Nepoznata večernja vožnja
Što je sad ovo? kroz snene pore upita prostrijeljenih očiju Nikola Fijolić, naglo se nagnuvši naprijed.
U sljedećem trenu doslovno je iskočio iz vozačkog stolca i fokusirao pogled u noćno staklo pred sobom.
Nije mu se priviđalo.
Izvan kritičnog snopa reflektora lokomotive na pruzi, možda tristotinjak metara ispred, vidio je drhtavi obris nekog bića.
Putnički vlak puzio je prema maloj seoskoj stanici negdje kraj Ogulina; Nikola je već usporavao na četrdeset kilometara na sat, ali i ta brzina je ozbiljna ako na vrijeme kocnica ne zasvira. Nije mu se radila šteta, niti je želio postati tema nesretne rubrike.
Samo, kako znati na čemu si, ako ne vidiš tko ti stoji na tračnicama?
Naglo kočenje nije baš šala, često bude halabuke zbog takvih epizoda pa si svatko gleda smanjiti rizike. To mu je tumačio i šef i povjerenstvo za sigurnost: jedno je čovjek, drugo je krava, jelen, pas ili što već; ako se može rastjerati signalom, sve pet bolje proći nego stajati.
Teške odluke padaju pod stropom kabine, odzvanjaju po metalnim rebrima, dok Nikola tjera pogled naprijed: hoće li pravovremeno zakočiti, hoće li imati sudbinu u svojim rukama?
Nije čovjek, zamišljeno promrmlja njegov pomoćnik, Tonček Jurić, priljubljujući nos o vruće staklo.
Dugo nikako nisu mogli razabrati što im stoji nasred željezničke crte, snovi shvaćaju vrijeme drukčije, minute se razvlače do vječnosti I onda, odjednom:
Pas! glasno se oglasi Nikola. Pas je, pa valjda vidiš i ti! Što radi nasred pruge? Ko da je ukopan, pa ni makac.
Signalizirao je Nik, tresao velikom sirenom kroz okna i mrak.
Dubok i tup zvuk jedanput, dvaput, triput… I što više je svirao, lice mu se mrštilo.
Obično pak, kad naiđe kakav psić ili srndać zatrubi, z kuće pobjegne, nema ga nigdje. Životinje imaju taj osjećaj preživljavanja, čovjek često zaboravi kamo staje vlak.
Ali ovaj pas nije napravio ništa. Ni prema zvuku, ni prema vozilu nije ni repom mrdnuo, samo je stajao, zapečaćen pogledom u stijenu prednjih svjetala. Nije ni pokušao uskočiti, niti je tražio put bijega.
Nikola nije ni vidio oči, ali ih je osjetio kako ga promatraju odlučno, nepokolebljivo.
Dabogda, izlete mu s usana, iako nije običavao gubiti živce ovako.
A kaj sada? tjeskobno će Toni. Da zakočimo, nije poželjno, ionako kasnimo u Karlovac.
Znam.
Još jedno kašnjenje i šef nas ne bu stisnuo po prstima? Ajd daj još jedan zvuk, možda se odgmiže.
Put je kasnio zbog neke nevolje kod Gornje Dubrave sad još i pas! Od kud je iskočio, nije mu jasno.
A vlak klizi, kotrlja se gora-musava. Nikola, i ne razmišljajući dalje, shvaća što treba učiniti.
Šefe, vi fakat mislite stati? glasa se pomoćnik krupno. A fakat?
Što bi ti onda? kiselo procedi Nik. Zažmiriš pa što bude, bude? To nije čovječno.
A na kraju, mi ćemo pisati izvješće? Ako se netko strmekne s ležaja Noć je, ljudi spavaju.
Ne boj se, Toni. Pazit ću.
Trena za premišljanje više nema. Nikola shvati da se pas ne miče ni pokušajem, uzdahne, prekriži se bezbroj puta i potegne neizbježno:
Naglo zakoči.
Je li bio siguran? Onoliko koliko možeš biti kad dvadeset godina slutaš, radiš, znaš Prije osobnog voza, valjao je u šlepovima, i tu odluke padnu u sekundi.
Nikad nije zbrzao stvar. Oduvijek su mu govorili Nitko ti ne može zamjeriti na profesionalnosti.
Sve se u njemu streslo: ruke, čelo kapljeva od nervoze. Ali, i dalje je mislio da je odluka dobra.
Brzina je bila niska, pa se putnici nisu ozbiljno ugrozili. Vlak je zaškripao i stao taman jedan metar ispred tvrdoglave, snene životinje.
Da je oklijevao sekundu, tragedija je bila gotova stvar.
Svi živi i zdravi, i putnici, i pas.
Jel prošlo? stisnutog glasa upita Toni, zalijepljen uz staklo.
Pas se sad više, s kabine, ni ne vidi.
Hajdemo pogledati, reče Nik.
I evo ih, stoje uz tračnice pod silnim noćnim nebom, tražeći pogledima istinu.
Toni izgleda zbunjeno, Nikola sjetno mršten, ali psa nema nigdje.
Da je bio sam, možda bi posumnjao da je san.
No obojica su vidjela tog psa.
Nije moguće da ih je oboje prevario isti san, zar ne?
Niš ne kužim promrmlja Nikola. Di je nestao?
Možda je u onaj šumarak? mahne rukom Toni. Preplašio se pa zbrisao.
Zapravo, baš Lokomotiva mu ide prema nosu, ni repom da trepne, ali kad stanemo, gle, odjednom strava? Čudno.
Da, fakat bedasto, složi se i Toni.
Ostali su uz tračnice, u tišini, gonjeni brigom zbog psa neobjašnjivo su osjećali odgovornost.
I onda, odjednom, Toni zaurla:
Nikola! Pogledaj, evo ga!
U daljini, ali pokraj pruge, ranjeni pas šepao je veselo unatoč svemu.
Nikakvih tragova sudara nije bilo očito je stara ozljeda.
Otkud on, što ga nosi, nije bilo ni važno.
Olakšanje.
Obojica su pomislila isto: ništa nije slučajno. Svaki život vrijedi boriti se.
Kad je pas iščeznuo u noći, zauvijek ostavljajući pod platformom sjaj svojih očiju, vraćaju se kabini.
Nikola redovno prijavi incident prometniku.
Sekundu! planu kroz žičani eter Sanja Lulić, dežurna te noći. Stali ste radi psa? Vi to ozbiljno? A niste mogli samo zatuliti?
Točno tako, Sanja, bez krzmanja reče Nikola. Zaustavio sam vlak jer pas nije micao s tračnica. Zvučne signale ignorirao je. I nitko se nije povrijedio. A pas je zdrav! Viđa se uz stanicu čak.
Plemensko, nema što, odvrati Sanja. Samo, znate i sami, izvijestit ću šefa, gospodina Vladimira Petrinića. On to ne voli.
Razumijem
Pazi se, Nikola pozvat će te na razgovor. Sjetit će se tvojih starih grijeha.
Razumijem, još jednom ponovi Nik. Ali sve sam napravio pravilno. Nitko nije stradao, kondukteri su obišli vlak, stajali smo samo deset minuta.
Dobro, nastavite dalje. Dosta za danas…
I stvarno, te noći više ničega nije bilo.
Putnici su, naravno, mrvicu negodovali.
Dva osebujna ženska lika, s torbama velikih kvadratića, čak su htjela upasti u kabinu i pitati Nikolu gdje je kupio vozačku (što mu vlak stane, što izmišlja peseke, nitko osim njega i Tonija nije ništa vidio).
No, sve je dobro, vlak je stigao svome kraju, tek s velikim zakašnjenjem.
***
Sljedeći dan, čim je stigao u zagrebački depo, Nikola je pozvan Vladimiru Petriniću.
Kako to, Nik? pita ga šef, s džepom prepunim papirnatih prijava.
Što mislite točno? mirno pita Nikola.
Zašto kočenje sinoć? Zbog nekog psa? Imaš pritužbu! Neki putnik skoro pao!
Sve je provjereno, još su i kondukteri stalno provirivali po kupeima.
Nema ozljeda, ali kašnjenje? I zbog toga svi ostali putnici škrguću. Ti si, Nik, kriv za kašnjenje cijelog rasporeda.
Ja sam radio što treba. Prvo kvar, onda pas. Sve po propisu, i po duši, ak baš želite.
Za kvar ne marim. Ali pas… Pas nije ni krava nit jelen. Morao si pustit. Da je htio, pobjegao bi.
Kako, molim? u čudu Nik. Pas je živ, prijatelj čovjeka. Neki psi bolji su od ljudi. Znate i sami.
Tebi nije dobro Jesi siguran da si psa vidio? Nitko iz vlaka ga nije vidio. Nije li ti se samo pričinjavalo?
Bio sam s Tonijem, obojica smo ga gledali. Imamo snimku, ako baš morate.
Neću gledat, ali bit ćeš kažnjen, napisat ćeš izjavu. I Toni također. Ako treba, šaljem te u penziju.
Nikola odradi sve formalnosti i zaputi se u podstanarski stan.
Vlastiti dom nije imao u Zagrebu, bio je podstanar; ali selo rodno u blizini, kraj Duge Rese, pažljivo je održavao.
Zato, koliko god je mogao, želio je tamo jednog dana nazad. No, nije još bio spreman što bez vlaka, bez ljudi, bez psa? Samoća bi ga ubila.
Nije imao žene ni djece; cijeli život posao mu je bio prva ljubav.
Kad je shvatio da je ostario, već je postalo kasno za nove veze. Vlak je doslovno otišao.
Ni rodbina nije bila živa, pa bi dosadom umro u selu.
Nije imao ni šezdeset, prerano za mirovinu
***
Nakon dana odmora, vratio se na svoje mjesto, jači.
Stavio kavu na stol, pogledao prema snu i na stanici pokraj pruge, tik uz ogulinsku zimu, ležala je njemačka ovčarka s tužnim očima.
Nije nikog čekala, niti kome mahala.
Samo je gledala jednu točku, a ljudi su je zaobilazili sa zebnjom.
Samo da vidim je li to ona iz sinoć… prošapće Nikola.
Gdje? skoči Toni.
Eno je, vidiš platformu?
Vidim pa stvarno liči! Ak je još i šepa nema sumnje!
Taman ovčarka ustade, otrese snijeg s bundice, pa šepajući odšeta.
Sve jasno! nasmije se Toni. Došla do stanice, pametna je. Neće više na šine.
Imaš sendviča?
Imam.
Daj ih ovamo.
Nikola uzima sendviče, pogleda na sat, i istrčava iz lokomotive: vlak polazi za minutu.
Porazgovarao je s psom, koji nije ni glavu okrenuo kad je došao.
Pa stari moj, ti se vlakova ne bojiš?
Pas ga u čudu gleda, pa mu rep zatitra.
Znaš me, ha? Ja sam Nikola. Ti? Ajde, bit ćeš Max? Rex? Ili možda Kruno?
Vau-vau! oglasi se pas.
Pas ustane s hladnog asfalta, sretan zbog susreta.
Ma Rex ti paše evo ti sendviča. Samo te molim nemoj više na šine! Ne može se uvijek stati na vrijeme. Što radiš tu? Gdje ti je gazda? Imaš li ga?
Kad je čuo gazda, Rex spusti pogled i uzdahne.
Ma nećeš ti meni ništa, neću ti kopat po duši Idem dalje, pazi na sebe, Rex. Samo jedna je život.
Nikola ga pogladi, a Toni maše iz vlaka.
Tako je svako jutro Nikola nosio Rexu sendviče i smiješak, a pas bi mu trčao u susret.
Vlak krenu, Rex bi trčao uz njega do kraja perona, pa natrag.
Šine više nisu riskirao.
Te noći bila je to slabost. Nakon što ga je stari gazda izbacio zbog spletke i pijanstva, ostao je sam.
Prevario ga prijatelj pa je gazda pijan odveo Rexa u šumu, zavezao i prijetio mu.
Rex je pregrizao konop, ali što dalje nije znao.
Bez doma, bez svrhe.
Stoga je prkosio vozu, korak od predaje.
Sad zna Nikola nije bio slučajan spas. Spasio ga ne samo od smrti, nego ga ponovno naučio vjerovati ljudima, okusiti krov nad glavom.
Ima tko ga nahrani, pogladi Možda jednog dana i preuzme za stalno.
I Nikola se vezao za psa, ali nije ga mogao povesti sa sobom živi u podstanarstvu, nema uvjeta.
Valentin Petrinić bi ga i kaznio da sazna.
Ali bliži se Nova godina, a Nikola je svaki dan sve tišji.
Jeste dobro? brine se Toni.
Dobro sam. Samo puno promišljam.
O čemu?
O svemu, Toni Reci mi, želiš li i dalje biti pomoćnik? Ili hoćeš sam povesti lokomotivu?
Naravno da hoću, nasmije se Toni, ali nema pozicija. Osim nekog čuda!
Nikola se osmjehne:
Čuda postoje samo ako vjeruješ u njih.
Nakon još jedne vožnje, Nikola ode Vladimiru Petriniću i predaje otkaz odlučuje se povući i preseliti s Rexom u rodni dom.
Čuo je što se dogodilo u selu, gazda se napio i riješio psa, a on sad ima pravo preuzeti ga.
Dobiva što je htio: Nova godina ga zatiče u vlastitoj kući, s Rexom.
Zna da je dobro postupio.
Toni je bio žalostan, ali sretan kad je dobio priliku postati samostalni strojovođa.
I tako mu se san ostvario.
Eh, Rex kako dobro da smo se sreli, svakog dana govori Nikola svom psu. Ništa nije slučajno, zar ne?
Vau! odgovara Rex.
Vidiš, i ja sam se bojao usamljenosti, ali dogodilo se čudo, dobio sam tebe. Što to znači?
Vau-vau!
To znači da život ne prestaje. Život ide dalje.
