Bila sam obična zetka, radna, bez krune na glavi. Moj muž i ja živimo u vlastitom stanu u Zagrebu, koji sami otplaćujemo kredit, komunalni troškovi, posao od zore do mraka.
Moja tastinja živi u selu, a sa njom i šogorica. Sve bi bilo u redu da nisu odlučile da naš stan pretvore u vikendodmaralište. Najprije je to zvučalo slatko:
Doći ćemo kod vas u subotu.
Samo kratko.
Mi smo obitelj.
Kratko im je značilo da će prespavati; doći im je značilo da će donijeti torbe, prazne lonce i oči koje čekaju gozbu.
Svaki vikend ista priča: ja, nakon posla, trčim po trgovinama, kuham, perem, postavljam stol, smijem se, a zatim još pola noći perem posuđe i čistim. Tastinja Martina Ivana sjedi i primjećuje:
Zašto salata bez kukuruza?
Volim jačeg okusa juhe.
U našem selu to ne rade.
Šogorica dodaje:
Ah, umorila sam se od puta.
Gdje je desert?
I nijednom hvala, hoćeš li pomoći?.
Jednog dana više nisam mogla i rekelu mužu:
Nisam kućna pomoć i ne želim svaki vikend služiti tvoju obitelj.
Možda bismo trebali nešto poduzeti.
Tada mi je zasvijetlila ideja.
Sljedeći put tastinja zove:
Doći ćemo u subotu.
O, već imamo planove za vikend kažem smireno.
Koje planove?
Svoje.
I znate što? Zaista smo odšli, ali ne na planove, nego do Martine Ivane. U subotu ujutro stojimo pred njenim dvorištem. Tastinja otvara vrata i zadrži dah.
Što je ovo?!
Došli smo vas posjetiti. Samo kratko.
Treba mi najaviti, ništa nisam pripremila! Znate li koliko košta primati goste?!
Gledam je i odgovorim mirno:
Vidite, tako živim svaki vikend.
Želiš li me poučiti? Šteta ti je!
Vriština je bila toliko glasna da su se susjedi okrenuli, a mi smo se vratili kući.
I što je najsmiješnije? Od tada nijedan posjet bez poziva. Nijedno doći ćemo i nijedan vikend proveden u mojoj kuhinji. Ponekad, da bi te ljudi čuli, moraš im pokazati kako je to kad si na tvom mjestu.
Mislite li da sam ispravno postupila? Što biste vi učinili u takvoj situaciji?
Prijatelji, ako želite čitati još naših priča ostavite komentar i ne zaboravite lajk. To nas potiče da pišemo dalje!
