Bilo mi je pet godina, ali sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Otac je jedne večeri pronašao poruke na maminom mobitelu gdje je pisala svojoj prijateljici kako se još uvijek viđa sa svojim imućnim dečkom. Rijetko su se viđali. U to vrijeme moj otac je zarađivao vrlo malo, nastojeći priuštiti stvari koje ni ona ni djeca nisu trebali, ali je želio da obitelj ne oskudijeva. I to je bilo premalo. “Kako si mogao uopće gledati moje poruke?” glasno bi vikala mama, znajući pravilo najbolja obrana je napad. “Tvoja plaća nije dovoljna ni za što! Kako misliš da imamo toliko hrane u kući?” “Televizor je moj!” uzvratio bi joj otac. “Tvoj je također!” “Da,” uzdahnuo je otac, “tvoj je, naravno. I televizor, i meso, i… i Ivan. Sve nosim sa sobom!” Uplašio sam se. Dotad nisam bio izravno uključen u njihove svađe, ali tada sam posve postao sudionik.
“Vraga, ne Ivana!” povikala je mama.
No, tada me otac odveo. Zašto bi se mama oko mene svađala s velikim čovjekom? Otac bi me vodio u vrt, podizao me, hranio i igrao se sa mnom. I prije tog incidenta više je vremena provodio sa mnom nego mama. Van je bila zima, a ja sam stajao pred mamom u debelom kaputu: “Ne plači, mama, doći ću ti uskoro u posjet”, rekao bih, onim djetinjim glasićem. Mama bi me zagrlila, a otac bi mi pogledom dao znak da je vrijeme za polazak. Na vratima je stao i rekao joj: “Vidimo se na sudu!” Vjerojatno su im se životi, kad pogledam unatrag, razvili najbolje što su mogli. Nedugo nakon rastave mama je pronašla novog čovjeka i neko me vrijeme zaboravila. Otac nije dugo čekao; ubrzo je upoznao Doru, kćer imućnog poduzetnika iz Zagreba. Povremeno bih odlazio mami na nekoliko dana. Ona i otac nisu razgovarali. Ni nakon toliko godina, otac joj nije mogao oprostiti. Kad sam imao već četrnaest, nekoliko se važnih stvari dogodilo istovremeno mama je ponovno ostala trudna, a otac je završio u zatvoru.
Na povratku s posla, otac je upao u slučajnu uličnu svađu. Sva je odgovornost pala na njega, a sud ga je osudio bez milosti. Dok smo se opraštali, rekao je: “Držite se zajedno.” Dora i ja dugo smo probavljali tu presudu. Život nam se sveo na svakodnevnu borbu i podršku. Jednog dana dogodilo se nešto što nikada neću zaboraviti. Netko je pozvonio. Dora je pripremala večeru, pa sam otišao otvoriti. Pred vratima je stajala moja majka: “Spremi se, ideš kući,” rekla je. “Ivane, tko ti je to?” povikala je Dora dok nam se približavala. “Došla sam po svog sina”, odgovorila je moja majka ledenim tonom. Dora ju je pokušala privući za ruku i pozvati unutra, ali mama je grubo odmaknula njezinu ruku i hladno rekla: “Pazi malo, trudna sam.” Znao sam koliko je to boljelo Doru, jer ona nije mogla imati djece. Bila je to za nju bolna tema. Ipak, Dora je uvijek znala biti smirena i izdržljiva. S osmijehom na licu, uspjela je pozvati moju mamu u kuhinju. One su razgovarale, a ja sam sjedio sam u svojoj sobi.
“Shvati me, Dora, Ivan je jedina moja krv. On je jedini koji me sada razumije, jedini koji može uz mene proživjeti sve ovo. Ja bez njega ne mogu više. On je sve što imam od obitelji, a ti… ti imaš sve. Želim da živi sa mnom dok mu je otac odsutan,” mama je vikala. Nisam više mogao slušati. “Dijelite me kao komad sira. Zar vam nije palo na pamet pitati mene? Možda sam ja već odlučio gdje želim ostati!” “Lijepo od vas odraslih što dijete ucjenjujete suzama,” rekla je Dora mirno. “Nisam više dijete. Mama, ostajem kod Dore. Ti već imaš sve, a mi jedni drugima ostajemo u nevolji. Ovdje idem u školu, ovdje su mi prijatelji. Oprosti, ali odlučio sam.” Iznenadio sam sam sebe; prvi puta sam joj tako rekao, ne kao dijete, već kao odrastao. Ispratio sam mamu do autobusne stanice. Dok smo čekali autobus, pitao sam ju: “Kako je s tvojim Markom, viđate li se još?” Pa, nećemo valjda gladovati? Zagrlio sam svoju smotanu mamu, smijali smo se i oprostili. Kod kuće sam tješio Doru. Čekala nas je duga i teška godina. Čekanje nikad nije lako.
