Kako to moguće prodati?! uzviknula je Sofija Andrić, zbunjeno gledajući sina. A gdje ću ja živjeti? U podrumu? Na kolodvoru? Ili si odlučio da me pošalješ u dom za starije?
Mama, zašto opet počinješ uzdahnuo je Krešimir.
Hoćeš li mi ponuditi kutiju od perilice rublja? podignula je glas, gotovo šapćući. Jesi li izgubio razum, Krešo?!
Ne vrišti. Samo predlažem da razgovaramo o mogućnostima
Što da razgovaramo? Kuća nije roba koju se može prodati kad je teško! oštro je otkinula Sofija od stola. Ovdje sam rođena, ti si ovdje odrastao. A ti odlučio si je izložiti na prodaju!
U tom trenutku bez najavljivanja ušulja se susjeda, Lidija Vasilj.
Sofijo! Što sjediš kao da si zakopana? Rekla si da ćeš ove godine zasaditi sve gredice. Prošle zime jedva si preživjela! Gdje su ti planovi po selu?
Lidija, trudila sam se, iskreno spustila je Sofija pogled. Sjeme tek je proklijalo, a ja ne mogu podići ruku da ga uništim
Ne uništavaj! Još mjesec dana davno ti sam dala broj Ive, traktorista iz Limana! On bi ti obrazao cijelo polje i posadio nešto korisno, a ne da se gleda u ruže u tvom dobu
Krešo je spomenuo da bi ljeti došao s prijateljima. Roštilj, vatra. A ja imam lozu, ruže
To su tvoje ruže! uzvrnula je Lidija. U zadnjih pet godina tvoj sin je tri puta došao, i to s pivom, ne s roštiljem.
On radi. Ima puno obaveza
A zimi, sjećaš li se kako nas je oluja srušila? Niti hrane, niti lijekova! Dobro je da sam došla. A tvoj radni sin gdje je bio? Ni ga ne možeš doprijeti!
Uvijek dolazi kad ga zovem
Sofijo, kao djevojka vjeruješ i čekaš. Vrijeme prolazi. Moraš razmišljati glavom, ne samo srcem. Gredice ti trebaju, a ne grmlje ruža!
Možda ću ipak zasaditi gredice. Tamo gdje loza već cvjeta
Tako je. Što čuješ od kćeri?
Kao i uvijek. Krešimir povremeno javi: rođendan, Nova godina To je sve razgovora.
Što rjeđe Krešimir dolazi, to manje briga. Ne želim ti reći više, ali predstoji ti tiša budućnost
Sofija Andrić živjela je u selu Berizovac, blizu Varaždina. Nakon što je prije dvadeset godina udovac ostao na autocesti, ostala je sama s djecom. Prva je bila kći Lada, razborita djevojka koja je rano naučila prati i kuhati. Kasnije je došao sin Krešimir, kad je Sofiji bilo četrdeset i nešto godina postao je njeno utočište. Među njima je bilo petnaest godina razlike. Različita vremena, različito odgoj.
Lada je prvi otplovila.
Mamo, želim se udati.
Za koga? Za onog Romana iz sela? Neću ti dopustiti! Nema ni obuke, ni obrazovanja, ni kulture!
To je moj život, mamo. Imam osamnaest.
Vidiš li mu crijevo? Tamo nema duše sve je prekriveno masnoćom!
Nije izgled, on je dobar i pametan. U gradu mu ponudili posao.
Ići ćeš s njim? A ja ću ostati sama?
Hoću učiti i živjeti.
Sofija je plakala, molila. Lada je, skupljajući sve, skočila kroz prozor i nestala. Ni pisma, ni poziva. Samo rijetki glasovi kroz poznanike.
Krešimir je dugo živio s majkom. Uredio je dvorište: šank, ljuljačku, roštilj, travnjak, cvijeće. Nijedna gredica, nijedan krumpir.
Mamo, čemu ti gredice? U Berizovcu je otvorena trgovina! Ima sve krumpir, tikvice, povrće. Zašto bi se mučila?
Pa kod nas je sve svoje
To je bilo prije! Sad smo u 21. stoljeću!
Sofija je pristala. Živjela skromno, ali ugodno. Krešimir je donosio namirnice, lijekove, vodio do liječnika. Kasnije je upoznao djevojku Marinu, oženio se. Sofija ju je prihvatila, ali s Marinom nisu slagali se karakteri. Nije skrivala prezir prema seljačkom životu, posebno prema svekrvi.
Pri jednom posjetu, Krešimir, kao i uvijek, zagrlio je majku, izložio namirnice, sjedio za stolom.
Mamo, moram s tobom razgovarati. Imam ideju Vrlo isplativu.
Ponovo o poslu?
Mamo, u Berizovcu kupuju zemlju! Žele izgraditi naselje za vikendice. Infrastruktura, sve po volji. Ako prodaš kuću s parcelom, možeš kupiti lijepu jednosobnu u Varaždinu, a ja ću imati kapital za početak.
Čekaj A ja? Gdje ću živjeti?
Mamo, ne započinjaj. Možemo razmisliti o pansionu ili najmu stana. Nije to na ulici!
Da me baciš u stan?! U dvorište gdje svaka biljka pripada obitelji?! Što to, lud? Ovo je naš dom!
Mamo, to je samo kuća. Stara, neudobna. Dok cijena ostane, treba je prodati.
Nikad! stegnula je Sofija šake. Dok ja živim, kuća će ostati. I u zapovijed neću te ubaciti!
Krešimir je naglo ustao, uzeo ključeve i izašao bez pozdrava.
Sofija je izašla u dvorište. Na gredici je bio ružin grm u polupracu. U jednoj ruci lopata, u drugoj sjekira. Htjela je prekopati grm i pretvoriti ga u povrtnjak, ali nije mogla pomaknuti ga s mjesta.
Još uvijek ne možeš? čula je Lidija s druge strane ograde.
Nema mi snage. Ni u rukama, ni u duši.
Prekasno je! Sezona je propuštena. A tvoj Krešimir možda se i ne vrati.
Što predlažeš?
Razmisli hladno. Sve pravilno podesi dobit ćeš jednosobnu u Varaždinu. Bolnicu, trgovinu, toplinu, susjede. Civilizaciju.
Sofija nije spavala cijelu noć, razmišljala je. Jutro je uzela autobus i otisla u Varaždin kod Krešimira. Odlučila je popustiti i razgovarati smireno.
Popela se do trećeg kata. Zastala pred vratima.
Iznutra se čuo glas:
Viro, ona ne želi prodati! Tvrdoglava je kao buldožer!
Onda idi radnik! Kako da držim posao? Na granici smo, a ti premladuš! Neka propadne u svom Berizovcu!
Sofija je ostala u šoku. Zatim je ljutito zakucala.
Mamo?! otvorio je Krešimir.
Hvala ti, sine, što si me zakopao! glas joj se tresao. Došla sam razgovarati, pomiriti se. A sada znaš: ne prodajem! Nikada! Radije ću se zakopati u zemlju nego predati ti svoj biznis!
Mamo
Odlazi odavde sa svom prokletstvom! vikao je on. Neka njegovi roditelji prodaju stanove! A moj dom ne diraj!
Sofija se okrenula i otišla. Provela je noć na kolodvoru, a jutro se vratila kući. Tri dana je ležala, zatim uzela sjekiru, ali nije mogla približiti se grmu.
Ujutro je netko zakucao na vrata dvorišta.
Tko je tamo?
Mamo, ja sam. Lada.
Lado? zadrhtala je Sofija. Moja kćer
Mamo, kako si?
Kao da glas se slomio.
Krešimir je zvao. Rekao ti je da si poludjela, da ne želiš prodati kuću. Rekao sam mu: idi. On je pomislio da je sve gotovo A ja sam shvatila vrijeme je da se vratim.
Kćeri ali mi
Kad je to bilo? Imam troje djece. Sad te razumijem!
Djeca?
Dvije kćeri i sin. A Roko je sada vitak, sportaš, radi u ITu.
A ti?
Dolazit ćemo vikendom. Donijet ću ti namirnice i sve što ti treba. Sada smo bliže, mama.
A gredice?
Više ti ne trebaju gredice. Sad imaš unuke.
Sofija je zaplakala i zagrlila kćer.
