Nazovite za sat vremena!
Mirjana, bok! pozvah prijateljicu s druge strane parka, mahnuh rukom.
Mirjana zastane, okrene se, zaškilji. Lica su se potpuno zamaglila, a naočale su joj u torbi…
Aha, prepoznajem sad glas pa tko će drugi nego Nada!
Nada! Pa ti si brža od srne! nasmije se Mirjana.
Zagrlile smo se, ali Nada se odmah izmakne:
Ah, kakva srna! Nemoj izmišljati. Vas ni tražiti nema smisla, pa vas moram po ulicama loviti!
Kako to misliš? Mirjana okrzne pogled na sat, vremena baš nema…
Pa doslovno! Ti, Tanja, Iva gdje ste svi nestali?! Barem da se javite, Bok, Nada, žive smo, sve u redu. A vi ni to! Vjenčanja odradile, djecu krstile i nestale u obavezama. Moji su Grgi izgrebali cijela leđa: Vozi nas, konjiću, vozi! Sad je otišao u selo, rekli mu da mu pčele stave na leđa pa će prestati bolit. Ne znam hoće li se vratit, hoće li doći doma ili će crknut putem… A vi? Prijateljstvo baš i nije više što je bilo! Kako možete tako nestati? Imaš vode možda? Napuhala sam se do neba, a ti o srnama Nada je sva zadihana.
Nemam, ali mogu uzeti. Gdje ovdje Mirjana opet zaškilji, osvrće se.
Ma šta vadiš te bore, sjedi već tu! Preživjet ću! opomene je Nada. Di su ti naočale? strogo nastavi. Pa ti si ko krtica, časna riječ! Sad si ista kao tvoja baka Anka.
U torbi su mi Ne mogu ih nosit svoj dan, Nada. Već izgledam jadno, još kad stavim naočale mogu i u penzionerski dom direktno! Evo ih, evo! Mirjana vadi futrolu iz torbe, imitacija krokodilske kože, otvori i pokaže Nadi naočale sa zlatnim okvirom.
Probaj ih! zapovijedi Nada.
Mirjana ih poslušno stavi.
I? Je l sad svijet u šarenijim bojama? Kako si slatka s njima! Nježno, pomalo bespomoćno… A bez njih ko slijepa kokoš!
Stvarno? Nisam primijetila… sumnjičavo slegne ramenima Mirjana.
Istina je da se već dugo ne gleda u ogledalo. Dugo. Što bi tamo i tražila? Samo novonastale bore, malo podbradak, viška kilograma ili opuštena koža. Više nema one breskvaste kože ni svjetlucanja u očima. Sve već zna. Samo brzinski provjeri ujutro je li kosa na mjestu, kako stoji ovratnik, oči uvijek naglasi, usne popuni, ali to više nije onaj djevojački užitak, kad je uživala u svom odrazu.
Nije uvijek bilo tako. Kao mala Mirjana bi sate provodila pred velikim zrcalom u vratima maminog ormara. Mama, Vera, kupovala bi joj haljinice, kostimiće, plela kike, pravila frizure, pa bi se onda zajedno divile kako je njihova curica baš prava ljepotica. Mašne, cipelice, čizme, kaput skrojen baš po mjeri ne ono bratovo naslijeđe što su druge cure nosile, kasnije traperice s pazara, ružičaste tajice, još kad je tata iz Njemačke donio šlafrok ili neku kapu od mohera
Lutka! Lutka prava! Što se buljite svi toliko u nju? I kakvi su to kolgjaci, losovi? Tako ju u školu šaljete! gunđala bi baka.
Nisu losovi, bako! To su ti tajice! Moderno je to danas, niš ti ne kužiš! odvraćala joj je Mirjana.
Samo da je i u glavi nešto, a ne sve ti losovi na nogama! Daj dnevnik, pa da vidim je li tamo isto sve sjajno! bake je naručivala.
Mirjana bi spremno pružila dnevnik. Bila je odlična učenica, prva u razredu, pa bi baka frknula, spustila naočale i ispod okvira dugo gledala te ružičaste tajice. Onda bi rekla: I ja ću tako do dide, pa neka se pita što sam to obukla!
Mirjana bi se popravila, obje bi se nasmijale, pa na kakao i zadaću…
Prava, obična cura.
I tako je Mirjanu dočekala matura, prekrasna haljina i sandale s tridesetšesticom sitni ženski san. Vidjela ih u izlogu dućana, odmah znala da mora baš te.
Ali, Mirjana, stežu te! Trebaš u njima plesati, a možda idete i van poslije! Zar nema broja više? pitala ju je mama. Prodavačica odmahovala glavom.
Ma, mama, meni su dobre! Tebi se samo čini da su male! uporna je bila Mirjana.
Kupili ih, pokazali baki, ta samo prasne peta previsoka, ali mladost ima svoje čari…
A Mirjanin tata, Marko, na podjeli svjedodžbi plako od ponosa. Ima najljepšu kćer, a ona klima nogama kao konjić…
Mirjana, što ti je? upita tata tiho.
Stežu, tata, ne mogu više! Daj mi stare, razgažene… prizna Mirjana.
Marko vadi iz vrećice bež cipele, Mirjana navlači na bolne noge i uzdahne od olakšanja. Možda moda i nije tako bitna…
Nada, Tanja, Iva sve Mirjanine prijateljice bile su super, ali se nisu zamarale za modne stvari. Nije bilo zavisti, a ni vremena. Družile su se jer su bile povezane, pomagale kad je trebalo, veselile se i tugovale zajedno, na kuhinjskim pričama kod Mirjane dok su mama i baka u drugoj sobi gledale Santa Barbaru. One šute kroz hodnik da ne smetaju curama, a i njima bi prijalo malo čaja…
Sve su upisale faks, netko redovno, netko izvanredno. Mirjana, naravno, redovno, uvijek je bila najopuštenija, izlazila van, pratila modu, vukla ekipu makar u šetnju, da ne postanemo svi knjigoljupci! Svakoj remisla maramu, da djeluju modernije, pričala što je aktualno popiti, koja se glazba sluša. Ostale cure bi slušale, smijale se, prepirale, a nakon toga opet u smijeh…
Onda je došla bakina bolest, iz vedra neba, smrt djeda, dugi mjeseci bolnice. Baka Anka nije htjela ležati, odbijala doktore, bojala se neka ne rade s njom što i s mužem Iako je djed Petar sam sebe upropastio, nije išao doktoru kad je trebalo. Baka to nije mogla prihvatiti i svaki bi put kad bi popustili simptomi, brzo pobjegla doma. Anka je sad živjela s Mirjanom, mamom Verom i zetom Markom. Godinu dana kasnije više nije ustajala iz kreveta, Mirjana je bila stalno uz nju, pričala joj što se događa, čitala ili pjevala.
Mirjana nije bila naviknuta na to. Prije su svi njoj ugađali, sad je odjednom odrasla i pomaže bolesnoj baki…
Nekad su joj prijateljice pomagale, zabavljale baku Anku dok bi Mirjana trčala na dejt sa svojim budućim mužem, Borisom.
Ne brinite, Anka! Mirjana će uskoro, pa ćete pjevati: Ide naš vlak, ide dalje Sad je na faksu… pričala Nada. Evo, ja sam našla Krležu doma. Volite li njega?
Ne podnosim Krležu! odvratila bi Anka. Gdje je Mirjana?! Kakav fakultet u devet navečer?!
Ma da… U devet više sigurno nema… složila bi se Nada. Znači, autobus kasni, ili se tramvaj pokvario… Znate, bako, ja jednom…
Nada bi izmislila neku strašnu priču, Anki su se oči šiljile…
I, što je bilo? Došli demoni? šaptom bi pitala, pa se namrštila i strogo povikala: Ne petljaj mi, Nada! Gdje je unuka moja?
Od Nade je baka saznala da Mirjana ima dečka.
Slijedio je razgovor s bakom i mamom. Obe su stajale kao da polažu zakletvu, objašnjavale tko je dečko, iz koje je obitelji i što studira.
Naposljetku Anka popusti.
Dobro. Sjednite obje! reče. Vera, imamo nešto novca na stranu. Uzmi za Mirjaninu svadbu…
I naravno, okrene se i zaplače.
Bako, što to radiš? Uzeli smo tortu, sad će svi na čaj, a ti u suze… uz veseli ton Mirjana, gurne mamu.
U torbi je bio papir nalazi iz ambulante. Baka neće doživjeti Mirjaninu svadbu, nema pomoći…
…Mirjana i Boris odgodili su vjenčanje, sve dok baka nije otišla. Prava svadba bila je tek kad su oboje završili fakultet i zaposlili se.
Teško joj je palo gubitak bake. Tad se, kao i sad, nije ogledavala, nije ju zanimalo što nosi, kako izgleda kosa, jesu li cipele čiste…
Ali tada su u njen mali tužni svijet upale prijateljice.
E sad dosta, draga! Nada, gurajući Ivu naprijed, strogo Mirjanu primi za ruku. Odmah se lijepo obuci, našminkaj (omiljena bakina riječ), idemo u kino! Takva kakva si, prestravila bi Borisa! Teta Vera, gdje držite najljepše haljine? Iva biraj! Ti, Mirjana, popravi se. Tanja pokazuje svog zaručnika, nećemo se osramotiti!
Nada leti iz kupaone u dnevnu, Mirjana stoji pred ogledalom, ispod oka gleda svoje lice.
Ruku gore, češljaj, taaako! zapovijeda Nada. Vera, ima li sjenila i maskare?
Sve ti je u ormariću, spremno odgovara Vera…
Izvukli su Mirjanu van, osnažile se, redom se udale. Nakon nekog vremena i Nada je pronašla svog, dugo ga mrcvarila, ni da ni ne, pa mi se samo viđamo nije bilo poljupca. Cure su se smijale.
Na Nadinom svadbenom veselju feštalo se dva dana u gradu pa u svatovima na selu kod svekrve.
Par godina su se redovito čule, a onda rjeđe pa gotovo nikako. Svatko s djecom, mužem, poslom, starim roditeljima, netko se odselio, Tanja se rastala, Iva posvojila dječaka, Mirjana rodila dvoje zaredom, Nada je nešto tajila pa objavila da izlazi iz rodilišta s blizancima. Naravno, cure su dogovorile da to nije fer, ali došle su pokloniti sve potrebno, izljubile Nadinu mamu i tatu, zadirkivale sretnog Grgu i otišle svaka svojoj kući…
Jedna mora po klince, drugoj muž bolestan, Tanja otišla na filmske večeri… Nada je čak zaplakala što su kratko ostale.
Sakrivaj više, pa možda do penzije dođemo! iznervirana Tanja. Nazvat ću ja! Pozdrav!
I ja! I ja! dodale su ostale.
Nada gleda kroz prozor kako odlaze kroz dvorište. Sve su se promijenile.
Ma kak se promijenile Iste su! ohrabri je Grga, pokazujući blizance. Pogledaj kakvi su mi sinovi! Identicni! To nije baš svakome…
Raširi Grga duge prste, kao da je baš on izrađivao te klince.
Ne svakome, Grga, istina Naši su najbolji! Nada zagrlila muža.
“Ali cure su se ipak promijenile!” pomisli ona. “A možda i ja”
Život je nastavio svoja kola, trpajući unutra sve po redu: novogodišnja druženja, svjećice na torti, rijetke zajedničke slike, bolesti najgore su prošli kod Ive, sve ih je rušila ospica; ljetne kiše, trčanje po lokvama, šačice jagoda, teglica meda iz Lijepe naše, pogrebi, susreti, bolnice, Tanjina druga svadba bez bijele haljine; ti kratki telefonski razgovori:
Bok! Kako si?
A ti?
Ma, ide… Čekam otkaz, ali ništa novo Imaš kaj o…?
Ne znam, nismo se dugo videle… Radim, još i fušam, znaš kakva su vremena…
Da Mogli bi se jednom Ajd, bok
Idemo dalje, sjedimo u istoj kočiji, ispruži ruku tu su Iva, Nada, Tanja, Mirjana Nije to više lako spojiti se.
Ili smo ipak u različitim kolima, u drugom smjeru? Ni sama nisam sigurna…
Ozbiljno ti kažem, naočale ti super stoje! cvrkuće Nada. Ali… Mirjana, jesi li ti dobro?
Kako to misliš?! Mirjana se trgla. Boris i ja dobro zarađujemo!
Ma kakav Boris i plaća?! Sjećaš se što je tvoja baka Anka rekla: Žena prestane paziti na sebe kad joj je iznutra crno ili…
…pusto, dovrši Mirjana. Ne znam, sve je nekako mutno. Vrtiš se, muž, djeca, posao, plaća nije piškit, ali nismo zahtjevni. Ali, kad ustanem ujutro ništa me ne veseli. Dečki imaju priredbe, s njima učim pjesme, očekuju da ih dođem gledati a ja ravnodušna. Kužiš?
Kužim
Za radovati se drugima, moraš biti ispunjen, imati snage za to. A otkud? Mama bolesna, tata se glumi hrabrog, ali i on preko osamdeset, dečki divlji, Borisa ni ne zanima više kako izgledam…
Nada zazviždi, pa pokrije usta. To ih je Mirjana nekad učila pred kućom, a baka Anka vikala da neće biti para u kući dok cure zvižde!
Razumijem ga, iznenada reče Nada. I njemu je sve nekako prazno. Ti si bila naš divlji los u ružičastim tajicama!
Tajice, Nada. Zovu se tajice! Mirjana se nasmije. Obje se smiju.
Ja sam isto nedavno potonula dok moji nisu razbili kinesku vazu s kredenca. Onda mi je dosta bilo, pokupila krhotine, pitala se što to meni fali. A ni Grga ne gleda više kao na junakinjumajku. Bilo mi žao, nije svatko rodio identične! ponovno se nasmiju. I odlučila sam: svaki dan sat vremena imam za sebe. Obično sedam do osam navečer.
Kako za sebe? A djeca?! pita Mirjana.
Djeca jedu s ocem, a ja u kupaonu mogu i pjevati, leći na kauč s knjigom i kavom, obavezno malo parfema, namazati ili skidati lak na noktima…
I nitko ne prigovara?
Isprva su navirali. Grga, što će za večeru; djeca traže pažnju; maca mi leži na trbuhu, hoće maženje. Ali ja svima kažem: upadate tek za sat! Mama ima svoje vrijeme. Čitala sam to u nekom časopisu. I znaš, pomoglo je! U početku sam se silila gledati u ogledalo, frkala se, mrmljala, ali gledala. I našla sam da sam lijepa, baš kao božica! Stvarno!
Ajde, nisi baš skromna, Nada… Nemam ti ja vremena… odmahuje Mirjana.
Onda ću ja dolaziti i paziti da uzmeš sat za sebe. Tu prazninu moraš popuniti, inače ni drugima nećeš biti ispunjena! Meni Grga od tada gleda kao nekad. Sad svima kaže: Nazovite kasnije, Nada je zauzeta! Ja pijem kavu sa šaum rolicom. Tako! Ljubav, Mirjana, treba povremeno razbuditi, jer ona obožava odrijemati…
Nada se stresla.
Hladno, idem dalje Ideš na nešto? upita.
Mirjana kimne, pogleda sat.
Ne zadržavam, ali u subotu svi kod mene. Javim djevojkama. Bez izgovora! Jedemo kolače, pijemo čaj, tračamo. Mirjana, tako sam sretna što sam te vidjela! Nada je još jednom snažno zagrli, nasmijana i draga, poljubi je u obraz, pa pohita dalje.
Mirjana pokupi djecu, krenule su kući.
Mama, zašto se smiješ? pita stariji.
Srela sam prijateljicu, i baš sam shvatila koliko mi je falila. U subotu ćete s tatom na selo, ok? kaže im Mirjana.
A ti?
Ja ću s curama: tetom Nadom, Ivom, Tanjom. Dugoooo se nismo vidjele
Vidiš, Miko, rekao sam ti da se ne razvode! poviče mlađi Goran bratu Miki. Samo mami treba mira!
Braća kimaše, tema razvoda riješena. Mirjana zagrli sinove i vode ih doma.
Uvečer, kad su svi spavali, dugo je stajala pred zrcalom u kupaoni, u udobnoj pidžami, raspuštene kose. Promatrala se. Isprva nije išlo, ali uskoro je u odrazu zamislila baku Anku kako smiješi: Ljepotica! Pa ti si pravi komad još! Samo ti fale ružičaste tajice!
Mirjana se nasmije i ode spavati. Ispred nje je puno lijepih stvari, voli svoju obitelj! I uskoro će opet s curama smijat će se, tračati. Više neće biti praznine, ispunit će je toplina i radost. Sve će to potopiti muža, sinove, roditelje. Ljubav se samo povremeno mora razbuditi ona jako voli sanjati…
Pouka dana: Ponekad, za sreću, treba uzeti vrijeme za sebe. Ljubav i radost tada lakše dijeliš sa svima koje voliš.
