cijelo selo sam pretražio, nitko ne traži svinja. Zaljubio sam se u njega, iskreno. Ne želim ga tražiti. Gektor je prijatelj. Možda su ga htjeli ubiti, pobjegao je i ja ga vraćam.
Kako ste završili u selu s takvom logikom?
Što? uzburkao se čovjek. Ovdje je priroda, svježi zrak, tiho, grad je blizu. I vi niste seljanka.
Što mislite?
Prvo, vidim vas prvi put za tri godine, drugo, vaš vrt je prekriven travom, treće, vi ste ljepota.
Čovječe, izbijela jeUspavala se pod šaptom starog hrasta, dok je Gektor tiho mahao repom i obećavao da će svako jutro donijeti novu kapljicu snova.
