Ljudi ostali u šoku: pas u napuštenoj kući hranio nije štence
Milica Ivanovna vraćala se iz dućana s vrećicama težim nego što joj je listopad budući. Koljena su joj opet cendrala, unuka je obećala nazvati, ali nigdje ni traga ni glasa od nje, a ova zima? Čas bljuzgav, čas bura, ni ona ne zna što bi sa sobom. Misli su joj se vrtjele u krug, dok nije skoro na nos pala spotaknula se ni sama ne zna o što.
Ispod nogu joj se promigoljila riđa kujica mješanka. Mršava kao štakor, rebra se broje iz daljine, dlaka ofucala u pramenovima.
Di’ žuriš, je li! pobjeglo joj je na brzinu.
Pas nije ni pogledao na nju. Trčala je ko luda, kao da ju negdje željno čekaju. U zubima joj nešto kao komad kruha.
Sigurno ima štenaca negdje, promrmljala je Milica. Dolazi proljeće, pa eto ti!
Namjestila si je torbu na ruku i nastavila, ali nešto ju je kopkalo. Nije ta slika mirisala na dobro, nešto fali.
Sutradan opet isto veselje. Ona ista riđa spodoba vijuga dvorištem, u zubima opet nešto nosi, najravnije prema onoj staroj ruševini na kraju kući u kojoj je svojedobno živjela teta Sofija. Pola godine kako je umrla, kuća zjapi prazna i sumorna.
Milice, gle opet tvoja njuška! povikala joj s prozora susjeda Ruža. Svaki dan ista priča. Odakle joj samo hrana?
Koja hrana? zastala je Milica.
Pa vidiš da nosi kruh. Sigurno po kontejnerima, vjerojatno ima štence, znate vi kako to ide s proljećem.
A si ti sigurna da su štenci? zagrizla je Milica.
Pa koga bi drugog hranila? slegla je Ruža ramenima.
Milica je kimnula, ali trn slično igli ostao joj je u mozgu. Ima tu neka šupljina.
Riđokosa je već kliznula ispod iskrivljene daske i nestala iza kuće. Milica je zadrhtala.
Ma što meni fali, pa ionako se čitav haustor već pita idem pogledat.
Uhvatila se iste rupe. Ograda je cvilila, ali izdržala. Za dvorištu je vladalo nevrijeme kopriva skoro do pojasa, staklo škripi pod nogom, hrđa i lom.
Iz dubine se čulo slabašno cviljenje.
Milica je pratila zvuk, zaokružila polusrušenu šupu i na mjestu se ukopala.
Riđa sjedila uz staru kućicu. Pred njom ogromni crni pas, njuška pobijeljela, privezan krivom lancem za hrđavi stup.
Slijepa.
Oči mutno zamućene, tijelo nježno mršavo, dlaka u čvorovima. Ležala je na boku, jedva disala.
Riđa je pažljivo položila kruh i lagano gurnula nosićem.
Crna se nekako pomakla, napipala kruh i počela halapljivo grickati. Riđa je sjedila kraj nje, ni da mahne repom.
Kad je kruha nestalo, riđa joj je obliznula njušku i spustila se uz nju.
Milici su zasuzile oči.
Sveti Ante, ona ju hrani! Gladna, a dijeli!
Tko zna koliko je stajala tako. Osvijestila se tek kad je riđa podigla glavu i pogledala je ravno u oči. Taj pogled je govorio: ‘Ajde više, ili idi ili pomozi.
Čekaj, mala, sad ću ja. protisnula je kroz suze.
Okrenula se i potrpala prema doma brže nego što je trčala 91. Koljena je boljela, strana pekla, ali nije stala.
Doma je zgrabila sve što je imalo mirisa na jelo kuhanu piletinu, rižu, kobasicu, štrcnu vode i natrag.
Slika ista: riđa uz slijepu crnu.
Evo, zadihana Milica, sjedne na zemlju. Uzmi.
Stavlja piletinu pred riđu, a ona ni da makne repom, gleda samo crnu.
Jesi ti normalna? Gladna si kao pas, a ni zalogaja!
Milica shvatila, zaboga! Daje meso crnoj. Ova živne, polako je nađe njuškom i lačno pojede.
Riđa utihne, tek kad crna završi, oprezno dohvati što je ostalo.
E tako tiho šapne Milica.
Obje piju vodu, ona ih promatra i briše suze iz očiju.
Što cmizdriš? graknu Ruža iz rupe u ogradi.
Vidi koga ona hrani, šapne Milica. Nisu štenci.
Ruža utihne, pa šmrkne.
Tko je tu ostavio?
Sofija. Privezala ju za stup. Umrla, pas ostao.
Pola godine već
Pola godine sama samo je ova riđa nađe. Hrani. Svaki dan.
Ruža sjede do njih, pomilova riđu.
Lijepa si, pametna.
Do navečer se skupila cijela zgrada. Neki donijeli hrane, drugi stara pokrivača. Muški pokušavaju pregristi lanac, ali nije išlo.
Treba brusilicu, izjavi susjed Zdravko. Sutra ću je donijeti.
Ujutro opet svi na okupu.
Polako, Zdravko! komandira Ruža. Ne preplaši je!
Brusilica zacvili, iskre frcaju. Crna se trznu, pokuša ustati.
Lanac puca.
Gotovo! prosapne Zdravko, brišući čelo.
Milica klekne pokraj slobodne kuje i nježno je pogladi.
Ideš sa mnom, ha? Bit će hrane, toplo, i riđu vodim. Obe dvije vodim!
Crna lagano mahne repom, kao da sve razumije.
Milica proba podignuti, al preteška.
Daj, ja ću, uskoči Zdravko i pažljivo ponese psa. Gdje sad?
Treći ulaz, stan dvadeset jedan.
Dok su prelazili dvorište, svi su se razmicalli u tišini. Riđa se motala odmah uz nogu, ni milimetra od crne.
Ne boj se, umiri je Milica. Obe idu kući.
Pred ulazom stoje vječne “stražarice”, babice s klupice ispod bora.
Milice, što to radiš? upitna će jedna. Vodiš pse u stan?
Vodim, kratko ona.
Pa puni su buha! Prljavi, smrdit će ti stan!
Oprat ću ih.
A susjedi?
Ma što susjedi? izderala se Milica, iznenadivši samu sebe. Pola godine ova kujica tu leži, slijepa, gladna! Nitko nije ni vidio! Samo ova riđa je gledala! A mi? Samo prolazimo!
Glas joj zadrhti, zasuzi. Babice zašute i uspore poglede.
Nisam znala, prošapne jedna. Sofija umrla, nitko nije spomenuo psa.
E pa, eto! Nitko! Milica briše suze. Nikoga nije briga.
Okrene se i uperi prema stubištu. Zdravko za njom, riđa odmah uz nogu.
Doma Milica razastre staro pokrivač, a Zdravko lagano položi crnu na njega.
Eto, izusti. Mogu još kako pomoći?
Ne treba. Hvala.
Kad su vrata zalupila, Milica sklizne leđima niz njih. Riđa sjedi do crne i zuri u gazdaricu. U tom pogledu bila tolika zahvalnost da joj srce preskoči.
Dobro, uzdahne Milica. Ajmo se upoznati. Ja sam Milica. Kako ste vas dvije?
Riđa zalaje tiho.
Bit ćeš Riđka. A ti pogleda crnu ti ćeš biti Mrkvica. Dogovoreno?
Donese zdjelicu s rižom i mesom, stavi pred Mrkvicu. Ova ponjuši, boji se. Nova kuća, pa joj ništa jasno.
Hajde, Milica uzme komadić i prinese je Mrkvici.
Polako uzima iz ruke.
Tako, baš si dobra, šapuće Milica. Jedi, jedi.
Hrani je polako, strpljivo, s puno ljubavi. Riđka sve promatra, zatim neočekivano stavi glavu u Milici krilo. Tad je shvatila to je povjerenje.
Predvečer zove Ruža.
Kako su ti cure?
Žive, Milica umorno. Spavaju obje.
A ti?
Ne spavam. Razmišljam.
O čemu?
Milica šuti.
O tome koliko smo mi ljudi gori od pasa. Pas nađe drugog i ne zaboravi ga. A mi? Samo gledamo svoja posla. Svaki dan prolazimo. Kao da nam nije ništa.
Milice, ajde smiri se
Kako ću?! Kako? Sram me je! Sram pred ovim psom!
Prekine poziv, spusti se do praga, privije noge uz sebe i pošteno se isplače.
Prođe tjedan. Mrkvica jača iz dana u dan. Prvo samo ležala i jela, onda je pokušala na noge nesigurno, ali uspjela. Riđka stalno uz nju, kao pravi vodič pas.
Imaš ti vodiča, Mrkvica, boljeg nećeš naći, šalila se Milica.
Priča se ubrzo proširila. Naravno, Ruža nije gubila vrijeme.
Čula si za Milicu? Dva psa u stan! šaptale babe.
Kažu, jedna pola godine na lancu, a slijepa skroz! doda druga.
A ova riđa, pazila je, hranila. Vjeruješ li ti to?
Ma daj!
Kunem se, Ruža vidjela!
Kad bi Milica izašla sa psima van, prolaznici zastaju. Neki se smiješe, neki kolutaju očima.
Milice, svaka čast, jednom reče Zdravko. Čovik si!
Koji sam ja čovik, odbrusi ona. Riđka je čovik! Ja sam samo vidjela kad je trebalo.
Jedne večeri netko kuca. Mlada cura na pragu.
Dobar dan. Vi ste Milica, jel?
Ja sam. A vi?
Iva. Čula sam za vaše pse, što ste napravili. Ja sam veterinarka, mogu pogledati Mrkvicu. Bez naknade, naravno.
Milica u šoku:
Bez kun mislim, eura?
Bez ičega. Samo želim pomoći. Smi li?
Naravno, uđite.
Iva je pregledala Mrkvicu temeljito.
Stara je. Bolesna. Vraćanja vida nema. Ali živjet će. S pravilnom brigom.
Kako?
Iva iz torbe vadi bočice:
Ovo su vitamini, ovo za zglobove, a ovo mast mazat. Sve ću napisati.
A koliko treba platiti?
Ništa. To je poklon. Od mene i svih koji su čuli za vas.
Milici oči opet pune suza.
Hvala, dijete.
Ma vi hvala, Iva pomiluje Riđku.
Kad je otišla, Milica se spusti na kauč. Mrkvica uz njezine noge, Riđka kraj nje. Prvi put nakon sto godina, Milica je osjetila kako je nekome, istinski potrebna.
A to je, ruku na srce, prava sreća.
