U našoj osnovnici pohađala je djevojčicasirotkinja. Živjela je s bakom, starom, vrlo pobožnom bakom u malom kutku Zagreba, u kući na rubu crkve na kojoj su svake nedjelje zajedno šetale, obje vitke, gotovo prozračne, u bijelim maramama. Bakica je, prema pričama, zabranjivala djevojčici gledati televiziju, jesti slatko i smijati se glasno, da bi spriječila demone da ulete, te ju je navikavala prati lice ledenom vodom.
Djeca nas zadirkuju a ona nas je gledala sivim, ne-dječjim očima i šaptala: Bože, smiluj se na njih, ne znaju što čine. Nitko joj se nije sprijateljio, smatrali su je pomalo ludićom. Zvala su je Lidija.
U mojim djetinjskim današnjim, kantine škole nisu imale baš najbolji okus. Ali petcima su nudili čokoladne palačinke uz čaj, kobasice u tijestu s kakaom i male čokoladne štapiće. Jednog dana, dok su nas zadirivali, netko je pogurao LIdiju; ona se slijezla u mene, a ja sam se sudarila s trakom na kojoj su stajali čaše kakaa. Cijela čokoladna rijeka izlila je na dvoje starijih učenika.
Paaaa, odjeknulo je.
Lijepo, trčimo!, uzviknula sam, uhvatila Lidiju za ruku i potrčale smo prema učionici.
U snu je iza nas hukao juriš odreda Kumajaca, a u daljini se čulo brujanje stadom bizona. Posljednja dva sata bila su matematika. Iza staklenih vrata mahale su dva visoka lika. Ponekad se vrata malo otvorila i u njih su zakucavale dvije glave, zatim se šaptale. Shvatila sam da nas čeka (citirajmo klasike) istraga, suđenje i kazna.
Glavno je neprimjetno izići iz učionice, a ja znam prolaz do tavana, tamo ćemo ostati do mraka, a zatim se uputiti kući.
Ne, odgovorila je Lidija, ići ćemo kako djevojke idu tiho i skromno.
Ali, Lidija, tamo su oni
Što? Što će nam učiniti? Sirat će nam kefir? Škare? Udari nas dječaci iz petog razreda? Što?
Pa
Čak i da nas udare, udarit će nas samo jednom. A ako ne kreneš, svaki dan ćeš se bojati.
Izašli smo iz učionice s ostalima, kako to rade djevojke skromno. Dva starija učenika naslonila su se na zid.
Ej, mali, tko je izgubio? u rukama jednog dečka bio je moj novčanik s crtanom mišem i deset eura (za bazen i slikovnu radionicu).
Drži, ubacio mi je novčanik u ruku, i ne bjež’ više.
Koračala sam kući, mašući torbom, i mislio kako je sve savršeno. Kako je sve završilo dobro. I kako je lijepo imati novu prijateljicu.
Da nazovem mamu, da ona nazove tvoju baku, da te izvuče iz škole i da dođemo kod mene gledati crtane? Ili ti to nije dozvoljeno?
Lidija namrštila oči.
Idemo, uzet ćemo od bake vafle s kondenziranim mlijekom, jutros ih je pekla.
Prijateljice smo bile još mnogo godina, sve dok nas je život razdvojio po različitim kontinentima. Ali ja uvijek pamtim onaj dan.
Skočiti s visokog tornja u plavo ogledalo bazena je zastrašujuće. Ali zastrašuje samo jednom.
Zastrašuje nas pokušaj nečeg novog. Što je najgore što se može dogoditi? Hoće li nas nazvati glupim? Samo jednom. A ja ću to ponavljati svakog dana.
Zastrašuje jednom. Ili svakog dana.
Pobjeđuješ strah jednom. Ili on živi u tebi cijeli život.
Izbor je tvoj.
/Autor: Ana Horvat/Kad se sunce spustilo iza zagrebačkih krovova, a zrak se napunio mirisom vafla i toplog mlijeka, osjetila sam kako se sve ono što smo dijelile tajna šutnja, čokoladna nesreća, tihe šapate iza staklenih vrata stapaju u jednu nevidljivu nit koja nas sve povezuje.
U tom trenutku, iz daleke zemlje gdje sam živjela, stigla je poruka: Dođi u Zagreb, vratimo se gdje je sve počelo.
Sada, dok hodam po starim pločnicima ispred crkve, čujem tišinu koja nekada bila ispunjena dječjim glasovima. Na uglu, ispred učionice, stoji čaša s još malo čokolade, a iz prozora se čuje šapat Bože, smiluj se na njih.
Podignula sam ruku i dotaknula hladnu staklenu površinu. U odrazu sam ugledala ne samo svoje lice, nego i Lidijin osmijeh koji mi se vraća kroz vrijeme. Očima koje su nekad gledale kroz maglu, sada vidi svjetlost svjetlost koju smo zajedno učile kako da se nosimo s tamom.
Ušao sam unutra, i među stolovima našla sam staru, izlizanu knjigu s crtežima našim planovima za budućnost. Otvorila sam je i na posljednjoj stranici našla sam zapis: Jednog dana, kad se sve završi, sjetit ćemo se da je najhrabrija stvar biti sebičan prema strahu.
Ustala sam, zatvorila knjigu i polako se udaljila od učionice, a iza mene je čuo se jedinstveni šum šum koraka dječjih, šum razbijene čokolade i šum otvaranja vrata koja su nas odjednom vodila u novi svijet.
Dok se granice dana i noći stapaju, shvatila sam da je izbor koji sam napravila onaj da ne bježim od straha, nego da ga dočekam s osmijehom, baš kakav su nosile naše vafle, baš kakav je nosilo lice koje mi je baka perila ledenom vodom.
I tako, uz posljednji pogled na stare zidove, zasvirala sam posljednju notu iz svog srca: Sada, kad se sve oko nas pretvori u zlatni odsjaj, možemo reći da smo preživjeli; da smo preživjeli jer smo se držali za ruke ne fizički, nego kroz sjećanja.
U tišini koja je sljedeća bila je puna mogućnosti, a ja sam znala da kad se jednoga dana otvorim vrata nove učionice, Lidija će biti tamo, s vaflom u ruci i s istim tihoskromnim pogledom koji nas je vodio kroz sve te godine.
Za nas nije kraj, nego samo još jedan korak kroz nepoznato, a taj korak nosi miris čokolade, hladnu vodu i vječni šapat: Idemo dalje, zajedno.
