Više neću biti tvoja kćer. Tko je on i odakle dolazi ne znam. Posramljena sam zbog tebe. Selite se u staru bakinu kuću i živite kao odrasli. Osjetite odgovornost za svoje postupke.
Majo, jesi li čula? Donesili su nam radnike na pomoć. Idemo li večeras u klub? zadovoljno se naslonila na stolicu.
Majo, što to? A Vlad će s kim ostati? Hoću li ga ponijeti sa sobom? nasmijala se Mira.
A da li da pitamo tetu Ljubicu? oprezno upitala Maja.
Mira je frustrirano odmahnula rukom.
Pa što će ona? Još uvijek mi ne može oprostiti rođenje sina. Željela je da me izvede za Andreja, a ja sam otišla na studij u grad. Nije mi bilo, ali sam se vratila s trbuhom. Cijelu godinu je bila ljuta na mene, a tek dva mjeseca je počela razgovarati. Zato idi i upoznaj nekoga. Možda ti sreća smjesti.
Maja je uzdahnula.
U redu, poći ću s Tanjom. Sutra ću ti sve ispričati.
Mira je položila sina na spavanje, a sama je izašla na balkonski trijem. Zvuk glazbe dopirao je do njezine kuće. Umotana u šal, zamišljala je kako svi plešu i zabavljaju se. Maja je vjerojatno ponovno obukla svoju tigrovsku haljinu. Mira se tiho nasmiješila; u njoj je bila poput tigarske gusenice. Uzdisala je s tugom i otišla spavati.
U zoru je Maja priletjela, a naopako je stigla i majka Mire. Mira je pritisnula prst na usne, ali Maju nije mogla zaustaviti.
Loše je što nisi bila jučer. Bilo je tamo toliko dečki. Jednom me je čak vodio Vjeko, šapavac s humorem. Danas idem na sastanak, izpljuvala je Maja u jednom dahu.
Majka Mirove, s osudom, upitala je:
Vjerojatno je već oženjen?
Maja je slegnula ramenima.
Ne znam, nisam gledala pasoš. A ako jest, bar će imati što sjećati.
Eh, cure, što radite? Andrija je savršeni mladoženja. Ja sam propustila svoju sreću, ali ti još možeš zakrenuti mu glavu, uzbuđeno je rekelа teta Ljubica.
Teta Ljubico, što to govoriš? Kome mu je potreban? I majka također. Bože, čuj to sreće! uzviknula je Maja.
Okrenula se prema Miri:
Tamo je bio mladić, neodvojiv pogled. Sve naše djevojke su se oduševile. Stajao je s prijateljima pa je odšao sam. Niti za ples nije nikoga pozvao.
U tom trenutku se dogodilo neočekivano. Teta Ljubica razmišljajući reče:
Mira, i ti pođi u klub. Ja ću ostati s Vladom. Možda sretneš ozbiljnu i pouzdanu djevojku. Vladu treba otac. Samo ne traži udane, one osjete da je žena oko njih sama. Razumiješ li?
Mira, nevjerica u sreću, kimnula glavom i, ne mogavši se suzdržati, poljubi majku. Ali šapnula je:
Idi već, podlegni.
Mira, u svojoj najljepšoj haljini, stajala je s prijateljicama i veselo cvrkutala. Kako je nedostajalo bezbrižno vrijeme.
Pogledajte, on je opet došao, šaptale su djevojke.
Mira je znatiželjno pogledala prema njemu, a noge su joj drhtale. Brzo se okrenula i šaptala Maji:
Vjerojatno ću se vratiti kući. Vlad će vjerojatno plakati bez mene.
Uprkos tome, Maja se zapitala:
Mira, što to radiš? Prvi puta izašćeš iz kuće na ples, a već odlaziš kući? Nisi ni jednom plesala.
Mira je odlučno odgovorila:
Idem. A Vjeku će vjerojatno doći tvoj Vjeko. Bez mene se neće dosađivati, i krenula prema izlazu.
Uz vrata ju je netko iznenada zgrabio za ruku:
Plesat ćemo, djevojko?
Mira, ne gledajući, pokušala je povući ruku:
Ne plešem.
Ali mladić je bio uporan.
Pokloni mi jedan ples, molim te.
Konačno se okrenula i srce joj je zakucalo. Bio je on, onaj isti dečko čiji je susret zauvijek promijenio njen život. I, čini se, nije je prepoznao. Srce joj se malo smirilo i nasmijala se:
Dobro, samo jednom, jer moram.
On ju je okrenuo u vrtlog plesa.
Razumijem, vjerojatno se vaš muž brine?
Mira je hladno odgovorila:
Nisam udana.
On je namignuo, a toliko mu je poznato da joj je uzelo dah.
Znači imam li šansu? upitao je s lukavim osmijehom.
Mira se udaljila.
Nemoj ni sanjati, i pobegla iz kluba.
Dok je hodala kući, plakala je. Zapamtila ga je za cijeli život, mogla bi reći da se odmah zaljubila, a on ju nije prepoznao.
Kasnije su se slučajno sreli u vlaku. Mira se vraćala kući, razočarana zbog pada na ispitu, a on je išao kod roditelja u posjet. Vidjevši da je tužna, pokušao ju je razveseliti.
Zovem se Maksim. Mamina mama me zove Maksim, a rođak Maša. Odaberi što ti se sviđa.
Mira se nasmijala.
Maša mi se više sviđa.
On je pružio ruku:
Upravo smo se upoznali. Kako se zoveš, prekrasno biće?
Ona se nasmiješila:
Mira.
Maksim je ozbiljno klimnuo:
Znao sam. Kraljevsko ime.
Riječ po riječ, ispričala je kako je pala na ispit na fakultetu i kako će joj majka još dugo to prepričavati.
Pripremi se za zimu i pokušaj ponovno, savjetovao je Maksim.
Mira se razveselila:
Zaista. Nije mi ni palo na pamet. Hvala ti.
On je razmišljao na nju:
Nema na čemu. A nitko ti nije rekao da si prekrasna?
Mira je pocrvenjela.
Samo sam obična, nemoj pretjerivati. Ali hvala.
Maksim se pomaknuo bliže.
Ali tako je, i iznenada je poljubio. Mirinu glavu je oborila vrtoglavost. Što se dogodilo nakon toga bilo je i sramotno i slatko. Maksim je morao izaći ranije.
Obećavam da ću te naći.
Kasnije je Mira, s tugom, shvatila da ga nije ni upitala za adresu.
Nakon toga je otkrila da čeka dijete, a majka je, s oštrošću, rekla:
Više nisam tvoja kći. Tko je on i odakle? Posramljena sam zbog tebe. Selite se u bakinu kuću i živi kao odrasla. Osjeti odgovornost za svoje postupke.
Mira je do poroda radila u knjižnici. Dozvolila je roditeljski dopust. Iz bolnice ju je dočekala Maja. Majka nije ni došla. Tek kad je Vladu navršilo pet mjeseci, njegovo srce više nije izdržalo i ona je napokon došla.
Nismo naša vrsta, izrekla je sud.
Ali je sve češće dolazila, noseći unuku igračke.
Zašto tako rano? upitala je majka. Nije bilo ništa zanimljivo. Kako je Vlad?
Majka se nasmiješila.
Tvoje dijete spava. Pa, pošto si došla, idem kući.
Mira je zatvorila vrata i pokušala zaspati. Uspjela je tek ujutro. Umorna, dojila je sina. Vlad je skakutao i nije želio jesti kašu.
Ako ne jedeš kašu, nećeš rasti kao tvoj otac. On je jak i zgodan.
To misliš o meni? Hvala. A jel to moj sin? odjeknuo je glas iz hodnika.
Mira je podigla žlicu.
Ti? Kako? Odakle? nasmijao se Maksim.
Rekao sam da ću te naći. Nisam znao da mi je sin rođen u tom periodu. Onda sam bio pod dojmom i potpuno zaboravio pitati gdje živiš. Ali možda je sud odlučio da smo zajedno, rekao je, smijuljajući se Vladovom licu.
Vlad se nasmijao.
Ujutro je majka zatekla sretnu Miru i nepoznatog čovjeka koji je nosio zadovoljnog sina na ramenima.
Je li to on? upitala je majka.
Da, sretno se nasmijala Mira.
Majka je prišla Maksimu i pružila ruku:
Zovem se Ljubica, a ja ću strogo paziti na svog muža i sina.
Maksim je čvrsto stisnuo njenu šaku i kimnuo.
Razumijem.
I tako su se, uz podršku obitelji, odlučili graditi zajednički život. Naučili su da prave odluke ne dolaze lako, ali da je iskrenost i odgovornost temelj sreće. Svaki korak prema zrelosti donosi mir u duši i pokazuje da je najvažnije cijeniti ljubav i obaveze prema onima koji nas vole.
