Vratiti se doma
Ivana, Marica! Odmah se pakirajte! povikao sam kad sam stigao iz Splita.
Žena i kći su me gledale zbunjeno: Kakve stvari trebamo pakirati i zašto?
Je li se nešto dogodilo? oprezno je upitala Marica, privijajući preplašenu Ivanu uz sebe.
Dogodilo se!
Izbacuješ nas ili što? Pa nismo ništa skrivile. I nemamo kamo.
Uvijek sam govorio, Marica, da tebi nije samo medvjed na uho stao, već ti se i na glavu popeo nasmijao sam se. Nitko vas ne izbacuje, idemo na more!
Na more?! zatekla se Marica.
Mama, je li tata opet pao s tavana? upita kći ne skidajući pogled s mene.
Pa nije ni bio na tavanu danas. U grad je išao, krumpir prodavat, zamišljeno odgovori Marica.
Eh, vi… odmahnem rukom. Vama se nikad ne može ugodit’ Sami ste rekli da biste bar jednom u životu voljeli vidjeti more, a sad, umjesto da skačete od sreće i pakirate stvari, stojite ko kipovi. Koliko vas još moram čekati?
Pa ajde objasni normalno što se dogodilo? Otkud nam novac za more?
Novac nam ni ne treba! nasmijao sam se, vadeći iz džepa prospekt preklopljen na pola.
Na njemu su, koliko su mogle vidjeti, bili komadić pijeska, plavo nebo i avion.
*****
Marica i ja cijeli život smo proveli u selu, pa nas grad nije pretjerano privlačio. Probali smo naravno. Ali nije išlo. Najam stana, guranje u prepunim autobusima, život od plaće do plaće a nadaš se da ovaj mjesec neće kasniti s isplatom.
Takve nas stvari nisu vukle. Grad nas je samo umarao.
Možda drugi nađu svoje mjesto u betonima, ali mi smo željeli biti blizu prirode. Selo nam je bilo draže tu je kuća, dvorište, znana lica.
Malo smo poživjeli u Splitu, pa se ipak vratili doma. Netko mora i na selu živjeti, govorio sam Marici, i ona bi uvijek klimnula glavom.
U grad bismo išli iz potrebe. Najčešće kad trebamo nešto prodati s vrta krumpir, kapulu, mrkvu
Nismo živjeli u bogatstvu, ali ni u bijedi uvijek je bilo dovoljno. Više ni nismo trebali.
Jedino su cure, Marica i Ivana, htjele na more
Ja sam more vidio kao dijete s bakom u Makarskoj i Opatiji. Bile su to druge godine i novca je bilo više. Sad
Sad je odlazak na more luksuz. Kome ostaviti kokoši i guske dok nas nema?
Nismo imali nikog svoga u selu.
Mene su odgojile baka i djed od njih je i kuća ostala.
Marica je imala roditelje, ali nije bila sretna uz njih: otac je pio, dok nije propao, a majka ju je htjela udati za bogataša, da sebi osigura starost.
Kad je čula da Marica planira sa mnom, koji nemam ništa, izbacila je kćer iz kuće i sama prodala svoju i otišla kod sestre tamo daleko.
Tako da se nije imalo na koga osloniti, niti prepustiti nekome svoje imanje.
Ipak, štedjeli smo, kunu po kunu, lipu po lipu. Možda se nekad posreći i odemo na more. Vjerovali smo u čudo.
No, sitni problemi stalno su nas sprječavali.
Jedanput krov propusti, treba hitno popraviti. Drugi put temelje sanirati jer zidovi pucaju, režeš prstom kroz pukotinu.
I tako ode sva ušteđevina za nešto drugo, moraš opet od nule.
U jednom trenutku smo čak uspjeli uštedjeti dovoljno za tjedan dana odmora, a i susjeda je pristala paziti na kokoši
Ali onda se odjednom pokvari struja u kući i novac je nestao na majstore.
Ivana je plakala.
Kupili smo joj već kupaći, ručnik s rozim slonićem, čak i masku i peraje. Čekala je taj dan kad će joj se želja ostvariti. Nije se ostvarila
Dugo je plakala.
Tako sam se veselila moru prije škole, bar da ovog ljeta sastav Kako sam provela praznike ispadne drugačiji nego lani žalila se majci a svi mi govore da mi je život dosadan.
Marica je samo teško uzdisala.
Nije imala što reći djetetu
Jer nismo imali novca za ljetovanje.
Ja sam pokušao zaraditi hvatao se svake prilike, prodavao povrće na pazaru ali nije bilo dosta ni za more.
Tako sam i danas išao do Splita prodati krumpir, nadajući se zaradi za ono što želi naše dijete.
Ali more je i dalje bilo samo san, koji možda nikada nećemo ostvariti.
Ove godine nema ništa od mora, bila je sigurna Marica. Svu lovu smo dali na elektriku.
Ivana je i to prihvatila, isplakala se i smirila. Kao i do sad.
I onda se ja pojavim iz grada, mašem nekakvim papirom i vičem da se pakiraju.
Šta sad misle šalim se ili je ozbiljno? Ako je šala, vrlo loša, a ako nije
ima samo jedno pitanje: Kako je to moguće? Jesi banku opljačkao?
*****
Ponavljam zadnji put odakle ti aranžman za more? pitala je Marica, razgledavajući letak.
Ponavljam i ja: dobio sam ga!
Na lutriji? Nikad nisi to igrao. Uvijek si govorio da je besplatan sir samo u mišolovci. Reci radije istinu ukrao si novac?
Nisam ništa ukrao! Kažem dobio ga. Ušao sam u supermarket kupiti Ivani čokolade. Potrošio sam nešto više od 130 eura. Na blagajni me pitaju hoću li popuniti kupon za nagradnu igru Ljeto na dar za cijelu obitelj. Svaki tko potroši iznad iznosa može ga popuniti i ubaciti.
I?
I eto dobio tjedan dana ljetovanja na moru. Ništa ne plaćamo. Sve pokriveno. Avionske karte, smještaj u hotelu na obali, hrana sve. Ne morate o ničem brinuti, samo spakirati stvari i pravac na odmor iz snova!
Jupi! viknula je Ivana, ne vjerujući da se takvo čudo uopće može dogoditi.
Marica nije do kraja vjerovala.
Ali nitko nas nije prevario.
Direktor trgovine osobno nas je odvezao do turističke agencije, gdje su nam sredili sve potrebne papire i objasnili što i kako. Uskoro smo svi troje stajali na pjeskovitoj plaži, gledali more i bili opčinjeni.
Jao kako je veliko uzdahnula je Marica.
I lijepo! dodala Ivana. Mama, tata, idemo se kupat! Koliko ćemo još gledat?
*****
Odmor je bio izvanredan. More toplo, nebo bez oblačka i hrana izvrsna.
Spavati na ortopedskom madracu bio je doživljaj za sebe. Probudiš se kao novi.
A Ivana si je našla prijatelja.
Tko je to? pitala je Marica kad joj je Ivana prišla s molbom.
Đuro! On je najbolji! Ne grize, ne grebe, prede k’o traktor. Mogu li ga uzeti kući? Ništa drugo neću, ni magnetić, samo njega!
Ne možemo, Ivančice. Neće nas pustiti s mačkom u hotel. Vrati ga tamo gdje si ga pronašla.
Ivana je bila tužna, ali je poslušala mamu. No Đuro je opet krenuo za njom.
Očito mu je simpatična bila djevojčica riđe kose, i nije ju želio više napustiti.
Ne mogu te uzeti u hotel, ali nitko nam ne može braniti prijateljstvo, jel’ tako?
Mijau!
Ivana je svaki dan provodila vrijeme s Đurom. Čekao ju je ispred hotela, onda bi ju otpratio do plaže. Nije ulazio u vodu, čekao je na obali.
Ali jedan dan se nisu vidjeli kiša je lijevala, a stvari su se morale spremiti jer su sutra letjeli kući.
Mama, možemo li povesti Đuru doma? Prijatelji se ne ostavljaju, a kod nas će živjeti s nama!
Dušo, teško je uzdahnula Marica. Kako ćemo ga uzeti, neće nas pustiti s njim u avion.
Zašto ne? Mali je, bit će na mojim rukama.
Životinja je. Sjećaš se što nam je teta iz agencije rekla: ako želimo povesti psa ili mačku, mora imati veterinarsku putovnicu sa svim cjepivima. Bez toga čak ni do zračne luke neće pustiti, kamoli u avion.
Te noći Ivana je plakala i nije mogla zaspati. Roditelji su ju tješili kako su znali.
Zaspali smo svi pred jutro, pa budilicu nitko nije čuo.
A kad sam otvorio oči i pogledao na sat, shvatio sam da kasnimo.
*****
Prvi sam bježao prema autu, vukući dva velika kofera. Marica je za mnom, a Ivana ona nikud ne žuri. Čas joj se odveže vezica, čas zapne za kamen.
Ivana, požuri! vikali smo.
Znala je da kasnimo na avion i da, ako ne stignemo, možda se nećemo vratiti doma, ostali bismo bez krova nad glavom.
Ali nije mogla ostaviti prijatelja. Svoje se ne napušta.
Ivana je zastala, okrenula se i pogledala Đuru stajao je na pločniku i gledao ju tužno, znao je da se više neće vidjeti. Takva mu je sudbina da gubi one koje voli.
Ivana, brzo u auto! doviknuo sam, pokušavajući ubaciti i drugi kofer taxisti u prtljažnik.
Ali ona nije željela krenuti.
Mama, tata, vi letite bez mene! Ivana je mahnula iznenađenim roditeljima i potrčala k mačiću.
Đuro je bio jednako iznenađen kao i mi. Već se bio pomirio s gubitkom. I bivši su ga ga vlasnici ostavili kad su morali otići.
Ali Ivana je odlučila zgrabila ga je s obje ruke, privinula uz sebe i rekla:
Neću te ostaviti. Ako te ne mogu povesti, ostat ću ovdje s tobom.
Ivana! Odmah ovamo! Marica je izjurila iz auta i dotrčala do nje. Što to izvodiš?
Neću ga ostaviti!
Ivančice, već sam ti objasnila da ne možemo povesti mačića. Neće nas pustiti u avion.
Dotrčao sam i ja i krenuo objašnjavati s ljubimcem se ne može na avion.
Zašto ne? Stavit ću ga u ruksak, nitko neće primijetiti. Mama, uvijek si govorila da ne možeš oprostiti baki što te nije podržala kad si htjela živjeti s tatom. A što sad ti radiš?
Marica je zanijemila i pogledala mene. Samo sam odmahnuo rukom i promrmljao:
Nek uzme svog mačića. Ako nas izbace iz aviona, to joj je na duši. Vratiti se doma više nećemo moći.
*****
Pred ulazom u zračnu luku bila je gužva, ljudi su negodovali.
Zar moramo vani kisnuti?! bunila se neka žena. Platila sam kartu, imam pravo biti unutra!
Samo malo strpljenja, umirujuće je odgovarao zaštitar. Imate još dva sata do leta, stignete. Kad popravimo sve, pustit ćemo vas unutra.
Trebali bi imati bolju opremu, dobaci neki muškarac.
Kad sam se približio saznao sam da su pokvareni rendgeni pred ulazom pa propuštaju unutra samo one čiji avion polijeće odmah. Među njima nas nije bilo.
Gdje idete, gospodine? zaustavio me redar. Rekli smo nitko unutra dok se ne popravi. Pričekajte.
Naš avion sad polijeće! Samo smo zakasnili na boarding, ali imamo još nekoliko minuta.
Koliko vas je?
Četv… to jest troje. Ja, žena i kći. Evo ih!
Prođite!
Duboko sam odahnuo i provukli smo se uz negodovanje mase do unutra.
Koferi na stol, ide pregled, strogo reče djelatnica. Sve iz džepova izvucite.
Bez riječi smo izvršili upute. Onda je strogo pogledala Ivanu.
A ti, curo, hoćeš li posebno pozivnicu? Hajde, stavi ruksak.
Teta, ja nemam ništa Samo ruksak s igračkama, trepnu Ivana.
Jesmo gotovi šapnem Marici. Rekao sam da neće ići.
U taj trenutak pojavi se stjuardesa i pozdravi:
Gdje ste vi? Avion već kasni pet minuta! Samo vas čekamo!
Na pregledu smo, kažem isprikavajući se.
Tamara, nemoj ih zadržavat’, srdito reče stjuardesa. Stalno izmišljaš probleme. Hoćeš reći da ova djevojčica krije nešto zabranjeno u ruksaku?
Možda i ne, ali pravila su pravila.
Ivana, što imaš u ruksaku? Možeš nam pokazati?
Igračke. I plišanog mačića. Samo mi se zatvarač pokvario, moram ga pokušati otvoriti… deset minuta, pa će biti.
Tamara, nemamo deset minuta. Propusti djevojčicu ja jamčim.
U redu, idi.
*****
Nedugo nakon toga, penjali smo se za stjuardesom u avion. Ivana se smiješila jer je sve dobro prošlo, mi smo se pogledavali nevjerujući pravo čudo.
Izvolite ući, nasmijala se stjuardesa.
Prošao sam ja, Marica, a Ivana je slučajno dotaknula ruksakom vrata i mačić je tihim mijaukom zajaukao.
Što je to bilo? u čudu je pitala stjuardesa. Imaš mačića? Imaš li papire? Jeste li platili prijevoz? Gdje je kutija za njega?
Ivana je stegla ruksak i šutjela, suze joj zaiskrile.
Razumijete, umiješao sam se. Našla ga je pred hotelom, pa ne može bez njega. Odbila je bez njega letjeti. Nemamo alternative, nemamo novca.
Na ulici ste ga našli? zamišljeno kaže. Znate što, uđite, ali nek’ nitko ne primijeti mačića.
Stvarno? zaprepašteno upita Ivana, nasmiješivši se kroz suze.
Želiš ga povesti u bolji dom, to je dobro djelo. Samo, ne izdajte me.
*****
Ivana se udobno smjestila do prozora, stiskajući ruksak u naručju.
Kad je stjuardesa otišla, malo je otvorila zatvarač, tek toliko da Đuro može gledati oblake.
Bio je mir i tišina. Do trenutka kad se začula vriska jedna od stjuardesa skočila je na sjedalo pored muškarca. Iz kutije s hranom iskočio je miš i počeo skakati po avionu.
Počela je panika, žene su vrištale, drugi pilot izvirio je iz kabine.
Zorice, što se dogodilo?! pitao je stjuardesu koja nas je pustila s mačićem.
Miš…
Molim?! Odakle miš u avionu?!
Na kraju je miš i sam bio vidljiv svima, tražeći izlaz. Pilot je rekao:
Ovo još nismo imali. Netko nek’ ga uhvati, odmah!
Kako? Ne mogu ni gledat’ u njega.
Ne znam, ali mora!
Ivana, koja je vidjela i čula sve, odjednom je dobila ideju. Brzo je otvorila ruksak, izvukla Đuru, pokazala mu miša… i onda je počeo pravi show.
Putnici, stjuardese i pilot gledali su s napetošću kako riđi mačić lovi miša po cijelom avionu.
Miš je bio brz, ali Đuro je bio još brži. Na kraju ga je uhvatio.
Ivana ga je primila u ruke i stavila u praznu plastičnu čašu koju je donijela stjuardesa Zorica.
Čiji je mačić? glasno je upitao pilot kad se sve smirilo.
Moj! Moj Đuro! povikala je Ivana, spremila ga ponovno u ruksak.
Vama i vašem mački zahvaljujemo! Ne znam što bismo da nije bilo njega. Hvala!
Marica i ja gledali smo sve u nevjerici.
Toliko smo bili u šoku da riječi nismo imali. Svašta smo zamislili dok je Đuro lovio, najviše nas je bilo strah da ćemo zbog mačića biti izbačeni iz aviona i još kažnjeni. Na sreću, sve je prošlo dobro.
Mačić ne samo da je ostao s nama, nego ga je posada nahranila, jer se našoj hrani nitko nije ni približio. Najvažnije svi smo zajedno došli kući.
*****
Ne izmišljaš sada to? pitala nas je susjeda dok nam je pazila perad, gledajući čas mene, čas Maricu. Takve stvari su kod nas samo na televiziji.
Prava istina, Marica se nasmijala i natočila još jednu šalicu čaja.
A Ivana je u svojoj sobi, za stolom, pisala sastav Kako sam provela ljeto.
Sad joj više nitko neće reći da joj je život dosadan! Đuro joj je preo u krilu, sretan i zahvalan što se i on napokon vratio doma.
Možda je to novi dom i nova obitelj, ali najvažnije je da je voljen i da ga više nikad nitko neće ostaviti.
