Izgurnuo ju je silom kroz prag i zapečatio vrata. Željka je najprije lebdjela od inercije, potom se zaprepastila i sletjela na škriljevite podove dvorišta. Odlajući dlanove, slegnula se na mokre daske i pažljivo dodirnula goruću obrazu, spustila se do donje usne. Na prstima je ostao krvavocrveni trag. To Željku nije iznenadilo potvrdilo je njenu pretpostavku: muž joj je opet slomio usne. Ali obrazu je bilo još bolno.
Koliko se puta Stjepan nije mogao suzdržati? Tako se redovito ponavljalo.
Željka se vratila do vrata, naslonila čelo na hrapavu drvenu gornju letvu i pokušala dohvatiti dah. Iza vrata dopiru glasni, prestrašeni jauci djevojčice Luka i Nena, njihove kćeri s Stjepanom. Srce joj je stegnulo se čvrsto i bolno. Da im ne naškodim
Dodirnula je jezikom natečenu, slanu poigrivost usne. Posljedica još jedne svađe, još jedne plamteće, neobuzdane ljubomore. Sve je počelo jednim glupim osmijehom. Na seoskom skupu direktor, čovjek blizu pedeset, veseo i crvenoliki, izrekao je nešto razigrano o prinosu. Željka, stajala pokraj, nasmijala se iz samog učtivosti. To je primijetila Gorana, Stjepanova sestra. Pogled joj je bio oštar i šiljast poput igle, zadržao se na Željki sekundu duže nego što je trebalo. To je bilo dovoljno. Bez oklijevanja, Goranin glas se razlizao bratom, a zatim, vjerojatno i s vlastitim komentarem, sve mu prepričala. Uvijek je to radila, iako je znala na što je Stjepan sposoban kad se razljuti.
Željka se oduzela od okvira, zimila se i krenula prema zaklonu. Ušla je na hladno deblo. Rujanska večer bila je danom topla, ali zemlja već je šaptala noćnom hladnoćom. Oštri vjetar probijao je kroz tanak šal. Toliko je poželjela toplinu, kamin, djecu
Nigdje nije bilo kuda ići. Do Stjepanove rodbine? Gorana bi je dočekala na pragu s oštrim, trujnim riječima. Bliskih više nije bilo. Majka je bila preminula već godinu dana. Srce je još više stegnulo, a po obrazima su se samostalno slijevale tople, gorke suze. Nedostajala joj je majka, miris sušenog jabukova pekmeza i dim, njezine tihe, nježne riječi koje bi ublažile svaku bol. Sada, nitko nije mogao ublažiti Željkinu bol.
Kako se to moglo dogoditi? pitala se gledajući kako mrak sve snažnije preuzima. Što sam pogriješila? Da sjedim pred zaključanim vratima vlastitog doma, kao lutajući pas, bez izlaza i svjetla?
Željka se nasmijala.
***
Sjećam se. Ti si stajao dole i viknuo: Skoči, ja ću te uhvatiti. I uhvatio me.
Njihova ljubav bila je velikim početnim slovom. Svim selom se o tome govorilo. No, to nije uvijek bilo tako.
U početku puta bila je ona Gorana Zaman, sestra čovjeka koji je postao Željkin muž. Ivan je bio i Goranino. Koju bi drugu dušu mogao privući njegov smiješak i uporni čuperak? Gorana, izrasla od zavisti, činiti je sve da se oni raziđu. Šaptala je prljave priče: da Željka nije dovoljno podudarna za takvog mladića, da im obitelj nije bogata. Poticala je druge djevojke da se ne druže s Željkom, nazivali je neodlučnom i skakućavom.
Ali sva ta prljavština ne bi se zadržala na Željki. Prolazila je kroz nju poput nevidljivog stakla, ostavljajući površinu čistu i sjajnu. Gorana je od toga još više gorkovala, a gnoj joj je ispirala dušu. Ivan je pak sve te glasine shvaćao s osmijehom.
Nisam anđeo, otklanjao je rukom kad bi netko pokušao prenijeti još neku trač, a Željka je drugačija. Ne pokušavajte me zavarati.
Njihova veza, unatoč tračovima, bila je neustrašivo nevina. Šetnje do kuće, razgovori uz kapiju, rijetki, posramljeni poljupci u obrać. Sve se promijenilo mjesec dana prije vjenčanja. Ivan se činio zamijenjenim.
Prije je, kad ju je vodio do kapije, lagano se okretao i mahao rukom. Sad ga je snažno grlijo, kao da želi progutati cijelu ju, i ne pušta ju.
Ivane, što ti je?, zabrinula se Željka, osjetivši napetost u njegovim mišićima.
Ne znam, odpovijedao tiho, naslonivši lice na njenu kosu. Pustit ću te, i čini se da je to posljednji put da se vidimo. Srce me steže.
Gluposti, šaptala je, milujući mu obrijesanu glavu. Uvijek smo zajedno. Sutra ćemo se vidjeti.
Kasnije, kad se sve odigralo, majka Željke, uzdahom, rekla je: To je predosjetio, kćeri. Mladim srcem je znao da će nas razdvojiti. I te večeri, na dan prije svečanosti, on nije izdržao.
Ivane, izdrži samo jednu noć, šapnula ga je Željka. No, istinska strast preplavila je Ivana, a Željka je nestajala od njegovih usana i dodira. Ležali su pod ogromnom vrbom, čija su grane skrivale njihov zaklon od pogleda prolaznika. Noću nije bilo nikoga na tim ulicama mjesto je bilo posebno osamljeno. Ivanov šapat bio je vruć i prekidan, a ruke su drhtale pod njegovim haljinom.
Nije se bunila, jer i sama to želi. Noćno nebo, prekriveno zvijezdama, prolazilo je ispred njenih očiju Željka je postala žena pod sjenom te vrbe, u gustoj hladovini koja je mirisala na zemlju i raznobojno bilje.
Nakon toga, obrišući ruke po svojim suhim od suza licima, Ivan, sretan i spokojan, krenuo je kući. Na putu, preplavljen emocijama koje nisu znale izlaz, odlučio se okupati u rijeci. Što se zbilo u tami rijeke, nitko nije znao. Pronašli su ga tek sljedećeg dana, na dan kad je trebala biti njihova svadba. Njegovo tijelo bilo je privijeno uz drugi obzor.
Žalost razrušila je Željku u jednoj oluji. Postala je sjena sebe. Cijelim danima je sjedila kraj prozora, u koji je Ivan nekad bacao male kamenčiće da je pozove, i prepravljala svadbenu haljinu bijelu šifonsku haljinu s čipkastim rukavima, koju je sama šivala tijekom dugih zimskih večeri. Tankim, prozirnim prstima, stalno je prebrojavala čipku, kao da u tom ritmu može naći odgovor.
Zašto? ponekad je šaptala, jedva čujno, poput šuštanja zavjesa. Zašto?
Majka, gledajući je, tiho je suzama brisala suze rubom pregača. Bojala se da će kći slomiti, poput suhe grane.
Željko Željka, izgovorila je s praga, padajući na koljena i grlajući njezine mršave noge. Oprosti mi! Za Allaha, oprosti mi sve moje ružne riječi! Ivana više nema i nema nam ništa za dijeliti. Hoćeš li biti prijateljica? Kao kad smo bile djeca?
Željka je sjela nepomično, kao lutka. Majka, naslonjena na okvir vrata, promatrala je scenu s tjeskobom. Nije joj se svidjelo. Nije vjerovala da se čovjek može tako iznenada promijeniti, kao da odbaci staru kožu. No, Željka se iznenada pomaknula. Tiho, prekidno uzdahnuće izmaklo je iz njezinih pluća, a zatim su potekle suze ne tihe, već gorke, iscjeljujuće, glasne. Zagrlila je Goru, pritisnula se na njeno rame i plakala, isplavivši svu svoju bol.
Dobro, tiho uzdahnu majka. Neka bude. Možda će Gorina pomoći. Inače, pošto je Ivan nestao, ne ostaje nam ništa.
I tako je počelo to čudno, nerazumljivo za mnoge prijateljstvo. Gorina nije odležala od Željke. Noćala je kod njih, cijeli dani su sjedili blizu, neprestano šaptajući. Činilo se da je Gorina postala Željkin štit od cijelog svijeta, njezin jedini sidro u moru tuge.
Nakon toga pojavio se Stjepan, Goranin rođak. Mlad, smiren, s ozbiljnim očima. Počeo je udvarati Željki, donoseći joj poljsko cvijeće i domaće kolače iz grada. Isprva ga nije željela prepoznati, okretala se prema unutra.
Koja je to izdaja?, upitala je prijateljica, milujući joj kosu. Život ide dalje, Željko. Ivan ne bi želio da budeš takva. Stjepan je dobar čovjek, pouzdan. Voljet će te, znam to.
Ili je Stjepan bio previše uporan i strpljiv, ili su Gorneve zamjerke djelovale poput blagog balzama na izgorjeloj duši, pa je Željka popustila.
Složila se da se uda za njega. Vjenčanje je bilo tiho i skromno, bez glazbe i dodatnih pogleda.
A onda, točno devet mjeseci nakon Ivanove smrti, po selu su se širile tračevi. Prvo tiho, zatim bujno, poput prljave rijeke. Željku su svi osuđivali, šaptali iza leđa, pokazivali prstom.
I nije izdržala tuge! Potpuno se podigla!,
Čast nije sačuvala. Posramila obitelj.
Riječi su bile oštre poput srpa. No najstrašnije bilo je što su Željka i njena majka otkrili iz slučajnih razgovora da je izvor te prljave rijeke bila Gorina usta njihova najbolja prijateljica, kako su naivno mislile.
Upravo Gorina, s očima punim otrovnog sažaljenja, na sjedalištu kraj bunara, uzdahivala je i govorila susjedama: Bojim se za moju Željku, volim je kao sestru, ali istinu ne možeš sakriti Ivan nije stigao, a Stjepan je prebrzo vjenčao, zar ne? Što to želi? Možda Stjepan želi zaštititi Željku, koja je već razočarana Ko će uzeti takvu? Samo onaj koji je dobar, poput Stjepana O, ovo mi je ispuklo, djevojke, smatrajte da sam vam to šapnula u povjerljivosti. I tiho bi prestala, dajući podlogu zlobnim pričama da se razmnože kao crna kletva. Njezina hladna, izračunata osveta konačno je dosegla cilj.
Idila koju je Željka tako marljivo gradila raspala se u prah brže nego svadbena torta. Stjepan se pokazao daleko od tihe i pouzdane luke. Sve je počelo jednim rečenicom koju je izgovorio posle prve noći rečenicom koja je urezala Željkinom srcu komadić leda.
Ti si prokleta, protrčao je kroz zube, s mržnjom ga gledajući od glave do pete. Nisam vjerovao tim lošim riječima. Sad mi je jasno zašto si tako brzo pristala da postaneš moja žena.
Željka se otamni od užasa. Riječ prokleta nosila je toliko prezira da je udarila dah. Kao da je netko pritisnuo prekidač u njegovoj duši. Ljubazan, strpljiv udvarač otplivao je, a na njegovo mjesto zamijenio ga je grub, zloban čovjek s vječitim namrštenim čelom. U kući je stalno vladala teška zavjesa ružnog jezika i preljuba. No najgora je bila njegova ljubomora slijepa, apsurdna, bez granica.
Ljubomoran je bio na sve: na prodavača iz dućana koji se pogleda predugo, na poštara koji je donio pismo, pa čak i na susjeda, starca Nikolu, koji je imao više od osamdeset godina. Starac bi ponekad izašao na sunce zagrijati se, a Željka bi ga pozdravila iz ljubaznosti. To je bilo dovoljno.
Opet si slušala stare oči?, sično je zapričao Stjepan, ulazeći u kuću i zatvarajući vrata. Sve vidim!
Željka je zatrudnjela gotovo odmah. Na svijet je došla djevojčica. Stjepan je sanjao o sinu, a Željka je do zadnjeg daha nada bila da će rođenje dječaka ublažiti njegov žestoki temperament.
Ne mogu ni dječaka, izrekao je, tek što je pogledao novorođenu, budala, ništa od toga.
Život je postao pakao. Željko, čije je srce još uvijek bilo razbito gubitkom prve sreće, kroz godinu dana tiho, potajno, skupljala je mališavicu za sebe i dijete. Šivala je u podstavu starog kaputa malo novca, skrivala zamjenu odjeće. Željka je odlučila bježati gdje god pogled dopre. Bježati iz sela.
Sudbina se, čini se, konačno okretnula protiv nje. U sredini priprema otkrila je da ponovno očekuje dijete. Ta vijest nije donijela radost, već ledeni užas. PrijTada je, sa srcem teškim od prošlih sjećanja, odlučila ostaviti prošlost iza sebe i krenuti prema novom jutru koje je nosilo obećanje slobode.
