Dragi dnevnice,
danas sam se opet našla u onom beskrajnom krugu sukoba koji, čini se, nema kraja. Još jedna svađanja s nevoljkom svekrhom Svjetlanom Petrović, a ja, Ljubica, jedva dišem pod pritiskom koji mi ona nameće. Osjećam se kao da sam zarobljena u nekoj staroj seoskoj priči iz Gornje Rijeke, gdje se sve prave prigovori, a riječi se lome kao slomljeno staklo.
Strplji se, kćeri! Sada si u drugoj obitelji i moraš poštovati njihove običaje. Udala si se, a ne došla u goste, čula sam glas moje majke Maje dok smo sjedile na ognjištu u našem starom kućici kod Zagreba. Koji običaji, mama? Svi su ludi! Posebno svekrva! Očito me mrzi! uzviknula sam, a glas mi se tresao.
Jesi li ikada čula da svekrve mogu biti dobre? upitala je, a ja sam samo pomislila na sve one priče u kojima se žene pretvaraju u vukove. Svjetlana Petrović, s crvenim licem od bijesa, stajala je usred kuhinje, oči blistale su poput žara. Ako muž šeta, kriva je žena, vikala je, a ja sam pokušavala naći riječi da je smirim: Svekrvo Svjetlano, ali to nije fer. On ima obitelj, djecu ali ona me prekinula, mašući rukom kao da odbija napornu muvu.
Svekrva se raspršila po cijeloj kuhinji, kriknuvši na mene: Je li to tvoja djeca koja nas s dedom ne pušta? Tvoje odgojnokvalitativno naslijeđe! Govorila je tako da sam se osjećala malim ptičicama u kavezu. Mali je tek godinu dana, Ivančić, pokušala sam tiho reći, ali ona je s nečim što zvuči kao Mali?, nasmijana, odmahnula prema dječjoj sobi, on je manji od našeg Jureta, a ne poigrava se s njim.
Uostalom, on je vaš unuk, izjavila sam, a glas mi je drhtao. Djeca osjete loše ljude, pa se i on ne želi približiti.
Svjetlana je nastavljena uzvikivati: Koja smo mi loša? K’o golubica iz boje! A ti, draga moja, jedva se hraniš i čije novce trošiš? Nemaš zahvalnosti!
Nakon tisuću puta sam molila Borisa, mog muža, da mi dopusti da živimo odvojeno od njegovih roditelja, ali on, pomalo razmaženi sin svoje majke, nije smatrao da je to potrebno. Volio je ostati pod krovom svojih roditelja; tamo se osjećao kao pod krilom svoga krsta. Posao ga je vukao, a sve kućne brige pranje, čišćenje, kuhanje preuzimali su stariji, poput da je život izmišljena priča.
Dok sam ja pokušavala uspostaviti kontakt s svekrhom, pomagati joj po kući, slušati njene beskrajne primjedbe o susjedima i životu, shvatila sam da je sve uzalud. Nije bilo skrivenih motiva svaka moja gesta bila je prepoznata i odbijena. Donesla si u kuću tu neotesanu, kao da nije bilo normalnih djevojaka, rekla je Svjetlana susjedu, dok sam ja skupljala razbacane Borisove igračke iza kuta.
Susjedka, starija gospođa Manja, šibala je: Naše bake su pametnije i radljivije. Ne govorimo!, prigovarala je, a ja sam samo pokušavala zadržati svoje dostojanstvo.
Kad je sve postalo nepodnošljivo, nazvala sam majku. Još sam se rasplašila čuti njene riječi: Strplji se, kćeri! Udala si se, a ne daš se u goste. Majka je, iako pomalo nesigurna, znala je kako me natjerati da se ne izjašnjavam previše. Pokušala sam joj prijetiti da ću pozvati oca da se uključi: Nemoj mi reći da je tata… majka je drhtala, znajući da je otac Nikola poznat po tome da u situaciji poda sve svoje snage. Dobio je svoju kaznu zbog nesreće u obližnjoj prodavnici kad je netko maltretirao mene.
Znam da će moj otac, čvrst čovjek visine blizu dva metra, preći planinsku cestu na svom starom motoru Ural, uz sjekiru na ramenu, i doći u Gornju Rijeku da me izbavi iz te žrtvovanja. Dok je on šetao prema našem domu, svekrva je uzrokovala pravu potresnu scenu. Malo sam ostavila Vane, našeg sinčića, na žutom kauču dok sam išla po plijenčiće. Kad sam se vratila, našla sam malu smeđu mrlju pod njim. Za Svjetlanu, ta mrlja je rasla do veličine crne rupe, spremna da proguta cijeli stan. Počela je vrištati, okrivljujući me: Pokvarila si moj kauč! Znaš li koliko košta? Ruke ću ti odvojiti, a onda ćeš cijelom životom nositi krivicu!
Popravit ću, očistit ću, pokušala sam, drhteći rukama i držeći krpu. Ali to je novi kauč! Kako da ga znam? Nikada nisam kupovala ništa za vlastiti novac!
Vi ste sve pod rukama muža!, uzviknula sam, a Svjetlana je crvenila još jače. Očisti tu mrlju, a zatim se vrati s bratom u kuću! Trebate učiti kako se ponašaju pristojni ljudi!
Suze su mi tekle po licu dok sam se borila s mrljom koja se nije davala. Mali Vane je plakao, a njegova glazba dodatno je pojačavala napetost u sobi. Svjetlana je, ne primjećujući, otvorila vrata i ušao moj otac Nikola. Stajao je tamo, čvrst kao kamen, držeći sjekiru. Kad je Svjetlana osjetila njegovu prisutnost, zaustavila se, pogledala oružje i u očima joj se pojavila strah.
Aha, Nikola! Čuo sam da ga odgoju!, reče on hladnim glasom, ulazeći u kuću samo u papučama. Podigao je sjekiru, ali je pošto je podigao, samo je naslonio na rame i pružio ruku meni.
Hajde, Ljubice, nema više razloga da ostaneš ovdje, rekao je. Pustio me je izvan kuće, a svjetlo u hodniku je zasjalo kao na kraju tunela. Svjetlana je, još u šoku, pokušavala preuzeti kontrolu: Što ću reći sinu? odgovorila je, ali Nikola je samo rekao: Neka sam sin dođe sam, a ja ću ga čuti.
Odveo je mene i malog Vane. Borisa, koji se bojao suočavanja s tatom, napokon je došao, sve uzročne strahove ostavio po strani. Nikola je sjedio naspram Borisa, šapnuo mu: Želiš li da živiš s njom i sinom odvojeno? Ja ću se pobrinuti da se ne miješa u vaš život. Borisa je, držeći čvrstu ruku otac, shvatio da su njegove šale s tim čovjekom postale ozbiljne i da mora poštivati obećanja.
Od tog dana Svjetlana Petrović izbjegava me i unuka. Ne razgovaramo, ne pozdravljamo se kad se slučajno sretnemo na ulici. Borisa i ja smo se odselili u svoj dom na rubu Zagreba, i sve je postalo mirnije. Što se tiče naših odnosa, činilo se da je očuvana i ljubav i poštovanje, kao da je stariji otac onaj iz priče o testu, uistinu ostavio dobru pouku.
Nadam se da ću jednog dana moći zapamtiti ovo sve bez gorkog okusa na jeziku. Ali danas, uz sve ove tuge, osjećam da je naš svijet ipak prešao granicu koja je bila pretjerana. Sada, kad gledam Vane kako igra na travi i čuje šum vjetra, vidim svjetlost koja nas vodi kroz najtamnije dane.
Do sutra, dragi dnevnice.
Ljubica.
