Viktor ga je našao uz cestu u listopadu.
Mali štenac sjedio je na rubu ceste, mokar i drobljen, i gledao je prolazna vozila kao da čeka nekoga tko će ga podići. Tada je Viktor, vozeći se prema vikendici po krumpir, stao nakratko, misleći da će ga samo pogledati. Ali štenac je podigao glavu, i u tom trenutku sve se promijenilo. Krumpir je ostao u zemlji još tjedan dana.
Mislio je da ga zove Mars. Ime je smislila susjeda Jadranka, kad je ugledala u hodniku tamnokosog, ušastog stvorenja s prevelikim šapama.
Tamnokos, nosati, nespretan, rekla je. Mars. Baš kako treba.
Viktor se tada nasmijao.
Mars je rastao iznimno brzo. Do proljeća je zauzimao cijelu lijevu polovicu kauča i smatrao to svojim pravom. Isprva je Viktor šutio, zatim je odustao. Spavanje samog u stan uopće nije bilo bolje od spavanja s psom koji uzdahne i ponekad uzme nogu u snu.
Nisu se sprijateljili odmah, nego postupno, kao ljudi koji nemaju nikakvu žurbu. Jutarnja šetnja. Posuda s hranom u sedam navečer. Televizija. Ponekad je Viktor razgovarao s Marsom naglas. Mars je sjedio uz njega, slušao s ozbiljnim pogledom, a ponekad je zijevao, pokazujući sve zube.
U pravu si, govorio je Viktor. Dosta.
I isključivao televizor.
***
Nesreća se dogodila u travnju, kad su se vraćali s večernje šetnje.
Viktor se tek kasno sjetio kako je sve počelo. Klizavo, auto je izletio na pločnik iza zavoja, Mars je bio na povodcu, a povodac se odprezao. Viktor je odbačen na rub pločnika, udario je bok, ležao je par sekundi i čuo jedino vlastito disanje i nečiji udaljeni vrišt.
Kad se podigao, Marsa nije bilo pored njega.
Povodac je ležao na asfaltu, plastična kopča bila je pocepana na pola.
Pretraživao je do ponoći. Oko tri kvarta je pretrčao, zvao po imenu, pitao prolaznike. Svi su klimali glavom. Netko je rekao da je vidio tamnokosu psa koji je trčao prema željezničkom prijelazu, ali to je bilo otprilike četrdeset minuta prije i ništa više nije vidio.
Kod kuće je Viktor sjedio u kuhinji i dugo gledao u praznu zdjelu.
Zatim se ustao, napisao oglas i ispisao dvadeset listova. Ujutro ih je raznio po cijelom naselju, a zatim nazvao tri veterinarske klinike i utočište u ulici Zavičajnoj.
Ako dođete s tamnokosim psom, mješancem, rekao je u slušalicu. Javite se, molim. Ovo je moj broj.
Prošla je tjedna.
Zatim mjesec.
Uglavnom su se oglasi izbljeđivali pod svibanjskim kišama, a Viktor je ponovno zalijepeo. Ponovno je to učinio i u lipnju. Veterinarske klinike su šutjele. U utočištu na Zavičajnoj su dva puta nazvali, oba puta pogrešno, oba puta to nije bio on.
U srpnju je Jadranka oprezno rekla iza vrata:
Vite, možda bi uzeo drugog. U utočištu ih je toliko.
Ne, odgovorio je Viktor.
Više nije nudila.
Stan bez Marsa postao je drugi.
Nije bio prazan, ali sve je stajalo na mjestu, hladnjak je zujao, susjedi su brušili u podne, kao i obično. Ipak, nešto se promijenilo.
Viktor je podigao s poda staru lopticu koju je Mars jurio kroz hodnik. Položio ju je na policu, zatim stavio u ladicu, pa je ponovno izvukao i ostavio na polici.
U jutro je ruka po navici posegnula prema povodcu na vratima. Povodac je visio. Nigdje nije bilo potrebe ići.
Počeo je šetati sam. Istim putem, u isto vrijeme, samo bez Marsa. Nije znao ni zašto to radi. Samo je hodao.
U kolovozu ga je nazvala kći iz Zagreba.
Tata, dođi. Možeš kod nas ostati, odmoriti se.
Ne mogu.
Zašto?
Zamrmljao je. Rekao je:
Možda se vrati.
Kći je šutjela. Potom je uzdahnula: U redu, glasom koji zvuči kad netko želi reći nešto drugo, ali se odrekne.
Mars se vratio u listopadu.
Viktor je čuo grebanje na vratima oko osam navečer. Prvo je pomislio da je to halucinacija šum s hodnika, propuštanje zraka, ništa. Ali grebanje se ponovilo, uporno, s pauzama, kao da netko zna da će vrata otvoriti, samo treba malo pričekati.
Otvorio je.
Na otiraču je sjedio Mars.
Stareo je. Krzno je negdje prerezano, vjerojatno zbog rana. Lijevi bok je blago zapaljen. Na vratu je bio ovratnik tuđi, kožni, smeđi, s mesinganim kopčom i malim oznakom na kojoj je pisalo jedino Prijatelj.
Viktor je dugo stajao u vratima i gledao ga. Mars je sjedio i gledao Viktora. Desno uho je visjelo, na čelu je tamnokos guta u obliku nepravilne zvijezde. Isto su mu oči: jantarne, s tamnim okvirom.
Gdje si bio? upitao je Viktor.
Mars je ustao, zakoračio kroz prag i nastavio hodati hodnikom onako kako oni koji znaju raspored po pamćenju. Desno, prema zdjeli. Zdjela je bila tamo gdje je uvijek bila prazna, naravno.
Viktor je zatvorio vrata. Otišao je do kuhinje. Ruke su mu drhtale dok je otvarao hladnjak.
Dobro, reče sebi. Dobro.
Sljedeće jutro odvezao je Marsa u veterinarsku kliniku.
Pregledali su ga, dali potrebne vakcine, provjerili čip. Viktor je pitao o ovratniku. Liječnica je uzela oznaku i pročitala naglas:
Prijatelj. To je neki drugi naziv?
Netko mu je dao drugo ime, rekao je Viktor.
Živio je kod nekoga?
Pola godine negdje je živio. Ne znam gdje.
Liječnica ga je pogledala, zatim Marsa, zatim opet Viktora.
Dešava se, rekla je. Psi ponekad odlaze i vrate se. Posebno pametni.
Viktor nije odgovorio. Gledao je kako Mars mirno sjedi na metalnom stolu, trpi pregled s neuznemirenim pogledom.
Na poleđini oznake bila je broj telefona.
Viktor je nazvao iz automobila, dok je Mars sjedio na stražnjem sjedalu i gledao kroz prozor.
Nakon trećeg zvučnog signala podigla se slušalica.
Alo?
Dobar dan, rekao je Viktor. Imali ste psa. Tamnokosog. Zvali ste ga Prijatelj.
Dugo je šutjelo.
Da, rekla je ženska, starija glas Bio je. Otišao je od nas u rujnu. Tražili smo ga.
On je kod mene. To je moj pas. Zove se Mars. Izgublio se u travnju.
Pauza, zatim:
Živi je kod nas. Hranili smo ga, liječili. Imao je rane.
Hvala, rekao je Viktor.
Dobar je pas.
Da.
Pauza.
Živite li daleko? upitala je žena. S ulice Brezove?
Druga je četvrt.
Bože. Došao je sam u travnju. Legao je pored našeg ograde i nije otišao.
Viktor je gledao kroz vjetrobransko staklo, na sivi dvorište s topolama bez lišća.
Razgovor je tiho završio. Viktor je spustio telefon. Mars je na stražnjem sjedalu šaputao, ležeći, glavu naslonivši na sklopljene šape.
Kod kuće je Viktor skinuo tuđi ovratnik s Marsa. Položio ga na stol i dugo ga gledao. Smeđi, kožni, s oznakom Prijatelj. Izrađen je dobro, nije jeftin.
Pola godine je pas bio negdje, a ipak se vratio.
Viktor je pomislio na ženu s ulice Brezove. Kako ga je svakodnevno hranila, mazila, privikavala i onda, u rujnu, izašla je ujutro i njega nije bilo. Tražila je, zvala, možda kroz oglase.
Uzeo je telefon.
Opet sam ja, rekao je kad je žena podigla slušalicu. Htio sam reći. Ako želite doći ga posjetiti, ja neću ništa protiv.
Šutnja.
Stvarno? rekla je.
Stvarno.
Došla je subotom. Galia Petrova, šezdeset i četiri, u sivoj kaputi i košarici s jabukovim pekmezom i vrećicom pasjih krme, onom koja je Marsu bila poznata tih šest mjeseci.
Mars ju je ugledao iz hodnika i nije se razmazao. Samo je prišao, nagnuo nos prema ruci. Veselo je mahnuo repom.
Popijali su čaj. Galia je pričala kako je u travnju našla ga uz ograde, kako ga je vodila veterinaru, kako je prvih dana bio uplašen, a potom se naviknuo. Viktor je prepričavao nesreću, prekinuti povodac, lepljene oglase.
Mars je ležao između njih, drijemao. Povremeno je podigao glavu, gledao jednog, gledao drugog.
Odabrao nas je obojicu, rekla je Galia.
Viktor je pogledao psa. Zatim ženu pored njega.
Čini se da je tako.
Tuđi ovratnik Viktor je spustio u ladicu. Nije ga bacio.
Mars je opet zauzimao lijevu polovicu kauča i jurio lopticu po hodniku u ponoć. Oglasi na stupovima natopili su se novembarskim kišama i sami se odlijepili.
Galia je dolazila svake subote. Donosila je pekmez, ponekad je tražila savjet o ribizli, imala je vrt na ulici Brezove, a Viktor je poznavao vrtlarstvo. Razgovarali su dok je Mars drijemao između njih.
Jedne večeri Viktor je iz ladice izvukao kožni ovratnik s oznakom Prijatelj. Pogledao ga je pod svjetlom lampe; svjetlucao je.
U predvorju su visjeli dva povodca. Jedan je bio crveni, stari. Drugi je bio plavi, nov, koji je Galia donijela jedne subote i tiho okačio, ne pitajući dozvolu.
