Sedi! Nismo kod kuće! mirno reče Petar.
Pa, zvone! Zrinka zastane, ustajući s kauča.
Neka, odgovori Petar.
A ako je netko važan? upita Zrinka. Ili je hitno?
Subota, dvanaesta, izgovori Petar. Nisi nikoga pozvala, ni ja nikoga ne čekam! Zaključak?
Samo ću baciti pogled kroz prozor! šapne Zrinka.
Sjedni! glas joj je bio čelik. Nismo kod kuće! Tko god da je, neka se vrati!
A ti znaš tko je tamo? pita Zrinka.
Pretpostavljam, zato ti kažem da sjediš i ne treperiš ispred prozora!
Ako mislim na ono što mislim, jednostavno neće proći! odgovori Zrinka i spusti ramena.
Ovisi koliko ćemo im zatvarati vrata, smireno odgovori Petar. Prije ili kasnije će otići.
U svakom slučaju, u holu nećemo spavati. A nama ni kamo ne treba. Zato, sjedni, uzmi slušalice, mobitel i gledaj film.
Petre, mama mi zove, rekla je Zrinka pokazujući ekran.
Pa onda je pred vratima tvoja teta s njenim nespretnim sinom, zaključio je Petar.
Kako to znaš? iznenadi se Zrinka.
Kad bi tamo bio moj rođak, izgovori je Petar s laganim e na kraju, mama bi me već zvala!
Ne razmišljaš li i o drugim mogućnostima? upita Zrinka.
Ako su to susjedi, nemam volje razgovarati s njima. Ako su naši prijatelji, nakon što ikad kucnu tri puta, već bi otišli. Najvjerojatnije, pristojni ljudi bi nazvali unaprijed i pitali mogu li ih primiti, a ne da kucaju pola sata!
Samo naši dosadni rođaci mogu takvo drsko i nesramno uznemiravati naš zvono!
Petre, to je moja teta, reče Zrinka očajnički. Mama je poslala poruku.
Pita gdje nas vragovi nose. Teta Natalija će ostati kod nas par dana, ima obaveze u gradu!
Napiši joj da je u gradu puno hotela, nasmije se Petar.
Petre! zamisli Zrinka. Ne mogu tako napisati!
Znam, zamisli se Petar. Napiši da nas kod kuće nema, da smo u hotelu jer u stanu mrave traču!
Točno! Zrinka pošalje poruku.
Petro, ona traži da za tetu rezerviramo dva apartmana: jedan za nju i jedan za Krešu, spomene Zrinka, u panici.
Napiši da nemamo novca. Još napiši da smo smjestili dva kreveta u hostelu i da s nama dijeli sobu petnaest stranaca, nasmije se Petar na svoju domišljatost.
Mama pita kad se vraćamo, pogleda Zrinka muža.
Napiši da za tjedan dana, odmahuje Petar.
Kucanje na vrata prestalo je. Par se opustio i uzdahnuo.
Petre, mama je napisala da teta dolazi za tjedan dana, izgovara Zrinka slomljenim glasom.
A mi opet nećemo biti kod kuće, odgovori Petar.
Petre, shvaćaš li da to ne rješava problem? Ne možemo cijelo vrijeme bježati od njih!
Što ako dođu radnim danom? Ili nas čekaju ispred vrata poslije posla? Moja teta, tvoj rođak, oni to ne bi radili!
Pa da, uzdahne Petar. I pak nam pakao treće sobu kupi?
Petre, planiramo za našu veliku buduću obitelj, reče Zrinka.
Trebamo dijete! kaže ozbiljno Petar. Bolje dvoje!
Pa ja čega, protiv? zareži Zrinka. Znaš da treba i pregled! Ne ide!
Smiri se, sve će biti u redu, nasmije se Petar. Naši živci se mijenjaju, tvoji, moji. Protjeraj ih sve tamo odakle dolaze, jer bez njih ništa ne ide!
Zrinka ne ospori. Zrinka je znala da Petar ima pravo.
Kad su se planirali vjenčati, prošli su temeljitu provjeru kompatibilnosti i genetskih bolesti, pa i plodnost.
Nakon vjenčanja pitanje djece odložili su da uštede za stan.
Nasljedstvo je bilo besmisleno. Prije vjenčanja, i Petar i Zrinka živjeli su s majkama u jednosobnim stanovima. Mogli su računati samo na sebe.
Pet godina napornog rada i štednje omogućili su im kupnju velikog stana.
Sekundarno je bio stan, ne nov, renoviran, namještaj gotovo novo. Koliko je bilo sreće!
Upravo kad su htjeli proslaviti useljenje, na vratima se pojavi teta Natalija, a s njom i sin.
Da ne bi mladi vlasnici skrenuli, tettu prati i svekrva.
Nema sramota, mjesta ima! Ne kao kad smo mi s Zrinkinom jedra u jednoj sobi!
Udobno, pohvali se teta Natalija. Odmah ću im smjestiti sobu za Krešu zasebno!
U našoj dvorani ne spavaju, reče Petar. To je soba za odmor!
A ja ne planiram raditi ovdje! nasmijala se teta Natalija. Zrinko, objasni mu da mi s sinom nije udobno, on hrče! I uz to, gosti su u kući, a vi još stol niste postavili!
Pa, nismo vas čekali, pogorčala se Zrinka.
I frižider je prazan, dopuni Petar.
Tako i treba biti, zafrkala se teta Natalija. Petre, trči u dućan, a Zrinka u kuhinju!
Što ste se smijali? uzviknuše svekrva. Pa vi primate goste!
A vi niste ni vidjeli uzvikne Petar, ali Zrinka ga odvuče u drugu sobu.
Kad je uspio izvući ruku Zrinke iz usta, upita:
Zrinko, netko ništa nije pomiješao? Bacam ih sad iz sobe do tvoje majke! U doslovu, zajedno s tvojom majkom! Kad netko dođe u goste, ponašaj se kao gost! Što je ovo? ljutito reče Petar.
Petre, ona je jednostavna! S sela! To je tako uobičajeno!
Znam seljane, ali bezobraznost nije prihvaćena! Ovo je to!
Ljubavi, nemojmo se svađati s mamom i tetom! Oni će mi sve živce iscrpiti! A ti ćeš im postati neprijatelj! Želiš li to?
Baš me briga što ću im biti! Ako me tako tretiraju, neću ih više primjećivati! Neka nestanu, neću plakati!
Petre, dragi! Smiluj se na mene! Ako izbacimo tetu Nataliju, mama će me prokleti! A ja nemam nikoga osim nje!
To ga je uvjerilo. Petar zagriznu zube i pođe u dućan.
Teta Natalija ostade kod njih tri dana, a ostane dva tjedna. Petar se do večeri drugog dana udobno smjesti na valerijsku krevetu.
Kad je teta Natalija i sin otišli, mlad par je slavila s usisivačem i metlom. Tri dana su čistili stan.
A onda se ista situacija ponovila, ali s druge strane.
Brate, dolazim ti na kratko, zagrlio je Davor brata ko kosti se škripile. Poslove moramo riješiti, a onda se vratiti!
A ne možeš sam riješiti? upita Petar.
Što misliš? Imam obitelj! Kako da ih ostavim u selu, a sam u gradu? Razmisli! nasmijao se Davor. A ako nađem avanturu? Žena će me kontrolirati!
Zato si i djecu povukao? upita Petar.
A koga ću ostaviti? Davor nasrnu brata po leđima. Oni se mogu zabavljati! Idemo, kao u mladosti, razotkriti to malo mjesto!
Davor! vika Svjetlana. Objasnit ću ti to tako da nećeš ništa više tresti!
Sat i pol nakon Davorovog dolaska, Zrinka je imala glavobolju od užasa.
Djeca su jurila po stanu, neprestano vrišteći. Svjetlana je samo vrištala, ne znala je govoriti drugačije.
Davor je stalno bježao negdje da zapali svaku noć, što je Svjetlanu natjeravalo da još glasnije vrišti.
Petre, ti si kao jedini sin kod mame, šaptala je Zrinka u jastuk.
On je rođak po majci, promrkao je Petar. Zovu ga rođakom.
Baš me briga kako ga zoveš, može li ga odvesti netko odavde?
Znaš, rado bih, reče Petar stavljajući ruku na srce, ali situacija je ista kao s tvojom tetom. Mama će mi kasnije izvaditi mozak žlicom i prisiliti me da ga poje!
Nisu uspjeli se odmaknuti od jednog posjeta kad su se na pragu pojavili novi gosti. Teta Natalija i sin stalno su imali posla u gradu.
Rođak Davor s obitelji povremeno je došao rješavati stvari. Mame nisu zaboravljale na djecu. Svekrva je izvlačila mozak svekrvi, a prijaća snaji.
Stalna napetost razdirala je dušu i psihičko zdravlje mladog para.
Naravno, o djeci u toj neiscrpnoj karuseli gostiju i razgovora se ne moglo ni pričati. Zdravlje je opadalo, a banalnost kako?
Želimo li zamijeniti stan? predložila je Zrinka.
Za mekše sobe? nasmije se Petar. Uskoro će nam ih i dodijeliti!
Ne, malo se nasmiješila Zrinka. Zamijenimo naš stan za identičan! Ima ljudi koji žele živjeti u drugom kvartu! Selimo se, a nitko ne zna kamo!
To je odgađanje, uzdahnuo je Petar. I moj rođak i tvoja teta naći će nove stanare koji će priznati gdje je bila njihova stan. Naći će nas! A onda će nas povući na sve te šale!
Možda ćemo imati vremena imati dijete? upita Zrinka s nadom.
Trebamo ne samo imati, nego i odgajati. To će biti barem izgovor, klimnu glavom Petar.
Izađi iz stana, reče tužno Zrinka. Zatražimo kod prijatelja? Sakrijmo se!
Misliš na Valera i Katju? upita Petar.
Aha, kimnu Zrinka. Imaju i sobu!
Tamo živi Tera, nasmije se Petar. Zaboravila?
Radije ću živjeti s njemačkim ovčarom nego s našim rođacima! Zrinka slegne ramenima.
Stoj! povika Petar i zgrabi telefon.
Valerko, posudi mi psa!
O! Prijatelju! Zauvijek sam ti dužan! Mi s Katrušom hoćemo na odmor, a djevojčicu ne možemo ostaviti sama! Ne voli druge, a vas pozdravlja i poštuje! viknu Valera na liniji. Donijet ću hranu, podlogu, igračke, zdjele! Još ću platiti!
Donosi! uzbuđeno kaže Petar.
Vratio se ženi, sjajan kao jutarnje sunce:
Nazovi mamu, neka teta dođe sutra! A ja ću bratovoj nazvati da dođe za tjedan!
Siguran si? upita Zrinka.
Prihvatit ćemo ih rado! srdačno reče Petar. Što im nije, da nam se ne svidi naš stan?
Rođaku Davoru i njegovoj obitelji bila je dovoljna jedna cijena da odaberu udoban hotel.
A teta Natalija odluči braniti svoje pravo boravka kod nas.
Zatvorite tog zvijera negdje! prijetila je skrivajući se iza uske leđa svog sina.
Teta Natalija, šalite li? nasmije se Petar. Četrdeset pet kilograma čistih mišića! To nije štenac, to je njemački ovčar! Svaka vrata će razbiti!
Zašto mi se turne na mene? glas tete drhti.
Ne voli strance, slegne ramenima Zrinka.
Oslobodite ga! Ne mogu živjeti u istom stanu s tim zvijerom!
Kako da ga se riješimo? iznervira se Petar. Taj slatki pas je naš sad! Nemamo djece, ali moramo voljeti nekoga! I jako ga volimo!
Nećemo ga baciti! doda Zrinka.
A onda su obje mame pozvale i pitala zašto su odbile gostoprimstvo rodbini.
Niko ih nije prozvaoNa kraju smo se svi nasmijali, pomirili i odlučili da sljedećeg vikenda zajedno odemo na izlet uz more, gdje će svatko naći svoj mir i malo prostora za disanje.
Niko ih nije otjerao, – odgovarali su i onaj i drugi, – oni sami iz nekog razloga ne žele ostati! Neka dolaze! Bit ćemo sretniAli čim su stigli, otkrili su da je selo preplavljeno nepoznatim tajnama koje će promijeniti sve što su do sada znali.
