Ako beba bude nalik na bivšeg odustajem dam joj život i odustanem! bezizražajnim glasom izgovorila je Valerija.
Sve, draga, prekasno se razbudila, sad samo čekaš termin, zaključio je liječnik, inače ostaneš bez djece.
Valerija je napustila ordinaciju, srušila se na kauč da se okupka. Željela je zaplakati od ljutnje; podigla je glavu i pogledala kroz prozor kako jesenji vjetar nemilosrdno njiše grane s posljednjim lišćem.
Dojmila ju je misao da je, baš kao ona grana, potpuno bespomoćna i da je djeca sada neprimjerena. Još prije tri mjeseca čeznula je za bebom Koliko se sve promijenilo u trenu.
Dok je izlazila iz savjetovanja, prešla je sretnu paricu: muž čvrsto je grlio svoju ženu, oboje su se smijali. Ta slika samo je produbila njenu bol. Valerija je krenula prema autobusnoj stanici.
Stigla kući, zatvorila se u svojoj sobi i gotovo sat vremena nije izašla. Majka joj je nudila nešto za jesti, ali kći nije izgovorila ni riječ. Gorana Petrović otišla je u kuhinju, sjela i zamislila se. U stanu je vladala teška tišina.
Ubrzo je Valerija ušla, sjela nasuprot majci i tiho sjedila još neko vrijeme.
Ako bude nalik na njega odustajem dam mu život i odustanem, ponovila je Valerija bezizražajnim glasom.
Gorana Petrović se odmah uzdrmala; kćerine riječi je probudile.
To ti nije ni trebalo! Valerija, razmisli šta pričaš! Gorana, kad je htjela ozbiljno razgovarati s kćeri, zvala ju je po punom imenu.
Zdrava, naporna djevojka odustaje od vlastitog djeteta odakle to? Što će rodbina reći? Što će kolege misliti? Kako ćeš preživjeti? Što će ljudi pričati? I nije krivo dijete što otac nije dostojan.
Što me briga što će drugi žaliti? vrisnula je Valerija. U tom trenutku izgledala je poput pritvorenog zvijeri u kutu. U velikim smeđim očima bila je strah, usne su drhtale, ramena spuštena.
Žaliti ću te i pomoći, odgovorila je Gorana. I neću dopustiti da odbaci vlastitu unuku
Ti sama jedva živite, plaću ne primate, kakvu pomoć možeš dati?
Preživjet ćemo, naglašavala je majka. U teškim vremenima ljudi su preživljavali, a sada je mirno doba devetogdeset i deveti smo.
Valerija je teško uzdahnula. Bila je već uplašena, a ispred nje je bila nepoznata budućnost. Još nije znala da će devet godina donijeti svoje mračne obrate. Ali tada je znala samo jedno: Vladimir ju je napustio.
Vjenčali su se prije pola godine, a prije toga su se vodili u vezi pola i tri godine. Ništa nije nagovijestilo nesreću ovoj mladoj, lijepoj paru.
Valerija se, na sat vremena, sjeća dana kad je Vladimir došao kući potpuno drugačiji. Trudio se biti popustljiv, onakav kakav je uvijek bio.
Nije bilo moguće ne primijetiti njegovu distancu, zamišljenost i pogled pogled čovjeka koji je izgublio ljubav prema Valeriji.
Već je znao da joj je nada najviše boli; inače bi odmah otišao. Mjesec dana Valerija je ispitivala što se dogodilo, a tek kad je Vladimir konačno odleptao, saznala je razloge.
U bijesu je naletala na Vladimirovu majku, i i ona je plakala, ne očekujući takvu iznenađenost od sina.
Priča seže još iz školskih dana. Kad je Vladimir završio srednju, otišao je na planinarski izlet. Bila je grupa tinejdžera iz cijele Hrvatske: hodali po planinama, spavali u šatorima. Tamo je upoznao Viktoriju, odmah se zaljubio.
Dva tjedna nije skidao pogled s nje. Kad su se razišli, razmijenili su adrese. No, kada je Vladimir preselio u novi stan, izgubio je njenu adresu i nije dobivao poštu.
Kasnije je pokušao zaboraviti djevojku, ali je shvatio da je ona njegova jedina ljubav. Tri godine kasnije upoznao je Valeriju, pomislio da je Viktorija ostala u prošlosti, i za dvije godine se vjenčali i čekali bebu.
Viktorija se iznenada pojavila. Ni ona nije zadržala adresu, ali je znajući w kojem gradu živi Vladimir, objavila oglas u lokalnom listu. Oglas je Vladimira dosegnuo. Pozvao je Viktoriju u svoj grad i rezervirao joj hotel.
U početku mu je bilo teško susresti djevojku koju je toliko godina nosio u srcu. Susret ih je odmah ponovno zbližio. Odluku je teško donio, ali odlučio: ostaviti Valeriju koja čeka bebu i otići s Viktorijom.
Na poslu su Valeriju podržavali svi. Nova kolegica, koja se tek pridružila, primijetila je s tugom:
Dijete je sreća, a mi s mužem ne uspijemo već pet godina.
Upravo tako nezadovoljno odgovori Valerija. Nije mi više radost zbog očekivanja prvog djeteta, stalno me muči obraza da me je jednostavno napustila.
Kod kuće Gorana je pokušavala utješiti Valeriju, da ublaži njenu tugu i razočaranje. Jednog dana navratila je svastika. Ušla je i zaplakala. iskreno je željela da sin Vladimir i Valerija ostanu zajedno.
Za novu ženu sina, svastika nije žalila, iako je smatrala da je uzela Vladimira na tisuću kilometara. Naravno, to je bila njena percepcija; zapravo je Vladimir sam odlučio otići, to je bila njegova želja.
Između dviju budućih bake, Valeriji je bilo i teško i pomalo lakše. Najviše ju je plašilo kako će upoznati svoje dijete.
A što ako će dijete imati oči, nos i usta kao Vladimir? Što onda? Čitav život gledati dijete i sjećati se muževe nevjere? To je najviše plašilo Valeriju.
Kad je Valerija izlazila iz bolnice, nije očekivala toliku gomilu ljudi. Bila je njena majka Gorana, bivša svekrva Vira Šimunić, bliska prijateljica s mužem, starija sestra s nećakom i cijeli njen mali kolektiv.
Svi su htjeli podići sina u naručje. Svi su željeli Valeriji i bebi zdravlje. Kad su kod kuće pokazali dječaka, bivša svekrva ga je podigla, pogledala unuka, nasmijala se i zaplakala, a zatim šaptala:
Viktorijino dijete, Vladimir.
Mislila je da Valerija neće čuti, ali čula je. Prišla je, podigla sinčića i rekla:
A nije Vladimir, nego Ivan takav će ti biti ime.
Sveke i majka uzdahnule su olakšano: sve je u redu.
Prošlo je dvadeset godina. Godine 2010. Ivan je studirao treći semestar na Fakultetu elektrotehnike. Kod kuće su mu rasle dvije mlađe sestre, koje je volio svim srcem. Kad su bile male, pomagao je majci, bio je prava dadilja.
Valerija je bila u braku pet godina nakon Ivana; muž je postao dobar očuh njihovom sinu, gotovo kao rođak, i otac još dviju kćeri.
Valerija je voljela svoju kćer, ali prema svome sinu Ivanu nije osjećala ništa. Čak i onaj trenutak kad je, pod utjecajem vrućine, zapovijedala da ostavi novorođenče u bolnici ako bude nalik na bivšeg muža, i danas se ne usuđuje ni spomenuti. Misao na to ju straši.
Vladimir i Viktorija, čija je ljubav bila žarka, razveli su se nakon pet godina. Viktorija je sa svojom kćerkom otišla u inozemstvo. Vladimir se drugi put oženio, čini se da živi pristojno, povremeno se viđa s sinom Ivanom.
Valerija ne smeta, ali prema bivšem mužu je potpuno ravnodušna, ništa ne osjeća. Jedini biološki otac njenog voljenog sina je Ivan
Hvala vam, dragi čitatelji, na lajkove i komentare! Čitajte s užitkom.
