U jutro mi se dogodio čudan san: vidim sina, Maluša, kako stoji na pragu i kuca na vrata. Odmah sam se otrgnula iz kreveta, bosih stopala šibajući po podu, i potrčala prema ulazu.
Bila sam tiho umorna, naslonila se na drveni prag i zastala. Ništa tišina. Takvi snovi me često zavaraju, al svaki put trčim do vrata i otvaram ih rašireno. I sad sam to učinila, pogledala u tamu noći. Oko mene je bila tišina i sumaglica. Pokušavajući smiriti brzo kucajući srce, sjela sam na stepenicu ispred kuće. I odjednom se čuo neki čudan zvuk: šuštanje ili cvrkut.
Vjerojatno je opet mačkica komšije zapela u grmlje, pomislila sam i krenula izvući mališani iz ribizova, kao što sam to radila i prije. Ali to nije bila mačkica. Kad sam zgrabila komadić krpe koji je izišao iz grmlja, shvatila sam da je to stara, šarena pelena. Povukla sam jače i u kutu pelene ležalo je beba. Beba je bila potpuno golojela, očigledno se razmotala dok je ležala, i to je bio dječak.
Pogledala sam mu pupčanik još nije se cijepio, pa je bio star samo nekoliko dana. Nije mogao ni vrištati, bio je mokar, iscrpljen i najvjerovatnije gladan. Kad sam ga podigla, čuo se slab škripav zvuk. Bez razmišljanja ga sam prišila uz prsa i potrčala nazad u kuću. Pronašla sam čistu plahtu, umotala ga u pelenu, prekrila toplim pokrivačem i zagrijala mlijeko. Očistila sam bočicu, našla staru slamčicu koju sam koristila kad sam paču s kozicama prošle proljeće.
Mali je pupčano sisao i gušio se od gladi, a kad se ugrijao i najado, zaspao je. Zora je polako svanula, a ja sam još uvijek razmišljala o tom čudu. Imam nešto više od četrdeset godina, a u selu me svi zovu tetka. Muža i sina sam izgubila u ratu jedne godine, pa sam ostala sama na svijetu. Teško mi je bilo naviknuti se na tu prazninu, ali gruba stvarnost me stalno podsjećala da sam na sebe ovisna. Sad sam bila izgubljena, nisam znala što dalje. Pogledala sam bebu spavao je, mirno uzdahivajući, kao svi mali bebice. Tada mi je palo na pamet da pitam susjedu Goru.
Goru je život vodio mirno i bez komplikacija: nikad nije imala muža ni djece, nitko joj nije bio pogubljen u ratu, i nikakve pogrebne tuge nije poznala. Živjela je po svom, a svi njeni muškarci bili su prolazni, pa ih nikako nije zadržavala. Sad je, lijepa i dostojanstvena, stajala na svom pragu, obučena u lagani pončo, uživajući u toplim zrakama izlazećeg sunca. Poslušala je moj opis noćnog događaja i kratko rekla:
Pa, i čemu ti to?
I ušla je u kuću. Primijetila sam kako se zavesa na njenom prozoru lagano pomakla netko vjerojatno šeta po noći. Zašto?, šaptala sam sama sebi. Vratila sam se kući, pripremila bebu, zamotala ga u suho, spakiratila nešto hrane za put i krenula uhvatiti prevoz do Zagreba. Nije trebalo dugo za pet minuta uz moj automobil se zaustavio kamion koji je išao prema gradu.
Do bolnice? upitao je vozač, pogledavši na paket u mojim rukama.
Da, u bolnicu odgovorio sam tiho.
U domu za djecu, dok su mi uređivali papire za novog mališana, stalno mi se vršila misao da nešto radim krivo, da mi srce nešto krivi. Osjećala sam prazninu, istu koju sam osjetila kad sam saznala za smrt muža, a zatim i sina.
Kako ćemo ga nazvati? Koje ime? upitala je voditeljica.
Ime?, zamislila sam se na trenutak, pa odjednom Maluš.
Lijepo ime, rekla je voditeljica, kod nas ima puno Maluša i Katja posle rata. Jasan je slučaj kad su rodbina poginula, ali kad se ne zna tko je ostavio bebu, sve je čudno. Nema više muškaraca, treba se radovati djetetu, a ne ga ostavljati kao
Iako mi nisu bile namijenjene te riječi, osjećala sam se loše. Vratila sam se kući već navečer, upalila svjetiljku u praznoj kući i ugledala staru pelenu Maluša. Nisam je tada bacila, samo sam je odložila. Sad sam je uzela u ruke i sjela na krevet.
Mehanički sam prelistavala mokru pelenu, sve dok mi prsti nisu našli mali čvor u kutu. Unutra je bila siva papirić i jednostavni limeni križ na koncu. Otvorila sam papirić i pročitala: Draga, dobra žena, oprosti. Ne trebam ovo dijete, zaglavila sam se u životu, sutra me neće biti. Nemoj ostaviti mog sina, učini za njega ono što ja ne mogu. I ispod je bio datum rođenja.
Suze su me preplavile, plakala sam kao da tugujem za mrtvim. Sjećala sam se svog vjenčanja, sretnog bračnog života, rođenja Maluša, radosti u selu, kako su me komšije zavidno gledale. Muž i sin su mi bili sve voljeni, poštovani. Prije rata sin je završio vožnje i obećao da će me odvesti novim automobilom iz koljiva. A onda je došao rat
U kolovozu 1942. donijeli su mi pogreb za voljenog muža, a u listopadu iste godine za sina. Sreća je nestala, a svjetlost je izblijedila. Postala sam kao svaka druga žena u selu trčala po noći do vrata, otvarala ga i gledala u tamu Niko nije bio, samo škripanje i komšijska mačkica koja je lutala. Te noći nisam mogla zaspati, slušala sam noć i išta očekivala.
Ujutro sam ponovo krenula za Zagreb. Voditeljica doma me prepoznala i nije se iznenadila kad sam rekla da želim ponovo uzeti dječaka, jer mi je to nalogao moj pokojni sin.
U redu, pomoći ćemo ti s papírom rekla je.
Umotala sam Maluša u pokrivač i izašla iz doma s drugačijim srcem više nije bilo te crne, sveprožimajuće tuge. Umjesto toga osjetila sam radost i ljubav. Ako je nekom sudbina da bude sretan, tako će i biti i meni se to dogodilo. U praznoj kući me dočekale fotografije muža i sina na zidu.
Ali ovaj put su im lica bila drugačija svijetla, blaga, odobravajuća. Prilijepila sam Maluša uz sebe i osjećala se snažno, jer znam da će mu trebati zaštita.
Hoćete li mi pomoći? šapnula sam fotografijama.
Dvadeset godina je prošlo. Maluš je odrastao u zgodnog mladića. Puno djevojaka je htjelo s njim, ali on je izabrao onu koja mu je najviše srce zagrijala, svoju prvu ljubav Luku. Jednog dana je doveo Luku kod mene da se upoznamo, i tada sam shvatila da je moj sin odrastao i postao pravi čovjek. Blagoslovila sam mladi par. Vjenčanje je bilo veselo, počeli su graditi svoj dom. Kasnije su im se rodila djeca, a najmlađeg sina nazvali su Maluš, pa sam postala bogata rodbinom.
Jedne noći probudila me buka izvan prozora, po starom naviknuti potrčala do vrata, raširila ga i izašla u dvorište. Približavala se oluja, a u daljini je blještala munja.
Hvala ti, sine, šaptala sam u mrak, sada imam tri Maluša i sve vas volim.
Činilo se da se stablo uz pragu, koje je zasadio moj muž kad je Maluš rođen, ljulja pod udarom munje, kao da se smiješi njegovom sinovom osmijehu.
