– U tome nećeš ići, rekao je Viktor, ni ne okrenuvši se. Stajao je pred ogledalom u hodniku i popravljao kravatu, tamnoplavu, svilenkastu, koju je kupio prošli mjesec za iznos koji je Marija doznala sasvim slučajno tražeći račun od hladnjaka. Ozbiljno govorim.
Viktore, to je obilježavanje desete godišnjice tvoje firme. Ja sam ti supruga.
Upravo zato. Napokon ju je pogledao, pogledom od kojeg joj je zastao dah. Nije bio nježan, bio je to pogled koji je već znala, davno, ali nikad nije imala ime za njega. Supruga si mi i zato te molim da ostaneš doma.
Zašto?
Duboko je uzdahnuo, onako sporo, s onom svojom posebnim tonom koji je značio: postavljaš glupa pitanja i sad trošim vrijeme na to.
Marija. Bit će tamo poslovni partneri. Ozbiljni ljudi. Možda i novinari.
Pa što?
Ti si… Zastao je, tražeći riječ. Ti si obična žena. Razumiješ? Jedna “teta”. U toj svojoj plavoj haljini s gumbima. Doći će žene koje drugačije izgledaju.
Marija je stajala na vratima kuhinje, u ruci držala ručnik kojim je maloprije brisala ruke. Ručnik star, izblijedio, s nekadašnjim cvjetnim uzorkom. Promatrala je supruga i pokušavala se prisjetiti kad je to postala svakodnevnica. Kada su takve riječi prestale trebati objašnjenje.
Ide li s tobom ona Lorena?
Nije ni trepnuo. Najstrašnije je bilo što nije pokazivao nikakve osjećaje. Nije bio ni ljut, ni zbunjen; samo ravnodušan pogled.
Lorena mi je asistentica. Ona je zadužena za organizaciju.
Viktore.
Marija, nemoj opet.
Samo pitam.
Nije to samo pitanje. Skinuo je s vješalice sako, protresao ga poznatom elegancijom. Uvijek nešto podbadaš. Umoran sam od toga.
Marija je pažljivo spustila ručnik na naslon fotelje. Prsti su joj lagano drhtali, a silno se trudila da on to ne primijeti.
Dobro, rekla je tiho. Dobro, Viktore.
Tako je najbolje. Još jednom se pogledao u ogledalu, očito zadovoljan sobom. Djeca su kući?
Ana je kod prijateljice. Ivan je na fakultetu, doći će oko osam.
Reci mu da ne bude glasan kad dođem. Kasno ću.
Vrata su se zatvorila. Marija je ostala stajati u hodniku, među mirisima njegove kolonjske koju je nekad voljela, a sada joj je bila tuđa, skupa i strana.
Ušla je polako u kuhinju i stavila kuhalo za vodu. Gledala je kako para izlazi iz grlića i razmišljala o tome da je prije dvadeset i tri godine udala za čovjeka koji ju je gledao sasvim drukčije. Tada mu je bio drag njen smijeh. Govorio je da se smije poput zvončića. Bila je tad sramežljiva zbog toga.
Voda je zakipjela. Marija je zalila vrećicu čaja i dugo gledala kako se boja širi vodom.
“Teta”. Tako ju je nazvao.
Imala je pedeset i dvije godine. Nije stogodišnjakinja, ni baka od osamdeset, već pedeset i dvije, i usudila bi se reći da još uvijek dobro izgleda. Nije bila ljepotica s naslovnica, ali nije ni ono što je on od nje napravio tom riječju. Imala je lijepu, tamnosmeđu kosu, gotovo bez sijedih, jer se brinula za sebe. Ruke su joj znale sve: od pečenja kolača, preko šivanja zavjesa, do smirivanja djece u gluho doba noći i rješavanja papirologije kad je on tekao u minus na početku svog “Graditelja”.
Tko mu je tada pomagao? Tko je noćima sjedio nad računima?
Teta. Baš lijepo.
Nije plakala. Suze su bile tu negdje, osjećala ih je kao knedlu u prsima, ali nisu izlazile. Možda jer joj to nije bio prvi takav razgovor. Prvi je bio prije tri godine, kad je rekao: “Mogla bi se bolje oblačiti.” Tada ju je zaboljelo, poslije se navikla. Sad pristajala bez riječi. I eto je, stoji sama u kuhinji, dok joj muž odlazi na godišnjicu firme s Lorenom, koja ima dvadeset i osam godina, a sigurno nema ni izblijedjelih ručnika, ni toplih kolača u pećnici, ni dvadeset i tri godine zajedničkog života za sobom.
Vani se polako spuštao mrak. Svibanjska večer, miris bazge dolazio je negdje iz dvorišta. Marija je popila čaj, oprala šalicu i otišla do ormara.
U najdaljem kutu, iza zimskih kaputa, visjela je haljina. Tamno-bordo, baršunasta, kupljena prije tri godine na rasprodaji u robnoj kući “Sunce”, jednom isprobana doma. Viktor je tada zakolutao očima: “Gdje ćeš u takvom? Pretjerano živo za tvoje godine. Nepristojno.” Spremila je haljinu duboko u ormar, mislila je pokloniti. Nikad nije.
Sad ju je izvadila. Protresla nježno. Baršun je bio mekan, topao, živ pod prstima. Primaknula si je uz tijelo i pogledala se u ogledalo.
Nije teta.
Iz hodnika se začulo šuškanje ključeva. Ivan. Čula ga je kako se izuva, baca jaknu na fotelju umjesto da je objesi i ide u kuhinju.
Mama, ima nešto za pojest?
U frižideru su polpete. Podgrij ih.
Što stojiš s haljinom u ruci?
Marija se okrenula. Ivan je stajao na vratima, visok, s očevim jagodičnim kostima i njezinim, malo umornim sivim očima. Prva godina faksa bila mu je teška, vidjelo se to po njegovoj pogurenosti, kao da nosi nešto teško na leđima.
Isprobavam, rekla je.
Lijepa je. Ušao je u kuhinju i počeo bučiti s loncima. Kamo ćeš u njoj?
Marija je šutjela sekundu.
Ne znam još. Možda nigdje.
Ivan se vratio s tanjurom, sjeo za stol i pažljivo ju pogledao, pogledom odraslog čovjeka, neobično ozbiljnim za svoje godine.
Tata je otišao na slavlje?
Jest.
Sam?
Nije odmah odgovorila. Okačila je haljinu na naslon stolca.
Ivane.
Mama, znam. Rekao je tiho, bez ljutnje, samo kao činjenicu. I Ana zna. Svi znamo već dugo.
Sad su suze ipak došle. Ne u jecajima, nego su joj stale u grlu kao knedla pa je Marija nekoliko sekundi gledala kroz prozor u noć.
Kako?
Vidio ih na proljeće. Sjedili su u kafiću u Teslinoj. Nije me vidio. Ivan je jeo, gledajući u tanjur. Isprva sam mislio, možda posao. Ali nije. Bilo je jasno.
Zašto mi nisi rekao?
Što bi ti napravila?
Dobro pitanje. Što bi napravila? Pravljeni da ne zna, kao što je radila posljednje tri godine kad bi primijetila čudne stvari i uvjeravala se da je to samo njezina bujna mašta. Psihologija žene koja nakon pedesete počinje se bojati istine, cijela je priča za sebe duga i ne baš lijepa.
Ne znam, priznala je.
Ni ja nisam.
Ivan je ponovo pogledao. Mama. Lijepa si u toj haljini. Stvarno.
Pogledala je sina. To dijete, kojem je nekoć čitala priče na glas, vezivala pertle, slala ga u školu s užinom u ruksaku. Devetnaest. Već odrasli čovjek, vidi više nego što bi ona voljela.
Hvala, rekla je.
Nakon večere, Marija je nazvala Anu. Došla je oko deset, utrčala s vrata s ružičastim ruksakom, odjevena u tuđi miris parfema od zagrljaja.
Mama, što se događa? Ana je pogledala u majčino lice s onom preciznošću kakvu imaju samo petnaestogodišnje cure. Tata ti je nešto rekao?
Sjedni, rekla je Marija. Moramo pričati.
Sjele su troje za kuhinjski stol i pile čaj. Marija im je ispričala. Ne sve, ali dovoljno. Što je rekao Viktor. O haljini. Da misli na Lorenu, i po djeci je vidjela da je pogodila.
Ana je grickala donju usnicu, ona to radi kad ju boli ili kad se trudi ne zaplakati.
Tata ti je rekao da si teta? ponovila je kad je Marija završila.
Da.
To je… Snažno je odmahivala glavom, tražeći pravu riječ. Nije fer.
Nije, složila se Marija.
Mama, hoćeš nekud izaći? Uopće?
Marija je pogledala haljinu, još uvijek je visjela na stolcu.
Ne znam još.
Te noći loše je spavala. Ležala je na svojoj strani širokog kreveta i razmišljala. O godinama. Dvadeset tri ih je dala ovoj kući, djeci, tom čovjeku. Napustila je posao nakon što je rodila Ivana. Do tada je radila u krojačkom studiju u centru Zagreba, bila među najboljima, šefica Ines ju je cijenila, govorila da je Marija talentirana. Poslije Viktor rekao: “Zašto bi radila? Ja zarađujem dovoljno.” Povjerovala mu. Zašto ne bi. Tad je zaista zarađivao i vjerovala je da je to život kakav je željela.
Dobar život. Okrenula se na bok i gledala u tamni strop.
Što zna sada? Šivati. Kuhati. Voditi kućanstvo. Biti nevidljiva. Posljednje joj je išlo baš dobro.
Ne, neće tako misliti. Zna šivati i to nije malo. Ima ruke, ima glavu, ima dvadeset godina iskustva, makar i prekinutog, makar ne “službeno”, jer je ionako uvijek šivala za sebe, djecu, susjedu Tamaru kojoj su Marijine haljine bolje od kupljenih.
Misli su joj se vrtjele u krug. Uspavljivala se i budila, ponovno i ponovno. Oko pola tri zalupila su se ulazna vrata. Viktor se vratio. Čula je kako odlazi u kupaonicu, voda šumi. Poslije je legao uz nju, bez riječi, i ubrzo disao ujednačeno.
Marija je još dugo ležala budna.
Jutro je Viktor otišao rano, skoro bez doručka. Dobacivši samo:
Ovaj tjedan imam puno posla, ne čekaj me za večeru.
Vrata. Tišina.
Marija je natočila kavu i sjela kraj prozora. Ispred nje lagana kiša i zamračena bazga u dvorištu, lišće koje blista. Pila je kavu i mislila. Mirno, čak hladno i to je samo po sebi bilo čudno. Možda kad bol prođe određenu granicu, pretvori se u nešto drugo. U kamen jasnog razuma.
Slavlje je bilo ove subote. Danas je utorak.
Tri dana.
Uzela je mobitel i napisala poruku Tatjani. Tatjana Miletić bila je njihova dugogodišnja knjigovotkinja, sad radi u drugoj tvrtki, ali ostale su u kontaktu, s vremena na vrijeme na kavi. Tatjana je bila pragmatična, pametna žena oko pedeset.
“Tanja, možeš li danas na kavu?”
Odgovor stigao odmah: “Naravno. U tri, Kavana Kod Mirele?”
“Dogovoreno.”
Sjedile su u malom kafiću, dvije ulice dalje od stana. Tatjana je došla uredno odjevena, kratke kose i bistrih očiju. Slušala je. Nije prekidala. Samo je jednom podigla obrve kad je Marija izgovorila “teta”.
Tako ti je rekao, rekla je Tatjana.
Tako.
A za Lorenu znaš već dugo?
Sumnjam već godinama. Ivan mi je potvrdio jučer.
Tatjana je vrtjela šalicu u rukama.
Marija. Reći ću ti nešto, nemoj se ljutit.
Kaži.
Ja sam znala. Pogledala ju je ravno. Još dok sam radila u “Graditelju”. Viđala sam ih zajedno. Razmišljala sam hoću li ti reći. Nisam. Mislila sam, nije moje, vi ćete se snaći. Sad vidim da sam pogriješila. Oprosti.
Marija je šutjela trenutak.
Nema veze, Tanja. Nije više bitno.
Što namjeravaš?
Pogledala je u prijateljicu.
Ići ću na tu proslavu.
Tatjana ju je promatrala nekoliko sekundi, zatim klimnula.
S djecom?
S djecom.
Znaš da to neće biti ugodno?
Znam.
Znaš da će se naljutiti?
Znam.
Opet je šutjela malo.
Dobro. Što ti treba?
Marija se prvi put tiho nasmiješila tijekom ta dva dana.
Trebam da mi netko sredi frizuru. Sama ne mogu.
U četvrtak navečer, Ana je sjedila uz nju pred ogledalom i polako joj češljala kosu. Sporo, pažljivo, s nježnošću koju djeca imaju kad je stvar važno. Marija je dan prije lagano obojila kosu, tek toliko da izjednači ton.
Mama, je li te strah? pitala je Ana.
Malo.
Tata će biti ljut.
Vjerojatno.
Što ćeš mu reći?
Ništa Marija je gledala svoj odraz. Samo ću ući.
Ana je pričvrstila zadnju špangicu, odstupila, proučila rezultat.
Lijepa si, rekla je. Mama, ti si uvijek lijepa, samo si to zaboravila.
Marija ju je zagrlila snažno. Ana se iznenadila, onda uzvratila.
Haljina je čekala na krevetu. Bordo, baršunasta, mekana. Polako ju je obukla. Ana joj pomogla zakopčati patent. Pogledala se u ogledalo.
Gledala ju je druga žena. Ne, poznata, samo odavno zaboravljena. Ona koja je postojala prije nego što je počela pristajati na sve.
Šminkala se sama, lagano, koliko treba. Maskara, malo rumenila, ruž u boji terakote kakvu je nekad voljela. Naušnice od crnog oniksa, majčin poklon.
Mama, dozvao je Ivan iz hodnika. Taksi dolazi.
Dolazim.
Uzela je malenu, crnu, staru torbicu. Izašla u hodnik.
Ivan ju je pogledao.
Vau.
Vau, dodala Ana ispod glasa.
Marija je obukla kaput. Ruke su joj još malo drhtale. Primijetila je, pa se silila usporiti pokrete. Polako. Samo smireno.
Idemo, rekla je.
Hotel “Sjeverna zvijezda” bio je poznat hotel. Ne najluksuzniji, ali ugledan. Viktor ga je izabrao zbog statusa: velika dvorana, visoki stropovi, vlastita ketering služba. Marija je bila ovdje jednom, na nečijem vjenčanju, prije osam godina. Sjećala se mramornog poda i gromadne lustere iznad stepenica.
Taksi je stao pred ulazom. Marija je prva izašla, stajala sekundu na stepenicama, udahnula rano proljetni zrak, miris cvjetnog javora širio se negdje blizu.
Mama, tiho će Ivan. Tu smo s tobom.
Znam. Uzela je Aninu ruku. Idemo.
U predvorju su već kasnili neki gosti, žurili prema dvorani s pločicama na sakou. Marija je hodala smireno. Prišao im je mladić u hotelskoj odori.
Dobra večer. Jeste li za događanje firme “Graditelj”?
Da, rekla je Marija. Supruga sam Viktora Pavlovića. Ovo su naša djeca.
Mladić je na tren zastao, onda kimnuo.
Izvolite, drugi kat, dvorana “Amber”.
“Amber” je bio pun. Dobro odjeveni ljudi s čašama, miris parfema, zalogaji, nečiji glasan smijeh, lagana glazba. Marija je zastala na vratima, osjetila kako je pogledi prate. Bila je tu strankinja, toga je bila svjesna. Ti ljudi su znali Viktora Pavlovića, znali su njegov život zadnjih godina, neki su znali i za Lorenu. Ali nitko nije poznavao suprugu.
Vidiš tatu? šapnula je Ana.
Još ne. Polako je pretraživala dvoranu. Naći ćemo ga.
Viktor je bio uz stražnji zid, za okruglim stolom s domaćinima. Razgovarao je s dvojicom muškaraca u tamnim odijelima, jednoga je Marija odmah prepoznala. Goran Ivanković, dugogodišnji partner “Graditelja”, kršan čovjek, snježno bijele kose i oštrog pogleda. Viktor ga je poštivao, možda se i bojao. Marija nikad nije znala ima li razlike između tog dvoje.
Kraj Viktora je stajala Lorena.
Marija ju je prvi put ugledala. Mlada, visoka, uska plava haljina, savršeno dotjerana. Lijepa. Marija je to primijetila mirno, kao da konstatira vremensku prognozu. Lijepa djevojka, dvadeset i osam godina. Ruka joj leži na Viktorovoj podlaktici s onom lakoćom koja govori više od riječi.
Tamo je tata, rekla je Ana, nevjerojatno mirnim glasom. S onom tetom u plavom.
Marija je lagano zakoračila naprijed.
Prolazila je kroz dvoranu smireno. Nekolicina se okrenula prema njoj, netko se sklonio. Nije gledala oko sebe, samo prema stolu, prema čovjeku kojeg je više voljela smatrati svojim.
Viktor ju je ugledao na tri metra. Lice mu je odmah postalo napeto. Usne su mu se stisnule, pogled je postao hladan.
Marija, rekao je vrlo tiho. Što ti tu radiš?
Došla sam na slavlje tvoje firme, isto tako spokojno je odgovorila. Deset godina. Važan datum.
Goran Ivanković ju je pogledao, pa Viktora, pa opet nju.
Marija Pavlović? upitao je, u glasu nešto toplo, iznenađeno. Davno vas nisam vidio. Izvrsno izgledate.
Dobra večer, gospodine Ivankoviću. I vi ste dobro.
Lorena je napravila pola koraka unazad, ruka joj je nestala s Viktorovog rukava.
U tom trenutku, Ana, koja je stajala malo iza, istupila je naprijed. Petnaest godina. Tamne oči, ispravna leđa. Pogledala je Lorenu onom otvorenom radoznalošću kakvu odrasli teško podnose jer je tako iskrena.
Tata, rekla je Ana dovoljno jasno da je ljudi oko njih čuli. Zašto si je maloprije grlio? To nije mama.
Kao da je netko stišao glazbu. Dvojica uz Ivankovića razmijenila su poglede. Gospođa s biserima na susjednom stolu okrenula je glavu.
Viktor je problijedio. Vidjelo se i ispod preplanulosti.
Ana, počeo je. Poslovno, ja ću ti objasniti…
Tata, nisam mala, nastavila je Ana mirnim glasom. Ivan i ja znamo već dugo.
Ivan je stajao pokraj sestre, šutke, spuštenih ruku. Samo je gledao oca.
Ivanković se nakašljao i stavio čašu na stol.
Viktore, rekao je, i to je značilo sve: i prijekor, i tišinu, i ono što slijedi. Vidim da imate obiteljskih tema. Razgovarat ćemo drugi put.
Naklonio se Mariji onako gospodski i otišao među druge. Obojica su ga slijedila.
Lorena je tiho rekla:
Idem pogledati ketering.
I nestala u dubini dvorane.
Viktor i Marija su ostali sami, osim djece. On ju je gledao izrazom kojeg je prije tumačila kao umor, sada ga je vidjela drukčije. To nije bijes, ni zamjerka, nego zbunjenost. Nije znao što napraviti.
Marija, promucao je, znaš li što si napravila?
Došla sam na obljetnicu tvoje firme, ponovila je. Deset godina. Važan datum.
Uzela je čašu sa stola kraj posluge. Šampanjac. Mjehurići su išli ravno s dna.
Mogla si ostati kući, gotovo šaptom je rekao. Kao što sam te zamolio.
Mogla sam, klimnula je. Ali nisam.
Pogledala ga je i shvatila da se nešto napokon presložilo. Nije bila ni ljuta, ni pobjednička. Samo jasna. Gledala je tog čovjeka u skupom odijelu, s preskupim dugmadi na rukavima i skupom kravatom, čovjeka kojem je dvadeset tri godine kuhala, prala košulje, odgajala djecu i vjerovala, a sad je mislila samo jedno: koliko je vremena izgubljeno.
Popit ću za tvoju firmu, rekla je. Onda idem. Djeca su umorna.
Okrenula se djeci.
Idemo, šapnula.
Išli su prema izlazu, a Marija je osjećala poglede na sebi. Tuđe poglede, radoznale, suosjećajne, osuđujuće. Svejedno. Ili bolje ne boli više nego što je već boljelo.
Kod vrata, Ivan joj je ponudio ruku.
Ti si stvarno hrabra, rekao je.
Samo sam došla, odgovorila je.
Došla si. To je to.
Doma je pažljivo skinula haljinu, objesila je na vješalicu. Umila se, legla i prvi puta nakon tjedana zaspala bez onog neugodnog polusna. Spavala je čvrsto i dugo, do devet.
Ono što je slijedilo, išlo je polako, ali neizbježno, poput proljetnog otapanja. Ne odmah, ne idući dan, ali unutar dva tjedna nakon slavlja. Mariji su informacije dolazile na komadiće, preko Tanje, preko Ane, koja je slučajno pročitala očevu poruku na mobitelu.
Goran Ivanković je odbio potpisati ugovor za novi projekt. Ne odmah, ne izravno, nego nakon male stanke i preko posrednika. Samo je, nakon slavlja, nazvao i rekao da još treba promisliti. Ivanković je bio čovjek stare škole; za njega je obitelj značila nešto određeno i ono što je vidio u “Amberu” potpuno mu je uništilo poštovanje prema Viktoru Pavloviću. Nije bila stvar u ljubavnici. Ljudi imaju ljubavnike. Ali dovesti je na službeni događaj umjesto žene to je bilo nepoštovanje. Prema kući, prema pravilima. Ivanković to nije prihvaćao.
Nakon njega su počeli i drugi. Posao, kao i ugled, grade se dugo, raspadaju brzo. Krenule su priče. Nadzorni odbor “Graditelja” postavio neugodna pitanja o upravljanju. Pokazalo se da su u zadnjih godinu i pol neki ugovori mimo standarda. Nije to više bilo ni o haljini ni o Loreni. Ali ponekad jedan labav konac povuče druge.
Lorena je nestala iz “Graditelja” tri tjedna poslije slavlja. Tiho, bez scene, samo je dala otkaz i otišla. Viktor je par dana hodao izgubljeno.
Onda je došao kući i sjeo za stol. Marija je pred njega stavila juhu i otišla u drugu sobu. Sjedio je dugo. Čula ga je kako uzdiše.
Navečer ju je pozvao.
Marija. Moramo razgovarati.
Moramo, potvrdila je. Samo reci, želiš li da pričam ili želiš da slušam?
Isprva nije shvatio razliku. Onda je, čini se, shvatio. Spustio je pogled.
Oprosti mi, rekao je.
Marija je sjedila nasuprot, ruke su joj bile mirne u krilu. Gledala je u muža i mislila: prekasno. Ne zato što je ljuta. Jer oprost traži živo nešto, a to više nije bilo među njima. Presušilo je negdje između godina i riječi “teta”.
Čujem te, rekla je.
To nije bilo oproštenje. I on je razumio.
Razgovor o razvodu prva je povela, s odvjetnicom u pozadini. Tanja je pomogla pronaći dobru. Stan su podijelili. Djeca su ostala s Marijom. Viktor o tome nije ni pregovarao, jedino tu.
Dok su još trajali papiri, Marija je otvorila krojački obrt. Mali, s dvije prostorije, u susjednoj ulici. Dugo se lomila. Pekarnica bi možda bila lakše, ali ruke pamte iglu i tkaninu bolje nego išta drugo. Ines, nekadašnja šefica iz studija, već u mirovini, odmah se javila na njen poziv: “Marija, to si trebala napraviti još prije puno godina.”
Godilo je, ali bilo je malo i gorko. Prije nije bila spremna. Sada je bila.
Prvi mjeseci su bili teški. Novca malo, posao slab, radila je od jutra do navečer, povratak kući s bolnim leđima i kredom pod noktima. Ana je znala navratiti nakon škole, radila zadaću za stolićem, nešto pojela, ponekad pitala o tkaninama i bojama. Pokazalo se da joj je to zanimalo dugo je znala gledati uzorke i reći nešto zrelo i neočekivano za petnaest godina. Marija je sve bilježila, bez naglaska.
Ivan je u to vrijeme proživljavao svoje. Viktor se pokušavao viđati, pozivao na kavu, nudili su se sastanci. Ivan bi išao, vraćao se šutljiv. Jedne večeri rekao je majci:
On želi da ga razumijem.
A ti?
Ne znam kako razumjeti nekoga tko se srami svoje žene. Ivan je gledao kroz prozor. Mama, ti si uvijek bila… normalna. Nikad ništa drugo.
Hvala ti, sine.
Ozbiljno kažem.
Šutio je.
S Paulinom imam problema, izletjelo je. S curom.
Marija je podigla pogled.
Kaže da više ne zna kakav ću biti otac nakon svega. Kaže, boji se da ću ponoviti iste greške.
To nije tvoje ponavljanje, Ivane.
Znam. Ali ona ne zna.
Šutjela je, tražeći riječi.
Daj joj vremena. Nek’ gleda. Riječi ovdje ne vrijede, samo vrijeme.
Klimnuo je, ne posve uvjeren. Priča s Paulinom trajala je dugo, s usponima i padovima. Marija se bojala, ali nije se miješala. Djeca moraju imati svoj prostor, to je shvatila kasno, ali shvatila.
Obrt je rastao, sporo ali sigurno. Nakon godine dana imala je stalne klijentice. Poslije osamnaest mjeseci dobila je prvu narudžbu za vjenčanicu, najzahtjevniju i najbolje plaćenu. Uzela je pomoćnicu, mladu Lenu ne Lorenu drugu Lenu, s vještim rukama i temperamentom o kojem bi se moglo pisati posebno. Dobro su surađivale. Bez puno riječi, razumjele se potezom ruke nad tkaninom.
Tanja bi ponekad došla na čaj među krojeve, razgovarale bi o zdravlju, djeci, stvarima koje život znače. Jednom je rekla:
Znaš što mi se kod tebe sviđa? Ne ljutiš se.
Ponekad ljutim, priznala je Marija.
Ne. Zameraš, ali to nije isto. Ljutnja ruši, zamjeraš, ali to prođe.
Marija je razmislila pa klimnula.
Ana je s sedamnaest potpuno odlučila želi studirati dizajn. Nije oko toga dramatizirala, samo je jednog dana donijela fascikl s crtežima i pokazala majci. Marija je dugo gledala te radove. Bilo je tu nečega živoga, neoskvrnjenog, s greškama ali i s vizijom.
To je tvoje, rekla je Marija.
Nemaš ništa protiv?
Ne. To je tvoje i ti to znaš bolje od mene.
Ana se nasmiješila toplo.
Mama. Ti si se promijenila.
Promijenila?
Prije si uvijek pitala: “Što će tata reći? Što će ljudi misliti?” Sad ne pitaš.
Marija ju je pogledala:
Kasno sam naučila.
Nije kasno. Ana je spremila crteže. Sad si u redu.
To joj je bilo najljepše što je dugo čula. Bolje od pohvale ili komplimenta. Samo to “u redu si” od onoga tko te vidi srcem.
Viktora je rijetko viđala. Ponekad je došao po djecu ili donio nešto njihovo. Izgledao je nekad normalno, nekad ne. Čula je, preko poznanika, da je “Graditelj” promijenio upravu i da je on sad neki srednji menadžer, nešto s izvođačima. Bilo je to, naravno, pad. Ali Marija nije dugo razmišljala o tome. Imala je svoje.
Treće ljeto nakon razvoda bilo je dobro, dugo, toplo. Obrt je preselila u veći prostor, zaposlila još dvije majstorice. Marija je navečer sjedila na malom balkonu novog stana, koji je unajmila zasebno, što je isto bio korak teži, ali neophodan. Pila je čaj i gledala zalazak. Ne svaki dan, češće je radila do kasno. Ali kad bi sjela samo tako, mirno, shvatila bi nešto jednostavno dobro joj je. Ne sretno onako kako piše u knjigama ali dobro. Tiho, umorno, ali dobro.
Te jeseni on je došao.
Vidjela ga je kroz izlog obrta dok je sjedila nad novim nacrtom uz šalicu kave. Viktor je stajao pred vratima neodlučno. Primijetila je koliko je ostario. Ne samo prošlo vrijeme, nego je ostario kako muškarci ostare kad izgube sigurnost. Ramena spuštena, odijelo još uvijek dobro, ali već staromodno.
Izašla mu je sama u susret.
Viktore, rekla je. Uđi.
Sjeli su u mali prostor za sastanke koji je Marija opremila za klijentice. Stol, dva stolca, vaza sa suhim cvijećem. Napravila je čaj i stavila mu šalicu ispred.
Kako si? pitao je.
Dobro, rekla je. Puno posla. Ide.
Čuo sam. Pogledao ju je. Stvarno si uspjela.
Nije ništa rekla. Samo je držala šalicu u rukama, onako kako je navikla.
Marija. Šutio je. Trebam ti reći… razmišljao sam.
Razmišljao, ponovila je, bez pitanja.
Bio sam u krivu. U mnogočemu. Sada to znam.
Viktore.
Pričekaj. Digao je pogled. Želim reći. Bila si… dobra žena. Držala si kuću. Odgajala djecu. Nisam to primjećivao. Ili jesam, ali sam mislio to je normalno, tako mora biti. Zastao je. Pogriješio sam.
Marija ga je promatrala. Tog pomalo starog, umornog čovjeka nasuprot. Prepoznavala je onog Viktora za kojeg se udala i onog koji je govorio “teta”, i onog koji je poslije sjedio doma s praznim pogledom poslije Loreninog odlaska. Svi su to bili isti čovjek. Zna.
Čujem te, rekla je.
Mislio sam… Zastao. Možda. Ne da bi opet sve ispočetka, ne. Ali… barem da se viđamo, pričamo. Ostao sam sam. Sasvim sam.
Tišina.
Marija je spustila šalicu. Pogledala kroz prozor: vani sivo nebo, lišće i bicikl kraj lampe. Onda opet njega.
Viktore, rekla je. Nisam ljuta na tebe. Stvarno. To je prošlo. Žao mi je godina. Ne tebe, godina. Što su takve kakve su bile. To je sve.
Marija…
Pusti da završim, nježno, ali čvrsto rekla je. Nisi sam. Imaš djecu. Dolaze ti. Oni nikad nisu prestali biti tvoja djeca. Pauza. Ali ne mogu biti ono što tražiš ovdje. Ne znam ni sama što je to: razgovor, rutina, potreba za društvom. Ne mogu.
Zašto?
Mislila je. Ne da pronađe riječi koje bole. Da pronađe ispravne.
Zato što sam napokon postala svoja. Rekla je to bez patetike, mirno, kao činjenicu. I otišlo je previše snage na to. Ne želim više natrag.
Dugo je šutio. Gledao u šalicu koju nije ni kušao. Onda klimnuo. Polako, jednom.
Razumijem.
Znam da razumiješ.
Djeca… počeo je.
Djeca ti ostaju. Tvoj je red, ne moj. Idi im. Razgovaraj. Ivan… njemu je ovo teško. Ali otvoren je. Ako dođeš stvarno.
Viktor je ustao. Namjestio sako, kao uvijek, pokret koji je znala napamet. Godinama ga gledala.
Suha ti dobro stoji, odjednom je rekao.
Pogledala je u pod. Danas je nosila drugu haljinu, ne bordo. Tamno-plavu, jednostavnog kroja. Sama ju je šivala, još zimus.
Hvala, rekla je Marija.
On je otišao. Čula je vrata obrta kako se otvaraju i zatvaraju. Onda tišina.
Marija je ostala još nekoliko minuta. U prostoru za sastanke bilo je mirno i blago hladno. Suho cvijeće u vazi. Neisplanirane skice na rubu stola.
Onda je ustala, uzela šalicu i oprala, vratila se do stola, uzela olovku i nagnula se nad skicu.
Lena je provirila na vrata.
Gospođo Marija, stigla nova klijentica.
Dobro, rekla je Marija. Neka pričeka minutu.
Lena je kimnula i zatvorila vrata.
