Košarica s višnjama
Valentina, ako ne makneš grane te tvoje višnje od moje ograde, nabrati ću ti ih sve i skuhati si džem! viknula je Dragica, stala s rukama na bokovima i ljutito pogledala susjedu.
Ma što god, Draga, samo izvoli! Vidiš i sama koliko ih je ove godine, ne mogu više s njima na kraj! Da skinem te grane pa treba mi najprije Mišo ili Domagoj. Tko prvi dođe, on pomaže.
Tvoji zet i sin su ti pravi menadžeri. Dok te oni dočekaju, meni će ograda pasti!
Ne kužim čemu tolika drama? Godinama ta višnja stoji i nikad ti nije smetala Pa ni ogradu ne dodiruje. Draga, šta te zapravo muči?
Neću ti ja pravdati svoja posla! Dometnula je Dragica još jednu, ne baš biranu riječ. Pravi mi se tu šeficom kvarta!
Valentina je podigla obrve i začuđeno gledala u leđa susjedi i prijateljici. Što joj bi odjednom? Nikad se nisu posvađale, zajedno su mirno živjele.
Njihove vikendice bile su jedna kraj druge. Odvajala ih je stara ograda koju je još Dragicin otac postavio da zaštiti vrt od Valentininih pasa. Valentinina majka pse je obožavala, uvijek su barem dva cvilila po kući.
Parcele su roditelji dobili istovremeno, istovremeno su i kućice nicale. Valentina i Dragica, obje tada male, odmah su se sprijateljile. Pod grmom ribizla kuhale su juhe od travki i cvijeća u malim lončićima, dok su lutke, poredane uz rub, čekale svoj ručak. Ljeti se tu uvijek čuo dječji smijeh. Kasnije su zajedno šetale selom, dijelile prve tajne o dečkima i prve poljupce pod vrbom uz Sutlu. Nikad nisu prekidale kontakt. I kad su se preselile u grad, čule su se telefonom, viđale vikendima. Jednu po jednu zaprosili su ih Ivan i Zoran, skoro istovremeno su rodile i prvorođence. Kad su im sinovi napunili dvije, putevi su se malo razišli: Valentina je s mužem otišla raditi u Osijek. Pisale su si, čule telefonom, vidjele se kad bi Valentina dolazila roditeljima. Vratila se s obitelji u rodni Zagreb kad joj je sin navršio trinaest, a kći se trebala roditi svaki čas. Dragica je u međuvremenu rodila još dva sina.
Kada ju je prvi put ponovno susrela nakon dugo vremena, Valentina je skoro zgrabila srce. Gdje nestade njena Dragica ona vesela, živahna cura zbog koje su se svi okretali na cesti? Umjesto nje sjedila je umorna žena s neurednom bojom u kosi, rano osijedjela, ugašena pogleda.
Što me tako gledaš? Probaj ti trčat za trojicom sinova i mužem
Posljednju riječ Dragica je skoro ispljunula. Oči su joj zaiskrile pa se opet ugasile. Valentina nije navaljivala s pitanjima. Ako će pričati, sama će. Ustala je iza stola kafića i pozvala ju:
Ajmo ti i ja.
Kamo?
Ono, gdje treba. Nemoj pitat.
Nerado je Dragica ustala.
Nemam ti ja vremena, sinovi su mi za koju minutu doma, a mlađeg moram iz vrtića.
Stigneš sve. Ajde!
Valentina ju je gotovo ugurala u autobus, uz smijeh slušajući njeno mrmljanje. Putem je zapitkivala o djeci. Prošli su Savski most, približavali se centru Zagreba. Dragica je gledala kroz prozor i nije joj ništa bilo jasno.
Izlazimo! povukla ju je Valentina s busa i poduprla kad se Dragica zaljuljala na stepenicama. Što ti je?
Ma ništa, niski tlak. Vrtoglavica me spopada.
Valentina ju je uzela pod ruku i povela prema najboljem frizerskom salonu u gradu.
Kud me vučeš? Kaj ti ja imam za takve salone?! A i skupo je! Valentina!
Valentina se podsmjehnula, pogurnula vrata, i nedugo nakon toga Dragica je već sjedila u stolcu, a Valentina joj čarobirala po kosi.
Sad barem vidiš di radim. Valentina je otpuhala, prebireći bezvoljnu, beživotnu kosu svoje prijateljice.
A struka? Toliko si učila sve to bezveze?
Pa nisam, zapravo. Po struci sam kemičarka. Samo sam sebe našla u jednom drugom smjeru. Kad smo se selili, radila sam par mjeseci u tvornici, ali razbolila sam se. Doktori rekli promijeni sve. Pa kako? Dvoje djece, kome trebam? Samo bolovanja. A onda me svekrva odvukla frizerki za rođendan, najboljoj majstorici u Zagrebu. Gledam ženu kako miješa boje, srce mi stalo! Evo ga, moja struka. Odradila sam tečajeve, naučila šišati. U salon me odmah primili, šefa zadivila frizurom. Ubrzo postala glava salona. I tebe ću napraviti curkom!
Valentina, nemam ti ja kune za ovo
Sjedni i šuti! Tko priča o novcima? Daj da razveselim prijateljicu! Ajde, zamisli da je dar za rođendan.
To je tek dogodine
Može i za prošli. Daj, nemoj mi skakati! Inače ću ti staviti zeleno! Muž će pasti na dupe!
Već i je Dragica je uzdahnula, prepustivši se Valentininoj ruci.
Što je, Draga? Što kod vas muči? Vidim ja nije dobro?
Dragica je šutjela. Nije htjela o svom braku nikome. Puna ju je čaša, ali više ni sama nije mogla držati sve u sebi. A Valentina ipak nije bila strana.
Već godinu dana ima nešto sa strane, Valentina A ni ne odlazi, ne čekaju ga tamo valjda, samo meni živce para. Nemam više snage.
Valentina je na trenutak zastala, pa nastavila šišati.
Pa zašto ga ti ne izbaciš?
Gdje? Stan ne dam dijeliti, a što ima dijeliti? Dvije sobice. Kuda ću ja? Djeca
Djeca što?
Samo njega slušaju. Mene za ništa ne fermaju. On im svaki put kad šta kažem govori da normalni dečki ne slušaju ženske gluposti. Pa i najmlađi voli me, ali uvijek za starijom braćom i ocem.
Valentina je uhvatila njen odraz u ogledalu i maknula samilost daleko. Nije to ono što ženi treba.
Samo ti mene čekaj.
Valentina je nestala na minutu, a Dragica je gledala sebe u ogledalu. Do prije par godina bila je skroz druga žena; nema više tih bora, ni podočnjaka, ni ispucalih ruku Ni onaj uslužni pseći pogled. Ustala bi i otišla, da nema boje na glavi. Ako sad digne frku, možda još i ćelava ostane!
Valentina se vratila i povela ju okolo: manikura, kozmetičarka s kremicama, pedikura, nova frizura.
Jao! Valentina je skinula pelerinu i okrenula Dragicu prema ogledalu. Nije li ovo prava šefica?
Dragica se pogledala i usne su joj zadrhtale. Napokon je opet bila ona stara. Još ima šanse, do vraga!
Uspravno je ustala i zagrlila Valentinu.
Hvala! Kol’ko ti dugujem? Nemam sad odmah…
Ajde smiri se! Dragice, tvojih sam jednom mjesečno, a ovo drugo jednokratna akcija. Za glavu me zovi kad trebaš.
Ne znam ja tako.
Znaš i moraš! I meni trebaš, i to puno. Mama mi je bolesna. Naučila sam davati injekcije, al’ infuziju se plašim. Možeš pomoći?
Mogla si i bez pitanja.
Dragica je putovala kući i nešto u njoj istovremeno je cvrkutalo i gunđalo. Virila je u svoje odraze u prozoru autobusa i smiješila se. Odmah se nakratko izgrdila jer je popustljiva. Nikad nije bila takva! Sama je odabrala medicinsku školu, a posao od pomoćnice dogurala do glavne sestre u bolnici. I djecu samohrano odgojila. Mama je umrla, svekrva nije željela pomagati.
Meni nitko nije pomagao, pa nećeš ni ti umrijeti!
I izgurala je. Bilo teško sa starijima, a s najmlađima je znala što znači majčinstvo. Samo da nije muža… Ajde, dosta!
Došla je doma, spakirala muževe stvari. Sve do zadnje čarape. Vreću stavila uz vrata i čekala. Sinovi nešto šaputali po sobi. Pripremila im je večeru, taman ih posjela kad se ključ okrenuo u bravi. Muž je opsovao, spotaknuo se o vreću, pa rigao:
Što je ovo? Draga!
Draga prodaje šljive na placu. Pritvorila je vrata od kuhinje. Što vičeš?
Sad si odjednom pričljiva.
To nisi još ni čuo. A s tobom više pričati neću. Uzmi svoje krpice i nestani.
Gdje, pobogu?
Di hoćeš. Na sve strane svijeta. Meni s tobom dosta.
Nisi ti normalna! Razvod ti nitko neće dati!
Neću ni tražiti od tebe dopuštenje. Puno si me ponižavao. Kraj!
A što ćeš s djecom? S njima od mene?
Uzmi ih sa sobom, sve tri. Nova tvoja će biti sretna, ne mora rađati, ima gotove.
Gledala ga je kako bijesni. Bijes veći nego ikad. Nije se bojala, nimalo. Svakakvih je misli prošla dok ga nije čekala. Kada je krenuo prema njoj, tiho je procijedila:
Samo probaj! Ideš ravno u zatvor. Neću te žaliti. Djeca ti više nisu štit.
Vrata su se odškrinula, najmlađi, Vjeko, provirio je u hodnik.
Mama, mogu kekse?
Možeš, sine.
Dragica nije skidala pogled s muža, koji je zastao, spustio pogled i izrešetao natrag do vrata.
Vidjet ćemo mi još! Nisi ti rekla zadnje!
Tihana je šutjela. Vrata su se za njim zatvorila, a ona se spustila po zidu i plakala i smijala odjednom. Djeca su dotrčala, okružila je, nisu znali što se događa, ali sad su znali: mama je tu. Smirila se, ustala i zagrlila ih sve troje.
Slušajte dobro. S ocem više nećemo zajedno živjeti. Ako želite ostati sa mnom, slušat ćete i gotovo. Ako vam nešto nije po volji pravac za ocem. Možda vam maćeha bude draža.
Mama, što to govoriš? pitao je stariji, Saša.
Što si čuo. Ili poštujete mene, ili idite s ocem. Ali onda zaboravite da imate majku. Više nikome neću davati za pravo da me gazi.
Nijedan nije otišao. Saša je smirio mlađu braću, kući su dolazili svi zajedno, sve pospremali i pomagali. Jedno pozitivno: bivši muž ih nije nikad više tražio.
Nije im bilo lako, Dragica je šivala po kućama, davala injekcije, kuhala, nabavljala, pokušavala spojiti kraj s krajem. Najstariji se trudio, ali srednjem, Iliji, sram ju je bilo doći na roditeljski. Sjedila bi najdalje, spremna propasti kroz klupu.
Kad će ti, sine, doći savjest? umorno bi ga gledala kako joj sipa čaj. Nisi ni ti vječan.
Mama, dat ću sve od sebe! Ilija je obećavao.
Nije ni znala da je u lošem društvu. Jedva je maturirao i upao u prvu nevolju, i Dragici nije preostalo ništa nego mu nositi pakete.
Saša je upisao tehničku, završio i otišao na rad u Irsku. Zvao mamu na telefon, ali nije volio pisati. Rijetko je uspijevao doći, prvog unuka Dragica je upoznala tek s tri godine.
Najmlađi, Vjeko, bio je njen mirni anđeo. Sve je obavljao pažljivo i promišljeno. Nadala se u sebi da će on biti taj koji će joj donijeti čašu vode u starosti ali život je imao drugačiji plan. Onog vrućeg srpnja Vjeko je otišao s društvom na Kupu. Za djevojkom, novom u društvu, koja je otišla plivati predaleko. Nitko nije skočio za njom, sem Vjeke. Izbavio ju je na obalu, ali njega vode više nisu pustile. Pronašli su ga tek idućeg dana.
Dragica je potamnila od tuge. Nije mogla ni plakati, ni misliti, ni pričati. U glavi joj je tukao bubanj. Za sve se pobrinula Valentina. I obavijestila Dragicinu bolnicu da joj pošalju kolegu medicinara, da pomogne. Polupiftena Dragica nije ni shvatila kada je Saša otjerao oca iz stana kad je došao oprostiti se od sina.
Ovamo više ne dolaziš! I još jednom da te čujem kako pričaš protiv mame, ne znam što ću!
Valentina je samo zastenjala kad je čula:
Ona je kriva! Zbog nje moj sin nije živ!
Mahnula je Saši da se ohladi i privukla ga sebi.
Neka ide! Nemoj i ti grijesiti dušu. Trebaš majci više nego ikome.
Kako on može, tetka Valentina? Gdje je bio kad je trebalo? Saša se privio uz Valentininu ruku kao mali dječak. Zašto je sve ovako?
Ne znam, Saša dragi Strašno i nepravedno. Ali šta možemo, svatko svoj križ nosi.
Saša je razmišljao, preselio ženu i djecu u Zagreb. Supruga Marija pristala, shvaćala je mužu situaciju. No kako je prolazilo vrijeme, sve više joj je smetala svekrva.
Saša, ja više ovako ne mogu. Ili me ne zarezuje, ili prigovara za svaku sitnicu. Djeca su već nervozna čim uđe u sobu. Možda bismo se mogli rastati, živjeti svatko u svom stanu. Blizu, ali ne zajedno.
I ja bih, ali bojim se ostaviti mamu samu. Vidiš što je s njom.
Dragica se u međuvremenu potpuno povukla. Samo je posao u domu za starije i nemoćne još nekako držao iznad vode. Mislila je, skrbeći za starce, ispaštat će svoju krivnju prema Vjeki. Što ga nije zaustavila, što nije više pazila, što njezino dijete nikad neće ostarjeti.
Teta Dragica, vi imate čarobne ruke! Nitko injekciju ne daje tako nježno!
Starci su je voljeli. Bio im je spas. No doma bi se zatvarala u sobu, nije željela ni unuke vidjeti. Ako bi otišla u kuhinju, svaki put bi se nenamjerno trzala kad bi ugledala snahu. Ponekad se ulovila kako ne prepoznaje više ni njih, osim Saše.
Valentina je povremeno navraćala i gledala sve to, pitala se što napraviti za prijateljicu. No, vraga pametnog joj nije padalo na pamet. Da barem Vjeku može vratiti Od ostalog koristi nema.
Jednom je, na proljeće, povela Dragicu na vikendicu.
Ajde, idemo! Godinama nisi bila.
A što ću? Kuća već sigurno propada.
Stoji tvoja kuća, valja je popraviti, ali stoji. Daj bar pogledaj.
Uz malo nagovaranja, Valentina je uspjela izvući je, i svojoj obitelji objavila:
Ovaj vikend nema mi ni blizu na vikendicu! Slobodno!
Stigle su u petak navečer, samo su stigle raspakirati namirnice, nešto na brzinu pojesti i leći. Valentina je dotad radila do kasno, bila premorena.
Sutra, Dragica, sve sutra.
Dragica je dugo ležala budna, slušala zvukove djetinjstva i mislila. O Saši, o sebi, Iliji koji bi se trebao vratiti baš ovih dana. Kako će svi zajedno? Mali stan, Marija, djeca…
Nije ni primijetila kad je zaspala i probudila se na zoru, zbunjena. Otišla je na trijem. Vrt okupan jutarnjom rosom dočekao ju je mirisom tla i buđenja. Srušila se na stepenice, preplavljena osjećajem: kako je lijepo! Dugo se nije osjećala ovako. Neće sad misliti na Vjeku! Bola ionako manje neće biti. Treba barem kratko predahnuti.
Valentina je ustala, zavirila u gostinju, začudila se. Nema Dragice. Pronašla ju je u vrtu, na susjednoj parceli.
Posla k’o u priči! Dragica reže grane na jabuci, kao prava domaćica.
Valentina je kriomice osmijehnula i otišla kuhati doručak. Evo ga, nešto se pokrenulo!
Ubrzo se Dragica preselila na vikendicu, dočekala Iliju, o svemu obavijestila Sašu i njegovu obitelj.
Tako je najbolje za sve. Mi s Ilijom tamo, vi ovdje. Kuća se može srediti. Malo ćete nam doći, ovdje nas dvoje sasvim dosta.
Marija je gledala Dragicu kako po prvi put od preseljenja uzima unuka u naručje. Možda se još nešto vrati na svoje?
Ilija s bratom obnovio kuću, sredio dvorište. Sve je sada bilo toplije, urednije. Vidjela je Dragica da je smireniji, čak se znao i nasmijati. No, nije više htio u grad, bojao se starog društva selo mu je odgovaralo. Svi su mijenjali, novi susjedi, nitko ga nije poznavao, pa su uskoro svi tražili pomoć. Imao je zlatne ruke.
Nakon šest mjeseci došao je s djevojkom Ankom. Srce joj je poskočilo, ali potisnula je loš predosjećaj. Anka je bila nova u selu, iznajmljivala je kuću u susjednoj ulici. Njeno dvoje djece, koje je Dragica upoznala tek tjedan kasnije, bili su čudno tihi i poslušni. Stariji dječak, možda šest godina, čvrsto je držao sestricu za ruku (ona je izgledala kao beba, a imala tri godine). Djeca su sjela za stol, kada ih je pitala jesu li gladni, pojeli su sve što im je dala. Kad bi ušla u kuhinju, vidjela bi dječaka kako skriva kekse po džepovima. Nije ga ništa pitala. Izvadila je iz kredenca bombone i med, podijelila im čaj, i izišla.
Od tad su djeca često boravila kod nje. Svako jutro bi došla na trijem i čekala da pita:
Dobro jutro! Doručak je spreman.
Brzo je skužila situaciju. Dječak, Dario, nije pričao zbog jake mucavosti. Kad je pitala Anku za doktora, ona je odmahnula rukom:
Bila sam, ni koristi. Previše toga za platiti!
A pedijatar?
Ma tko će njih čekati! Ni vremena ni volje…
Shvatila je Dragica da stvari ne štimaju. Pitala je Anku za dopuštenje, i povela djecu u Zagreb.
Curica je samo zanemarena. Ako se budete držali plana, bit će napretka. Dječak je teži slučaj.
Dragica je upijala svaku riječ, zapisivala olovkom sve upute i prvi put nakon dugo vremena bila opet kao nekad spremna na sve, ali i željna nečega više.
Nakon par mjeseci Ilija je rekao da će se vjenčati s Ankom i doveo ju kod Dragice kući. Stanovati u podstanarstvu nisu htjeli. Dragica nije bila oduševljena, ali sad su barem djeca pod istim krovom. Povukla je sve što su rekli liječnici, radila s njima sve vježbe. Kad je mala Vanja izgovorila prvu riječ, Anka se naljutila:
Kakvo sad baba? Reci mama!
Vanja je strahovito pogledala majku i sakrila se Dragici u pregaču.
Sve će reći! I mama, i mamica. Samo strpljenja, ne plaši je!
Nikad ja svoje nisam plašila! Anka obrecne. Ja sama znam što treba. Vanja, u sobu! Kome kažem?
Dario je tiho odveo sestru i vratio se da pokupi tanjure. Večere bi jeli svi zajedno, poslije bi Dragica prala posuđe. Dario bi uredno donosio tanjure, brisao pribor sa njom. Pohvalila bi ga:
Eto vidiš kak znaš! Pravi majstor bez greške! Baš si mudrica!
Dario se tad blago osmjehivao i pokušavao nešto reći. A Dragica bi strpljivo čekala. Išlo mu je sve bolje.
Samo ne ovaj put.
Što ti imaš posuđe prati? To treba žene raditi! Pusti, čuj! Čuvaj ti mlađu sestru!
Dragicu je kao šamar ošinuo. Ženski posao! Čula je to negdje već prije.
Pogledala je Anku i osjećala kako se u njoj gomila bijes:
A što ne pereš ti posuđe? Ja ti nisam sluškinja! Sutra moram rano na posao. Ako ne daš djeci pomagati, izvoli sama. Laku noć!
Bacila pregaču na naslon stolca i izišla iz kuhinje. Očekivala je svađu, no ujutro je posuđe bilo čisto, a Anka je navečer skuhala domaći ručak. Krhki mir trajao je nakratko. Nakon dva tjedna Anka je jednostavno nestala. Ilija je tražio, obilazio selo, čak išao u Zagreb, ali ništa. Mjesec dana kasnije poznanik mu je javio Anka je otišla na rad u Njemačku.
Ostavi djecu! Kako može? Niste se ni vjenčali!
Mama, znam sve, ali što mi je činiti?
Da znam Dragica je gledala djecu kroz prozor igrali su se u Ilijinoj pijeskarici.
Još je dva tjedna čekala Anku, nadajući se povratku.
Gledala je sina, kako polako gubi volju za životom. Konačno joj je rekao:
Mama, selim.
Kamo, Ilija?
U Norvešku. Treba ići dalje. Ne mogu večito pod tvojom krilom.
A djeca? A Anka, što kad se vrati?
Svejedno mi je. Da je htjela, vratila bi se. Djeca oprosti, mama, nisu moja.
Sutradan, nakon što je Ilija otišao, otišla je Dragica u centar za socijalnu skrb. Više nije smjela čekati. Bojala se da će socijalni uzeti djecu, da opet sve odlazi krivo. Posvađala se s Valentinom, iako nije mislila. Sjela je na stepenice, grickala se od zavisti. Sve Valentina ima: djeca, unuci, posao, red. A kod nje uvijek kontra i naopako. Prignula je glavu, slušala Vanjin brbljav govor, pazeći da dobro čuje. Što će biti s njima? Komu trebaju? Sve je ispalo uzalud i sve vježbe i trud Nek im barem netko dobar zapadne, da ne završe u domu u totalnom očaju.
Valentina je sjela pokraj nje, Dragica se stresla.
Čemu se plašiš? Valentina je ispravila suknju. Ne drhti! Hajde reci, što je? Nismo valjda neznanke?
Dragica je ispričala sve, Iliju, Anku, djecu.
Vidi što nisam znala! Valentina je zamislila se. Što bi ti, zapravo, htjela?
Da ne uzmu djecu.
Možeš li sama?
Ne znam, Valentina. Ali dok sam živa, napravit ću što mogu najbolje. Možda je jedina prava stvar što ću učiniti.
Draga Dragica, ti si dobar čovjek i puno dobra si učinila. A stalno sebe kriviš. To ne smiješ. Nismo mi birali svoju sudbinu. Pa nije slučajno što sam ja poznata stilistica, uvijek mogu nekog pitati, pomoći Dokumente imaš?
Sve imam, nosila sam ih doktorima.
Onda se spremaj sutra u grad. Zovi me, ja ću sve što mogu posložiti!
Godinu kasnije.
Dario, skini još s one grane, punu kantu možeš napuniti! Dragica je stajala pod višnjom, gledajući dječaka.
Baba, baš su slatke!
Odlično! Manje šećera, više okusa. Sutra dolazi teta Valentina, kuhamo kompot i džem. A vama pjenice.
Je l to fino? mala Vanja, sva u višnjama, obrisala je ruku o usta i nasmijala se.
Probaj pa reci! Sad uzmi košaricu, ponesi do stola, a ti Dario, juri dolje i na večeru! Sutra idete u vrtić, a ti si kao da si kopala polje. Evo, ovo je košarica za stol.
Vanja je uzela šarenu košaricu, strpala višnjicu u usta pa ispljunula košticu i poskakutala stazicom.
Pazit ću! vikala je i odmah pitala: Teta Valentina sama dolazi?
Ma dolazi s klincima. I Sandi s djecom navečer. Igrat ćete se do mile volje, vikend je pred vama.
To je super! razveselila se Vanja. Slova su joj već skoro sva išla, samo r je još nestašno. Nema veze, brzo će i to naučiti. Dario je bez greške govorio, i još pjeva u glazbenoj školi. I nju će baka Dragica tamo upisati, samo da još malo naraste.
Vanja se okrenula, vidjela da je Dario skočio kraj stabla pa nasmijana potrčala prema kući:
Prva sam!
