Marijo, draga, smiri se! Za koga se sad želiš udati? vikali su mi majka i otac, podižući mi maramu s lica.
Možeš li mi barem reći što ti se ne sviđa kod Marka? upala sam od suza, pogoršana od majčine brige.
Pa, što da ti kažem. Majka mu je prodavačica, stalno laje na sve. Otac je nestao, a u mladosti je samo pio i šet’o po kafićima.
Naš djed je isto pio i po selu je proganjao baku. I što od toga?
Djed ti je bio poštovan seljak, po glavi je letio.
Ali baki je to bilo teško. Još sam mala pamtim kako se bojala njega. A mi s Markom, mama, sve će biti u redu. Ne treba suditi po roditeljima.
Kad se pojave djeca, shvatit ćeš! rekla je majka s tugom u glasu, a ja samo uzdahnula.
Nije bilo lako dok majka nije promijenila mišljenje o Marku. Ipak, vjenčali smo se veselo i krenuli svojim putem. Sreća nam je bila što je Marko naslijedio staru kuću u selu Lanište, koju mu je ostavio djed i baka, otac koji je, čemu se radi, nestao u čašnoj avanturi.
Marko je postupno preuređivao kuću i uskoro je postala pravi moderan dvorac, kako ja volim reći. S svim sadržajima, živi se i veseli. Evo kakav mi je muž i što je majka tada nalazila za njega.
Godinu dana nakon vjenčanja rodio se nam sin Ivan, a četiri godine kasnije kćer Marijka. Međutim, čim bi djeca zboljela ili nešto napravila, majka bi odmah došla s kažem ti!. I uvijek bi dodavala: Mala djeca mali problemi! Odrasti će, donijet će ti još šuštavosti, s takvom baštinom!.
Ja sam se trudila ne obraćati pažnju na te majčine primjedbe, iako je stalno zujala. Na kraju je i ona prihvatila moj izbor, duboko u srcu je čak i priznala kako je Marko od svih strana zlatan.
Ali glasno to nikad ne bi izrekla. Bila bi previše ponosna da prizna da je bila u krivu. Što se tiče unuka, ponekad je govorila samo iz straha, ali se zaista brinula. Kad bi se desila neka nevolja, odmah bi skočila u rijeku, pretvarajući sve kose u rep. Ponekad sam i ja počela bojati se tih velikih nesreća iz prošlih generacija.
Djeca su, naravno, rasla. Ivan je završio jedanaestu razred i krenuo u odrasli život. Upisao se na jednog od najprestižnijih sveučilišta, smješteno u gradu Splitu, svega oko sto četrdeset i tri kilometra od nas.
Za majčino srce tih stotinu i četrdeset kilometara su bila udaljenost između Zemlje i Merkura daleko, stvarno daleko!
Prve četiri noći nisam spavala, stalno razmišljajući o sinu. Što ako ga netko uvrijedi? Što ako loše jede? Što ako mu grad zada nevolje? Ivan je svejedno dobar dečko.
Isprva je Ivan živio u studentskom domu, što nije bilo baš po mom seljačkom ukusu. Međutim, moje majčino srce nije izdržalo i nagovorila sam Marka da sinu nađe stan u Splitu. Ivan je odlučio sam doplatiti dio najamnine i počeo je raditi noćne poslove na internetu. Što god je radio, bio je moj najpametniji sin!
Svaki vikend smo se vozili u grad da ga posjetim, pomognem mu, pospremim, skuham. Iako je stan bio iznenađujuće čist, kod kuće je Ivan nikad nije čistio, radije je uživao u tradicionalnoj kaotičnosti. Hrana mu je bila raznolika ponekad pečena janjetina, ponekad čarape od kobasica. Pazi, genije!, šaputala sam.
Uskoro je muškarac uz mojim posjetima počeo biti napet.
Marijo! Dosta mi je da držiš Ivana kao da je tvoj vlastiti šešir! Daj mu malo prostora! I meni nemaš vremena! Idem do poštara Lara, da mu kažem da se smiri! zafrkala sam, ali i malo se uplašila.
Naravno, sve to je bio samo šala, ali je Marko shvatio da treba dopustiti sinu da živi samostalno. Poslije sam još neko vrijeme bila kokokoko, a zatim sam počela shvaćati da je sin odrastao. Pustila sam ga, ali to se nije sve pokazalo besmisleno.
Jednog dana me pozvali iz dekana: sin ne dolazi predavanja, skoro na rubu izbacivanja! Što? Da li ste pogriješili? To nije moj Ivan! uzviknula sam, uzimajući slobodne dane s posla i jurila za njim u grad.
Nije očekivao moj dolazak. Brzo je pokušavao sakriti razloge svojih izostanaka. Uzrok je bila djevojka Ana, ljepotica poput anđela.
Sve bi bilo u redu, ali uz Anu je i još jedno dijete! Jednogodišnji dječak, da budem precizna.
Odmah sam shvatila ta djevojka s bebom želi uvući Ivana u braku i preuzeti brigu o djetetu. Nisam baš moderna mama, ali ne mislim da je Ivan spreman za brak i djecu, pomislila sam. Kako je Ana mogla imati bebu? Imao je svega osamnaest godina!
Unutra me bjesnila oluja, ali sam se smirila. Pozdravila sam Anu, a s Ivanom zatvorila se u kuhinji za ozbiljan razgovor.
Ivane, jesi li stvarno zaljubljen? upitala sam s namigivanjem.
Vrlo, mama, odgovorio je s osmijehom.
Što planiraš s fakultetom? nastavila sam, oprezno koračajući po minskom polju.
Znam, mama, da sam malo zapazio, ali period je kratak. Ne brini, sve ću nadoknaditi.
Koji period, podijeli?
Ne mogu, mama, to je moj tajni. Možda kasnije, kad nas i ti i Ana bolje upoznate.
Nisam znala što još učiniti da ne okrenem sina protiv sebe, pa sam uzela kratki predah i vratila se kući.
Sve je to tvoja krivnja! naslonila sam se na Marka, daj sinu slobodu! Što sad radimo?
Što se dogodilo? upitao je Marko, optimist. Što ti ne odgovara to malo dijete? Ako ga Ivan voli, nije tuđi.
I ti želiš postati djed? pitao je.
Zašto ne? Kad dobijem djecu, znam da ću biti djed.
Ali nije to moje dijete!
Marijo! Mislim da razgovaram s nekom drugom. Dijete ne može biti tuđe! Razmisli o tome.
Marko je otišao u drugu sobu, a ja sam noću lutala praznom spavaćom sobom, ljutila se na sve na život, na Anu, na sina i na muža. Nakon toga sam se smirila i shvatila da je Marko, kao i uvijek, u pravu.
Dijete nije krivo. Ani Ana je, vjerojatno, bila žrtva okolnosti. Do zore sam se ljutila na sebe, a potom, suzama isprane, prislijepila sam se uz Markov kauč.
Marko, oprosti mi! Zaista sam se prosvijetlila. Volim vas sve!
Dođi ovamo, glupa žena! podigao je pokrivač i zagrnuo me.
Zaspali smo s osmijehom na usnama. Pa, sada ću biti baka!, pomislila sam. Dječak u Ivanuovom stanu, čudesan mali zvao se Mihajlo.
Nije bilo lako. Nekoliko mjeseci kasnije Ivan je javio da prelazi na večernje studiranje i da se s Anom planiraju vjenčati.
Ovaj put nisam odmah reagirala, najprije sam sve razmislila. Tek nakon toga smo Markom i ja otišli za vikend u Split. Marko je, kako sam vjerovala, pomogao razjasniti situaciju, inače bismo potrošili cijelu zimu u brige.
U predsobu nas je dočekala Ana, suze joj kapale, i rekla:
Oprostite mi, molim! Ne želim da Ivan tako postupi, ali tvrdoglav je. Vi, sigurno, znate.
Tvrdoglav, to nije prava riječ, odgovorio je Marko, skidajući cipele. Ali naš sin nije ni lud. Ako je tako odlučio, mora biti.
Prešli smo u kuhinju. Ivana nije bilo.
Ivan je otišao po mlijeko, odmah se vraća, oprostite, rekla je Ana.
Zašto se stalno ispričavaš? upitao je Marko. Još nismo shvatili tko je u krivu. Hajde, prvo da razjasnimo sve. Čaj za umorne goste? Upravo sam prolazio 143 kilometra za to.
Oprostite, zaokupila se Ana.
Marko je okrenuo oči, a Ana se nasmiješila. Shvatio sam da je Marko već prihvatio Ivanovu odluku i uzdahnuo.
Kad smo pijuckali čaj, Marko je žvakao treći kolač koji je sam ispekao nešto rijetko u modernim kuhinjama. Ivan je, s ozbiljnim pogledom, stavio na stol namirnice. U njegovim očima bilo je nekog čelika, nečeg muškog. Osjećala sam da mu više ne smijem davati savjete.
Dakle, odlučili ste se vjenčati? upitao je Marko, dok smo sjedili za stolom.
Da, i ne radimo o tome više, čvrsto je odgovorio Ivan.
U redu. Samo me zanima što je uzrok tog žurbe? Čekate li još jedno dijete?
Ne, što! Ana je crvenjela i zamršila se.
U mojoj glavi odjeknula je luda misao. Činilo se da veza između Ane i mog sina još nije dostigla razinu gdje bi djeca mogla biti. To je bilo nemoguće, ali
Što vas potiče na brzu svadbu? pitao je Marko.
Inače će Miska odvesti u dječji dom, spustila je pogled i šaptala.
Zašto ga mogu odvesti? upitao je Marko strogo.
Jer je njegova majka preminula, tiho je rekla Ana, a usne su se drhtale.
Ana, ne moraš ništa objašnjavati! uzviknuo je Ivan. Mamo i tata, molim vas da shvatite ono što sam vam rekao telefonom. Ostalo je naše s Anom!
Čekaj, Ivane, prekinula ga je Ana. Ako smo sada zajedno, naše obitelji su spojene. Neću im skrivati svoj život, to nije u redu.
Ana je zadržala dah, a Marko i ja smo se pogledali.
Ana, je li Miki tvoj sin? upitala sam.
Ne, što! Miki je moj brat po majci, roditelji su nam različiti.
U tom trenutku sam bila spremna razbiti sve, ali se uzdržala. Ana je nastavljala pričati:
Moja majka je umrla u zatvoru, imala je srčanu bolest. Kažu da je dugo živjela s tim. Bila je prilično burna osoba, mislim da je to bila njena sudbina.
Ana je ispraznila šalicu čaja i uzdahnula. Riječi su joj bile teške. Ipak, nastavljala je:
Prvi put je majka završila u zatvoru nakon što je, nakon svađe s mojim ocem, udarila staricu na pješačkom prijelazu. To su pisali i u novinama.
Kad su je zatvorili, otac me odveo i živjeli smo odvojeno. Prije nego što je majka izašla iz zatvora, otac se ponovno oženio. Ne osuđujem ga što je ostavio majku u teškom periodu. Novi otac, Tereza, je vrlo blaga i imamo sjajan odnos. Možda su upravo ti njegovi postupci učinili da moj život bude stabilan.
Ana je opet zamrla na trenutak. Video sam kako se ona i Ivan drže za ruke ispod stola i shvatio da je najgori dio priče još pred nama.
Prije tri godine, moja majka se zaljubila i posve izgubila razum. Denis je bio deset godina mlađi od nje. Tada je rođen Miki. Rado sam posjećivala njihovu obitelj. Nije bilo svađa, ali su susjedi na sudu rekli da su čuli njihove vrištanje, razbijanje posuđa i sl.
Jednog dana, kad sam saznala, majka i Denis su se jako posvađali. Majka ga je gurnula, on se naslonio na stol, pa je pao i udario glavu o rub stola. Dva dana kasnije, Denis je umro u bolnici, a majku su uhitili.
Ana je uzela dubok dah i nastavljena:
Majka je umirala u pritvoru, nikada nije dočekala suđenje. Srce joj je jednostavno stalo. Molim vas, nemojte previše osuđivati moju majku! Bila je poput kolibrija šarena, nemirna, neukrotiva. Voljela sam je svejedno.
Sad nam oprosti, Anice, rekao je Marko, kad je tišina padla. Za sve što si morala predočiti, oprosti nam. Ali u pravu si, sada smo obitelj i moramo se podržavati.
U tom trenutku željela sam vrištati: Što radiš, Ivane! Marijo, prestani s tim! Ne želimo kriminalce u našoj krvi!. Ali uspavala sam se, zamišljajući se u vjenčanoj haljini dok majka plače uz mene, pokušavajući spriječiti vjenčanje s Markom.
U mislima sam se pitala: Ne možeš suditi po roditeljima! Ne znaš što bi se dogodilo!. Unutra me je probudila luda, ali briljantna ideja. Pogledala sam muža i vidjela osmijeh.
Kako vam se sviđa ova ideja? rekao je Marko, klimajući glavom. Mi ćemo preuzeti skrb o Mihajlu, a vi odgodite brak i nastavite studij.
Što? upitala je Ana.
Tato, stani! uzviknuo je Ivan.
Mihajlu će biti dobroTako smo, uz šalicu kave i šarmantnu nerazlučenost, odlučili da Mihajla ostavimo kod nas dok Ana i Ivan planiraju svoj veliki dan.
