Mali, mali koraci
Zašto, sinko? Zašto ti, a ne ja? Mirjana Petrović otvori oči, po tko zna koji put šapnuvši u prazno isto pitanje, pa uzdahne i pokrije se dekicom preko glave.
Ni jutro je više nije veselilo. Uostalom, ništa je nije veselilo. Kako majka može dalje živjeti kad sina više nema? I disati boli, a kamoli živjeti…
Još jedna besana noć je otišla u nepovrat, nestala s Mirjanom. Da se mogla, i sama bi u rijeku zaborava skočila za tom noći, samo da zaboravi i ne misli na svoju bol.
Maca, koja joj je spavala uz noge, nekoliko ju je puta bocnula šapom, prela, tražeći pažnju i dajući joj do znanja da je novi dan već počeo.
Ustajem, ustajem… Mirjana je skinula deku, pokoravajući se mačjem zahtjevu.
Maca je bila jedina uspomena koja joj je ostala na sina. Mršavi mačić kojeg je Nikola jednom davno našao blizu kazališta, dovezao joj ga je Ivan, njegov dobar prijatelj iz vojske.
Evo, Nikola je tražio ako mu se nešto dogodi, neka ova maca ide vama…
Kako se to dogodilo? Mirjana je uzela mače iz Ivanovih ruku, ni ne pitajući. Nitko mi ništa do kraja nije rekao…
Prava legenda vaš Nikola… Spasio je nas sve, a sebe nije sačuvao… Najboljeg ste sina odgojili, teta Mirjana!
I tada je Mirjana prvi put zaplakala.
Nije ni suzu pustila kad su joj javili da njena Nikole više nema. Nije ni kad se opraštala na groblju, iako su neki okolo šaptali kako majka može ostat bez suza za jedinim djetetom. Nije ni drhtnula kad ju je sestra optužila da nije htjela podijeliti isplatu koju je dobila nakon sinove smrti.
Nitko nije shvaćao nije mogla plakati. Kao da su joj dušu zamrznuli. Nije više disala, nije živjela, nije čula ništa oko sebe. Ni zašto. Sve je otišlo s Nikolom…
Tako je Mirjana mislila, sve dok joj nije stigla uspomena. Mršava, poludivlja, glasna, a opet mazna. Donio joj je onu macu Ivan. Bio je uz Nikolu kad je stao uspravno, da spasi ranjenike. Onda mu je on, onaj posljednji poklon, odvukao pažnju “zvijeri”, žrtvovao se, da drugi prežive…
I što ćemo mi sad, mala? Mirjana je pomilovala macu i prvi put konačno zaplakala, puštajući suze da iz nje isperu crnilo boli.
Znala je Mirjana njen Nikola nije mogao drukčije. Otkad je bio klinac, znao je koliko vrijedi ljudski život. Gledao je roditelje kako rade u bolnici dan i noć. Bio je ponosan na oca, koji je spasio bezbroj ljudi svojim rukama. I sam je sanjao biti kirurg, ali je na kraju odlučio narukvicu zamijeniti uniformom što Mirjana nije mogla prihvatiti, molila je sina da odustane.
Tak treba, mama! Trebaju me tamo.
Ni tad nije plakala. Samo ga prekrižila na rastanku i tiho zamolila da se čuva.
A onda… rasplakala se, grleći macu, a drugom rukom držeći se za majicu gotovo nepoznatog mladića, koji ju je pogledao onako blago, kao njezin sin. I sa smiješkom, jedva vidljivim, i onim: “Mama!”
Zašto je Nikola uvijek zvao mamom onim starinskim “majko”?
Ti si meni kao domovina, mama! Jedna na cijelom svijetu! Majka jeste! To zvuči ponosno, znaš? Kao kneginja na rijeci, gleda u daljinu… Tako to nekako.
Nikolu je povijest uvijek zanimalo, i Mirjana je znala cijeniti i ovu usporedbu i svu nježnost što ju je ulažio u tu riječ.
Ivan je shvatio. Sam ju je zagrlio, tješeći je, prenuo ju je tek kad je maca kmecnula i tražila nešto pojesti.
Gladna je, malo se posramio i obrisao Mirjanu suzu. Dugo smo putovali…
Mirjana je žurno krenula u kuhinju, podgrijala mlijeko, pripremila tanjur za macu. Ta akcija ju je privremeno izvukla iz tuge.
Doručak su jeli kao da su žurili nekamo, baš kao Nikola. Tad je Mirjana prvi put nakon dugo vremena osjetila glad i sama je uzela komad kruha. Nakon Nikoline smrti jedva se silila jesti.
Dva sata, koliko je Ivan imao do polaska, nisu bila dovoljna za sve razgovore. Htjela je čuti svaki detalj o zadnjim satima svog sina, ne puštajući mače iz ruku a tada još nije ni shvaćala da se njezin život uskoro zauvijek mijenja.
Mali “budilnik” podignuo ju je drugi dan veoma rano, i tako, ni ne sluteći, postala je novi jutarnji red. Svitanja su sad bila ispunjena pripremama za macu. I, koja ironija maca nije htjela jesti sama. Trčala bi za Mirjanom, mjaukala, sve dok i ona ne sjedne za stol. Tek tada bi i maca navalila na svoju zdjelicu.
Ajde, mačko, tiše! Još svi spavaju!
Navikla se Mirjana brzo na novi ritam. I čudno, ali baš joj je to pomoglo. Ujutro je uvijek bilo posla, navečer bi umor bio jači od tuge, pa za sjetu više nije bilo vremena.
Živjeti u stanu gdje je Nikola odrastao i gdje su sve uspomene bilo joj je teško. A i rodbina, čak i ona daleka, naglo ju se sjetila, počeli bi dolaziti ali Mirjani to nije bilo veselje. Znala je zašto novac.
Mirjana je uvijek znala tko kako živi. Po potrebi je pomagala tko je, kad se rodio, tko ženi, kome pomoć treba. Ali sad su tražili više.
Pa Mirjana, ti si sama! Što će ti sve te kune? A mi imamo djecu!
Kad je to prvi put čula od mlađe sestre, nije znala što reći. Nije mogla reći da joj je drago što su nećaci živi, ali njezin Nikola ne…
Ne! To nikako ne bi mogla reći! Zato je šutjela, čime je zapravo izazvala još veći gnjev cijele rodbine.
Ti si stvarno čudna! Mogla bi toliko pomoći… Sine tvoj to ne bi razumio!
Te ju riječi trgnu iz letargije. Isključila je mobitel, zaključala vrata i prekinula vezu s onima koji nisu shvaćali što žena koja je ostala bez djeteta zapravo proživljava.
U prvim naletima, poželjela je sve dati nekoj dječjoj kući ili humanitarnoj udruzi, ali prijateljica ju je odgovorila:
Nemoj, Miro! Pričekaj malo. Ne radi na silu i pod emocijama. Najbolje je pričekati i tek nakon toga odlučiti. Sjećaš se što je tvoj Nikola govorio sve u svoje vrijeme.
Da… Govorio je…
E, i ti tako! Malim koracima dalje, Mirjana! Znam da ti je teško, ali Nikola sigurno ne bi htio da plačeš!
Joj, Marija, tako mi fali… Nemam snage! Da ga bar još samo jednom vidim! Samo na sekundu! Da ga pitam kako je… Ne vjerujem da ga više nema! Samo da nije nestao iz ovog svijeta! Što je s njegovom uspomenom, snovima, planovima?! Ne vjerujem! Živ je!
Naravno da je! Sve dok ga ti pamtiš živ je!
A što ako ga zaboravim? odjednom se uplašila Mirjana. Što kad ne bude ni mene? Što onda?
Marija joj nije odgovarala. Samo je kimnula prema Nikolinom radnom stolu gdje su bile složene hrpe pisama koje su Mirjani slali njegovi prijatelji i svi koje je spasio. I to je bilo dovoljno da je Mirjana malo smiri.
Nije uzalud živio njezin sin! Neće ga zaboraviti!
Ali zašto je onda još uvijek tako boli…
Vrijeme je teklo. Mirjana je ustajala, išla na posao, hranila macu, obavljala kućanske sitnice, misleći da se ništa više neće mijenjati. Ali pogriješila je. Jer baš taj susret koji će joj promijeniti život čeka pravilno vrijeme.
Tog dana, kad se sve promijenilo, Mirjana se s posla vratila kasnije nego inače. Odužila joj se papirologija nakon operacije, zaboravila na vrijeme. Kad se sjetila, već je vani bio mrak, pa je pozvala taxi.
Takist, mlad i brbljav, cijelih 20 minuta ju je zabavljao pričama: kako mu je vožnja hobi, a u stvari je uspješan poduzetnik kojemu je postalo dosadno.
Mirjana se nasmijala, usputno čavrljala, pomislivši da neće biti naodmet pustiti ga da mašta koliko ga volja. U sebi je mislila kako će joj Kiki tako je nazvala macu napraviti cijelu predstavu jer nikad nije kući kasnila otkako je maca došla.
Kod ulaza je platila taksistu, već je izlazila van, kad ugleda nevjerojatan prizor. Na klupi, pokraj koje su bila tri kofera i dječja kolica, sjedila je žena s bebom u rukama, a kraj nje mali dječak, možda pet godina.
Čudan prizor… promrmljala je Mirjana, pa joj taksist nudi pomoć.
Ne, hvala! Idite vi!
On je doslovno istrčao da joj otvori vrata, primjereno galantan: Samo za vas! Vi ste pravo čudo!
Mirjana se nasmijala i upitala: Zato što ste mi smjeli pričati?
Ne, zato što ste mi dali da budem ono što jesam jedan brbljavko! Mama mi kaže da mi jezik stalno trči pred pamet.
Pa znaš, mašta često pokreće svijet, razmisli o tome! Hvala što ste me sigurnu dovezli!
Sa smiješkom je zamahnula za oproštaj i krenula prema ulazu, potajno bacajući oko na onu ženu.
Što je tada zaustavilo Mirjanu?
Možda način na koji je žena sjedila? Pogurenih ramena, pokušavala je svojim tijelom zaštititi bebu. Ili pogled malog dječaka, koji uopće nije cmizdrio samo se stisnuo uz majku i tiho promatrao svijet.
Kasnije se Mirjana nije mogla sjetiti što ju je nagnalo da joj priđe.
Oprostite, čekate nekoga? Zar vas nitko nije dočekao?
Žena je polako, gotovo nevoljko dignula pogled.
Ne, ne čeka nas nitko, samo je odgovorila.
Kako to? zbunila se Mirjana. Imate li gdje prespavati? Imate djecu!
Nemam, žena odmahne glavom, ljuljajući bebu koja ni na kraj pameti nije imala ustajati, pa odjednom zaplače.
Te tihe, bespomoćne suze tako joj poznate, natjerale su Mirjanu na reakciju.
Ma, ajmo gore! Smrzle ste se! Djeca trebaju spavati! Pođite za mnom!
Žena se odmah ukočila, refleksno zaštitivši starije dijete.
Toj jednostavnoj gesti Mirjana je dovoljno razumjela što je sve morala proći da bi usred noći završila pred nečijim vratima.
Ne bojte se! Živim sama. Primiti ću vas do jutra, poslije ćemo znati više. Noć je. Ne možete s djecom vani!
Zar se ne bojite? žene upita, brišući suze.
A koga, kćeri moja? Mirjana se tužno osmjehne. Ili čega? Sve me najgore već snašlo. Ajmo, polako. Jutro je mudrije od večeri.
Sljedeći sat je prošao u trci. Trebalo ih je smjestiti, nahraniti, okupati klince, pustiti ženu pod tuš. Kad je sve utihnulo, Mirjana je legla, prigrlila Kiku, sjetila se da uopće nije pitala nova imena.
Ma, ionako ćemo ujutro! pomislila je umorna.
I prvi put otkad Nikole nema, zaspala je bez tableta, bez snova, bez suza. Čak je i Kiki prestala presti, slušajući kako ona, napokon mirno, diše pokraj nje.
Jutro je počelo s vriskom Mirjana otvori oči i ugleda pred sobom dječji lik. Na sekundu, pomislila je da se Nikola vratio toliko je mališan bio sličan njezinom sinu kad je bio mali.
Jeste vi moja baka? upitao je, češkajući Kiki iza uha.
Ne, zlato, Mirjana se pribrala, pomilovala ga. Zašto ne spavaš? Rano je!
Mama je budna. I ja sam. Imate crtane?
Morala je Mirjana smišljati zabavu, ali mališan nije zahtijevao puno. Dobio je Kikin omiljeni štap s perom, i sve je bilo riješeno. Na kuhinji je našla ženu uz štednjak.
Oprostite, započela je morala sam djetetu napraviti formulu, pa sam koristila vašu kuhinju. Nisam htjela buditi vas…
Ma ništa strašno! Djeca ne smiju biti gladna. Nisam vas ni pitala tko ste, nisam se ni predstavila. Ja sam Mirjana Petrović.
Ja sam Ivana, Ivana Drakulić. Mališani su Filip i Toni.
Smijem te nešto pitati, Ivana? Kako ste završili vani s djecom?
Ivana se okrene, pa sjedne, gledajući Mirjani u oči.
Ispričat ću. Nikom nisam, vama mogu. Izbacila me svekrva.
Zašto? Što se dogodilo?
Moj Marko, muž, bio je kamiondžija…
Ivana zastane, obuzeta suzama.
Bio, Ivana? nježno je Mirjana upitala.
Poginuo je… Zaspao za volanom. Uvijek sam mu govorila stani, odmori, a on ne bi. Zbog djece se brinula, a on… Nije se čuvao.
Teško, znam.
Znam i ja… Kad smo odselili od nje, promijenila se. Marko bi došao iz ture, ona bi ga odmah na selo, na poslove svoje. Ja bih ga pustila da spava, ona odmah zvala. Pokušala sam pomoći, ali ne želi. Samo da joj sin daje pažnju. Nisam joj zamjerala, ali… Pretjerivala je.
Mislila si da je zbog nje stradao?
Ne… Nikako. Ni na kraj pameti! Samo, tko zna… Kad sam rodila Filipa, bila sam kod roditelja. A s Tonijem već sama, podstanarka. Teže mi je bilo s drugim djetetom. Plače stalno, ne da mi mira. Sad kad spava, prvi put nakon dugo imam minutu.
Svekrva nije pomagala?
Filipu jest. Tonija nije htjela. Nije se usudila, rekla je. A i daleko joj je bilo putovati. S ocem s moje strane ne mogu pije, mali stan, nije za djecu.
A kako ste završili vani? Mirjana je uzela Ivaninu ruku.
Ostala sam bez novca. Vlasnica stana me izbacila kad je čula da sam sama s djecom. Sve mi se srušilo. Svekrva me odgurnula ja sam kriva što njenog sina nema… Ivana je zajecala. Neka me ne voli! Ali nisu djeca kriva! Njeni su to unuci!
Mirjana ju je samo zagrlila, utješila.
Tiho, mala… Svatko tugu nosi drukčije. Šteta samo što je ona odgurnula i vas i unuke… Možda će shvatiti. Daj vremena!
A ako ne shvati?
Onda tko gubi, Ivana? Ti imaš djecu. A ona? Samo žali možeš. A zašto si kod mog ulaza bila?
Dogovorila sam da uzmem sobu kod iznajmljivačice, ali kad sam stigla, rekla je da ju je već iznajmila drugima… Sad moram nekamo.
Nema veze. Bit ćete kod mene, dok nađete nešto.
Ne mogu vam to napraviti, Ivana nije htjela.
Moraš! Djeca su ti bitna.
I tako, Mirjana Petrović je dobila ne jedno, nego tri nova posla.
Prvo je smjestila Ivanu i djecu u Nikolin sobu, dala im dom i mir. A onda je skupila hrabrost i otišla Ivaninoj svekrvi razgovor nije bio lak, ali Mirjana je našla prave riječi. I ne, nije dala Ivanu odmah natrag.
Neka prođe vrijeme. Djeca neka ostanu vezom, pa dalje ćemo vidjeti.
Pokazalo se da je dobro odlučila. Za dvije godine Ivana je dobila posao, a Tonija je mogla ostaviti baki dok nije došao red za vrtić.
A razlog žurbe bio je jednostavan morala je otplatiti kredit. Mirjana je nudila platiti joj stan, ali Ivana je odbila.
Posudit ću kunu dvije za kaparu, ali na poklon neću!
Ivana! Imaš djecu!
Imaju i majku! Vi ste mi dali dom i posao. Ne treba mi više. Ostalo sama mogu!
Tvrdoglava si…
Od vas učim! smijala se Ivana. Moja djeca sad imaju dvije bake! Zar trebalo više? Neću sudbinu izazivati! Ionako mi je darovala puno!
Mirjana više nije raspravljala. Znala je kada dođe vrijeme, Filip i Toni će imati priliku studirati i dobiti svoj dom. Za to će se ona pobrinuti, ma što govorili.
Jer otkad Mirjana ujutro otvori oči ne plače više. Pomiluje Kiku, pogleda Nikolin portret, i tiho kimne pogledom njegovom:
Živim, sinko! Dobro živim! Trudim se. Malim, malim koracima idem prema tebi… Ne plačem više. Ma dobro, malo još ponekad! Ivana me grdi, ali i sama zaplače kad se Marka sjeti. Dječaci rastu… Filip je sve mudriji, ko ti si bio milijun pitanja na minutu! Ali, to je dobro! I Toni je tako drag, ma ni ne mogu opisati! Kiki ga više voli nego mene! E sinko, vidiš, živim! Ne brini za mene tamo gore! Kad dođe vrijeme, srest ćemo se opet. U to vjerujem!
Kiki će je taknuti šapom po obrazu, podsjetiti na red, a Mirjana će se nasmiješiti i dočekati novi dan.
Ustajem, ustajem…
