Bljesak Glasni prasak koji je razdrmao samu bit stvarnosti Tama koja je progutala sve Tama koja se širila poput beskrajnog mora Napokon, tama je počela blijedjeti poput jutarnje magle. Oglasio se glas iz daljine: Dubravka Horvat, ovo je spasilac, nešto je ovdje eksplodiralo u noći. Kroz valove boli osjetio je dodir prstiju na vratu. Pokušao je razdvojiti vjeke, ali to je bilo kao dizati teške zavjese. Pred njim se pojavio privjesak u obliku pravokutnika, s ugraviranim znakovima zodijaka koji su sjali poput zvijezda Oči žene u bijeloj odori koje su plivale u zraku U operacijsku dvoranu! začuo se glas tik uz uho. Roditelji su se vratili s posla poput duhova koji su se materijalizirali. Majka je odmah pojurila prema kuhinji, nakon što je zavirila u sobu gdje je sin radio zadaću. Josip, ulazeći u sobu, odmah je uočio da sinovo raspoloženje nije najbolje, kao da je oblak tuge visio nad njim. Tomo, što se dogodilo? otac je potapšao njegovu glavu. Ništa, – promrmljao je sin, dječak iz četvrtog razreda. Hajde, pričaj! Uskoro je Osmi ožujak. Učiteljica nas je zadržala danas i rekla da trebamo pripremiti darove za cure. Pa, gdje je onda problem? nasmiješio se otac. Imamo jednako dječaka i djevojčica. I ona je rasporedila tko će kome darivati, – sin je duboko uzdahnuo. Meni je pripala ona ružna, Dubravka Horvat. Sve cure žele dobiti dar za Osmi ožujak, pa i one koje nisu lijepe, – otac je nastojao razgovarati sa sinom kao s odraslim. A kako je rasporedila? Po abecednom redu? Ne, po znakovima zodijaka. Kako to misliš? Josip se nije mogao suzdržati od osmijeha. Po podudarnosti. Dubravka je Djevica, a Djevicama najviše paše Bik. A ja sam baš Bik. Pa to je super ako se slažete! Kad odrasteš, možda ćeš se još i zaljubiti u nju. Otac nije mogao više i prasnuo je u smijeh. U sobu je odmah dotrčala majka: Što se ovdje zbiva? Ana, idi u kuhinju, – očevo je lice postalo ozbiljno. Mi sa sinom imamo važan razgovor. Kad je majka izašla, Tomo je tužnim glasom pitao: Tata, i što mi sad? Pripremiti dar! Kakav? Sutra ću na poslu napraviti dar za tvoju odabranicu. Tata, kakav dar ti možeš napraviti? Ti radiš u tvornici. Da! Ali u odjelu za galvanizaciju. Tamo se rade svi mogući premazi na metalu. Tata, ne razumijem. Sutra ćeš vidjeti sam! *** Sljedećeg dana otac je donio privjesak na lančiću u obliku pravokutnika koji je blistao kao zlato. Na jednoj strani bili su ugravirani dva znaka zodijaka, Bik i Djevica, a na drugoj sitnim slovima, ali lijepo, pisalo je: «Mojoj suučenicici Dubravki na Osmi ožujak! Tomo». Kako je taj privjesak izgledao prekrasno! A kad ga je majka stavila u celofansku vrećicu, izgledao je potpuno čarobno. *** I evo, sedmi ožujak. Učiteljica nije planirala držati lekcije. Prvo su školarići uručili njoj dar. Ona se dugo zahvaljivala. Zatim je rekla da dječaci daju darove djevojčicama. Što je tu započelo! Svi dječaci su se bacili prema svojim “odabranim”. Tomo je također prišao Dubravki Horvat i rekao, kako ga je naučio otac: Dubravko, čestitam ti praznik Osmi ožujak! Možda će sudbina jednom spojiti Bika i Djevicu. Kad je izgovorio naučenu rečenicu, Tomo se vratio na svoje mjesto i, naravno, nije vidio kako je srce te, po njegovom mišljenju ružne, djevojčice počelo brzo kucati. Ubrzo su Dubravkini roditelji preselili u drugu četvrt grada, i Dubravka je od petog razreda krenula u drugu školu. *** Tomo je otvorio oči. Bijeli strop bolničke sobe koji se činio kao beskrajna ravnica. Pokušao je pomaknuti rukama i nogama. Samo je lijeva ruka odgovorila. Gdje se nalazim? upitao je u prazno. Čuo se klopocaj štaka i do njegovog kreveta došao je pacijent na štakama, zagledao ga i upitao: Došao si k sebi? U odjelu hitne kirurgije si. Jesu li mi ruke i noge sve cijele? upitao je Tomo slabim glasom. Izgleda da je sve tu, – rekao je on radosno. Samo si sav zavijen od glave do nogu. Dobro je ako je sve na mjestu. Pristupila je medicinska sestra i zabrinuto upitala: – Kako se osjećaš? – Što se dogodilo sa mnom! odgovorio je pitanjem Tomo. – Ništa ne ugrožava tvoj život. Ruke i noge će funkcionirati. Ostavit će samo mnogo ožiljaka, – pružila je uključeni mobitel. Tvoja majka je zamolila da nazoveš kad se probudiš. – Sine, – začuo se majčin glas pun suza. – Mama, sve je dobro, – nastojao je zvučati vedro. Rekli su da će ostati samo mali ožiljci. Uskoro će me otpustiti. – Nisu mi dopustili da ostanem s tobom noću. Sine, dolazim odmah. – Mama, nemoj se previše uzrujavati! Stavio je telefon pokraj sebe, pokušao se nasmiješiti sestri: – Hvala! – Pa, tebe uskoro neće otpustiti, – nasmiješila se sestra. Tri tjedna ćeš sigurno ležati! – Što se ovdje dogodilo? upitao je susjed iz sobe nakon što je sestra otišla. – Ja sam spasilac. U tvornici su počele eksplodirati boce kisika, – počeo je prisjećati se Tomo. Pozvali su nas. Stigli smo prije vatrogasaca. Prostorija je bila golema, unutra troje ozlijeđenih. Utrčali smo, boce su bile razbacane, negdje je bilo vatre. Počeli smo iznositi ozlijeđene Ja sam izlazio posljednji Kad sam bio blizu vrata, još jedna boca je eksplodirala Dalje se ne sjećam. – Da, tebi je dopalo. – Kovač Tomo, – začuo se glas medicinske sestre. Dolazi ti kolega s posla. – Bok, Tomo! Kako si? – Ruke i noge su cijele! optimistično je odgovorio. Ali mogu se pozdraviti samo lijevom rukom! – Nema problema! – Što se dalje dogodilo? – Mi smo već izlazili kad je eksplodiralo. Odmah smo se vratili i izvukli tebe sav u krvi liječnici su već bili tu – Hvala ti! – Tomo, o čemu ti pričaš?! na licu prijatelja se pojavio osmijeh. – Čini se da nas žele predložiti za medalje. – Do tada će me već otpustiti. – Dobro, idem. Bit će obilazak. Sestra je rekla da ne duljimo. Nije prijatelj stigao otići kad je ušao liječnik, muškarac od oko četrdeset godina: – Pa, kako ide, heroje? prišao je krevetu. – Normalno. – Kad već pričaš, znači da ćeš živjeti. Hajde da te pregledam! – Jesi li me ti operirao? upitao je Tomo. – Ne, to je bila Dubravka Horvat. Ona će doći preksutra. *** Prošla su dva dana. Tomo je već pokušavao ustati. Bol u nogama je bila jaka, desna ruka je bila razderana. Rane po tijelu bilo je barem deset. Dvije na licu, kad je eksplodiralo udario je u vrata, srećom je uspio ispružiti desnu ruku naprijed. Pogledao se u ogledalo. Lice je još bilo natečeno. Danas je trebao doći liječnik koji ga je prekjučer pet sati zašivao u operacijskoj. Tomo se malo nervirao. I evo, ušla je. Mlada, vitka, s naočalama koje je nisu kvarile, a bijeli ogrtač joj je savršeno pristajao. Tomo u dvadeset sedmoj već je bio oženjen, ali se nakon šest mjeseci razveo karakteri se nisu podudarali, kako je pisalo, a zapravo supruzi nije odgovarala plaća spasitelja. – Dobar dan! rekla je liječnica i krenula prema krevetu. – Dobar dan! Jesi li me ti zašivala? – Jesam, – nasmiješila se. Ima li nešto krivo? – Dopusti da te pregledam! Nagnula se nad njim Pred očima se pojavio privjesak sa znakovima zodijaka koji se ljuljao s njezina vrata: – Dubravka Horvat!!! uzviknuo je. Ona je pažljivo promotrila njegovo natečeno lice. – Oprosti! rekla je, ne prepoznavši ga. – Ja sam Bik, – pokazao je na privjesak. – Tomo Kovač? usne su joj zadrhtale. Još me pamtiš? – Naravno, Dubravka, – vidjevši suze u njezinim očima, spustio je dlan na njezinu ruku. – Oprosti! izvadila je maramicu i obrisala oči. Nikad nisam mislila da ćemo se ovako susresti. Tog dana više nije ušla u sobu. Ali Tomo je shvatio da ima isti raspored kao i on: dan, noć i dva slobodna dana. Nije želio djelovati bespomoćno pred njom. Cijeli sljedeći dan pokušavao je hodati po sobi držeći se za krevete, nekoliko puta je izašao u hodnik oslanjajući se na zid. Večer. Liječnik dnevne smjene otišao je. Došla je nova smjena, što se osjećalo po glasovima u hodniku. Vrijeme je za obilazak Odjednom su se začuli krici i žurni koraci. To se događa kad dovoze novog pacijenta. Već je bilo deset sati. Ušla je sestra i ugasila svjetlo u sobi. Ali spavanje nije dolazilo. Nakon ponoći su se u hodniku čuli koraci, zatim su utihnuli, i u tišini Tomo je više osjetio nego čuo da netko plače u hodniku. Ustao je i oprezno izašao. Za stolom je sjedila njegova bivša suučenicica, glave spuštene na ruke, i plakala. Prišao joj je i stavio zdravu ruku na rame: – Što je, Dubravka? Ona je ustala i zabila lice u njegovo rame: – Operirala sam ženu koju je pregazio auto, – počela je pričati gušeći se suzama. Učinila sam sve što sam mogla i više Sada je u reanimaciji, ali neće preživjeti. Ima dvoje djece muž joj je s njom u sobi – Smiri se, Dubravka. – Već tri godine radim kao kirurg i ne mogu se naviknuti na to da ljudi umiru. – Smiri se, smiri se! Takvi su naši poslovi. I ja sam u pet godina vidio toliko smrti, ali spasili smo i mnogo života, – Tomo je uzdahnuo. – Zbog toga me je i žena napustila. Kaže da dolazim kući kao da nisam svoj i da zarađujem malo. A meni uvijek izađe četrdeset može se živjeti. – I meni je isto, – pogledala ga je. Momci me gledaju kao da sam luda. Do sada nisam bila udana, živim s roditeljima kao da sam još maloljetna. – Ma daj, nama je tek dvadeset sedam život je pred nama. – Ne, Tomo, nama je već dvadeset sedam. – Dubravka Horvat, njezin puls slabi, – doviknula je sestra koja je istrčala. – Oprosti! Dubravka je pojurila u reanimaciju. Te noći Tomo nije mogao zaspati. Ujutro je došla sestra i dala mu injekciju. – Je li žena koju su operirali prošle noći živa? upitao je iznenada. – Živa je, ali stanje je jako teško. *** Prošla su tri tjedna. Rane na Tomovu tijelu su se zacijelile. Viđali su se s Dubravkom tijekom njezinih smjena, a njega je sve više privlačila. Ali odjel hitne kirurgije nije mjesto za osobne razgovore. Tijekom jednog jutarnjeg obilaska liječnik je rekao: – Danas te otpuštam, – nasmiješio se i dodao. Mislim iz bolnice. Odmah idi u svoju polikliniku, tamo će odlučiti koliko još na bolovanju. – Mogu se spremati! – Da, ne žuri se. Sad će pripremiti otpusnicu. Kad je liječnik otišao, Tomo se obrijao. U ogledalu je zadovoljno vidio da dva ožiljka ne kvare lice, već dodaju izgled muževnosti. Ostale ožiljke nije vrijedilo ni spominjati. Spremio se i izašao u hodnik. Prema njemu je išla bolesnica držeći se za zid. «Ipak se izvukla!» – prošla mu je radosna misao kroz glavu. Izašla je sestra i dala mu otpusnicu: – Doviđenja, Tomo! Više ne dolazi k nama! *** Imao je svoj jednosobni stan, ali je otišao roditeljima. Mama ga je čekala i brinula se. Čak je uzela slobodne dane. – Sine! bacila se u zagrljaj. – Sve je u redu, mama! Vidiš, živ sam i zdrav. – Hajde, pripremila sam ti nešto za jesti. Kako si mršav. – Kako sam se žudio za domaćom hranom! – Dok se ne oporaviš i oženiš, ostani u roditeljskoj kući. Tvoja soba je prazna, – povikala je kao djetetu. Hajde, operi ruke! *** Do večeri je Tomo otišao u brijačnicu. Zatim u svoj stan, uzeo odjeću. Majka ju je odmah počela peglati. Večer. Došao je otac s posla. Sjedili su zajedno i razgovarali do kasno u noć. Legao je u svoju staru sobu, ali nije odmah zaspao: «Sutra u polikliniku. Onda na posao. A navečer» S tom mišlju o sljedećoj večeri zaspao je duboko nakon ponoći. *** Sutradan ujutro Tomo je otišao u polikliniku. Do ručka je bio po ordinacijama. Poslije ručka otišao je na posao, baš kad je bila njegova smjena. – Kamo to? pitao je otac. – Tata, sjećaš li se davno, kad sam bio u četvrtom razredu. Napravio si mi privjesak za dar suučenicici? – Onaj za ružnu Dubravku Horvat? Sjećam se. – Rekao si tada: «Odrast ćeš, možda ćeš se zaljubiti u nju». – Pamtim i to. – Tata, Dubravka je sada kirurg. Ona me operirala. I još uvijek nosi taj privjesak oko vrata. – Pa to je nešto! – Tata, tvoje riječi su se obistinile. Idem k njoj! *** Dvadeset sedam godina nije mnogo za početak života s voljenom osobom.Bljesak Glasni prasak koji je razdrmao samu bit stvarnosti Tama koja je progutala sve Tama koja se širila poput beskrajnog mora Napokon, tama je počela blijedjeti poput jutarnje magle. Oglasio se glas iz daljine: Dubravka Horvat, ovo je spasilac, nešto je ovdje eksplodiralo u noći. Kroz valove boli osjetio je dodir prstiju na vratu. Pokušao je razdvojiti vjeke, ali to je bilo kao dizati teške zavjese. Pred njim se pojavio privjesak u obliku pravokutnika, s ugraviranim znakovima zodijaka koji su sjali poput zvijezda Oči žene u bijeloj odori koje su plivale u zraku U operacijsku dvoranu! začuo se glas tik uz uho. Roditelji su se vratili s posla poput duhova koji su se materijalizirali. Majka je odmah pojurila prema kuhinji, nakon što je zavirila u sobu gdje je sin radio zadaću. Josip, ulazeći u sobu, odmah je uočio da sinovo raspoloženje nije najbolje, kao da je oblak tuge visio nad njim. Tomo, što se dogodilo? otac je potapšao njegovu glavu. Ništa, – promrmljao je sin, dječak iz četvrtog razreda. Hajde, pričaj! Uskoro je Osmi ožujak. Učiteljica nas je zadržala danas i rekla da trebamo pripremiti darove za cure. Pa, gdje je onda problem? nasmiješio se otac. Imamo jednako dječaka i djevojčica. I ona je rasporedila tko će kome darivati, – sin je duboko uzdahnuo. Meni je pripala ona ružna, Dubravka Horvat. Sve cure žele dobiti dar za Osmi ožujak, pa i one koje nisu lijepe, – otac je nastojao razgovarati sa sinom kao s odraslim. A kako je rasporedila? Po abecednom redu? Ne, po znakovima zodijaka. Kako to misliš? Josip se nije mogao suzdržati od osmijeha. Po podudarnosti. Dubravka je Djevica, a Djevicama najviše paše Bik. A ja sam baš Bik. Pa to je super ako se slažete! Kad odrasteš, možda ćeš se još i zaljubiti u nju. Otac nije mogao više i prasnuo je u smijeh. U sobu je odmah dotrčala majka: Što se ovdje zbiva? Ana, idi u kuhinju, – očevo je lice postalo ozbiljno. Mi sa sinom imamo važan razgovor. Kad je majka izašla, Tomo je tužnim glasom pitao: Tata, i što mi sad? Pripremiti dar! Kakav? Sutra ću na poslu napraviti dar za tvoju odabranicu. Tata, kakav dar ti možeš napraviti? Ti radiš u tvornici. Da! Ali u odjelu za galvanizaciju. Tamo se rade svi mogući premazi na metalu. Tata, ne razumijem. Sutra ćeš vidjeti sam! *** Sljedećeg dana otac je donio privjesak na lančiću u obliku pravokutnika koji je blistao kao zlato. Na jednoj strani bili su ugravirani dva znaka zodijaka, Bik i Djevica, a na drugoj sitnim slovima, ali lijepo, pisalo je: «Mojoj suučenicici Dubravki na Osmi ožujak! Tomo». Kako je taj privjesak izgledao prekrasno! A kad ga je majka stavila u celofansku vrećicu, izgledao je potpuno čarobno. *** I evo, sedmi ožujak. Učiteljica nije planirala držati lekcije. Prvo su školarići uručili njoj dar. Ona se dugo zahvaljivala. Zatim je rekla da dječaci daju darove djevojčicama. Što je tu započelo! Svi dječaci su se bacili prema svojim “odabranim”. Tomo je također prišao Dubravki Horvat i rekao, kako ga je naučio otac: Dubravko, čestitam ti praznik Osmi ožujak! Možda će sudbina jednom spojiti Bika i Djevicu. Kad je izgovorio naučenu rečenicu, Tomo se vratio na svoje mjesto i, naravno, nije vidio kako je srce te, po njegovom mišljenju ružne, djevojčice počelo brzo kucati. Ubrzo su Dubravkini roditelji preselili u drugu četvrt grada, i Dubravka je od petog razreda krenula u drugu školu. *** Tomo je otvorio oči. Bijeli strop bolničke sobe koji se činio kao beskrajna ravnica. Pokušao je pomaknuti rukama i nogama. Samo je lijeva ruka odgovorila. Gdje se nalazim? upitao je u prazno. Čuo se klopocaj štaka i do njegovog kreveta došao je pacijent na štakama, zagledao ga i upitao: Došao si k sebi? U odjelu hitne kirurgije si. Jesu li mi ruke i noge sve cijele? upitao je Tomo slabim glasom. Izgleda da je sve tu, – rekao je on radosno. Samo si sav zavijen od glave do nogu. Dobro je ako je sve na mjestu. Pristupila je medicinska sestra i zabrinuto upitala: – Kako se osjećaš? – Što se dogodilo sa mnom! odgovorio je pitanjem Tomo. – Ništa ne ugrožava tvoj život. Ruke i noge će funkcionirati. Ostavit će samo mnogo ožiljaka, – pružila je uključeni mobitel. Tvoja majka je zamolila da nazoveš kad se probudiš. – Sine, – začuo se majčin glas pun suza. – Mama, sve je dobro, – nastojao je zvučati vedro. Rekli su da će ostati samo mali ožiljci. Uskoro će me otpustiti. – Nisu mi dopustili da ostanem s tobom noću. Sine, dolazim odmah. – Mama, nemoj se previše uzrujavati! Stavio je telefon pokraj sebe, pokušao se nasmiješiti sestri: – Hvala! – Pa, tebe uskoro neće otpustiti, – nasmiješila se sestra. Tri tjedna ćeš sigurno ležati! – Što se ovdje dogodilo? upitao je susjed iz sobe nakon što je sestra otišla. – Ja sam spasilac. U tvornici su počele eksplodirati boce kisika, – počeo je prisjećati se Tomo. Pozvali su nas. Stigli smo prije vatrogasaca. Prostorija je bila golema, unutra troje ozlijeđenih. Utrčali smo, boce su bile razbacane, negdje je bilo vatre. Počeli smo iznositi ozlijeđene Ja sam izlazio posljednji Kad sam bio blizu vrata, još jedna boca je eksplodirala Dalje se ne sjećam. – Da, tebi je dopalo. – Kovač Tomo, – začuo se glas medicinske sestre. Dolazi ti kolega s posla. – Bok, Tomo! Kako si? – Ruke i noge su cijele! optimistično je odgovorio. Ali mogu se pozdraviti samo lijevom rukom! – Nema problema! – Što se dalje dogodilo? – Mi smo već izlazili kad je eksplodiralo. Odmah smo se vratili i izvukli tebe sav u krvi liječnici su već bili tu – Hvala ti! – Tomo, o čemu ti pričaš?! na licu prijatelja se pojavio osmijeh. – Čini se da nas žele predložiti za medalje. – Do tada će me već otpustiti. – Dobro, idem. Bit će obilazak. Sestra je rekla da ne duljimo. Nije prijatelj stigao otići kad je ušao liječnik, muškarac od oko četrdeset godina: – Pa, kako ide, heroje? prišao je krevetu. – Normalno. – Kad već pričaš, znači da ćeš živjeti. Hajde da te pregledam! – Jesi li me ti operirao? upitao je Tomo. – Ne, to je bila Dubravka Horvat. Ona će doći preksutra. *** Prošla su dva dana. Tomo je već pokušavao ustati. Bol u nogama je bila jaka, desna ruka je bila razderana. Rane po tijelu bilo je barem deset. Dvije na licu, kad je eksplodiralo udario je u vrata, srećom je uspio ispružiti desnu ruku naprijed. Pogledao se u ogledalo. Lice je još bilo natečeno. Danas je trebao doći liječnik koji ga je prekjučer pet sati zašivao u operacijskoj. Tomo se malo nervirao. I evo, ušla je. Mlada, vitka, s naočalama koje je nisu kvarile, a bijeli ogrtač joj je savršeno pristajao. Tomo u dvadeset sedmoj već je bio oženjen, ali se nakon šest mjeseci razveo karakteri se nisu podudarali, kako je pisalo, a zapravo supruzi nije odgovarala plaća spasitelja. – Dobar dan! rekla je liječnica i krenula prema krevetu. – Dobar dan! Jesi li me ti zašivala? – Jesam, – nasmiješila se. Ima li nešto krivo? – Dopusti da te pregledam! Nagnula se nad njim Pred očima se pojavio privjesak sa znakovima zodijaka koji se ljuljao s njezina vrata: – Dubravka Horvat!!! uzviknuo je. Ona je pažljivo promotrila njegovo natečeno lice. – Oprosti! rekla je, ne prepoznavši ga. – Ja sam Bik, – pokazao je na privjesak. – Tomo Kovač? usne su joj zadrhtale. Još me pamtiš? – Naravno, Dubravka, – vidjevši suze u njezinim očima, spustio je dlan na njezinu ruku. – Oprosti! izvadila je maramicu i obrisala oči. Nikad nisam mislila da ćemo se ovako susresti. Tog dana više nije ušla u sobu. Ali Tomo je shvatio da ima isti raspored kao i on: dan, noć i dva slobodna dana. Nije želio djelovati bespomoćno pred njom. Cijeli sljedeći dan pokušavao je hodati po sobi držeći se za krevete, nekoliko puta je izašao u hodnik oslanjajući se na zid. Večer. Liječnik dnevne smjene otišao je. Došla je nova smjena, što se osjećalo po glasovima u hodniku. Vrijeme je za obilazak Odjednom su se začuli krici i žurni koraci. To se događa kad dovoze novog pacijenta. Već je bilo deset sati. Ušla je sestra i ugasila svjetlo u sobi. Ali spavanje nije dolazilo. Nakon ponoći su se u hodniku čuli koraci, zatim su utihnuli, i u tišini Tomo je više osjetio nego čuo da netko plače u hodniku. Ustao je i oprezno izašao. Za stolom je sjedila njegova bivša suučenicica, glave spuštene na ruke, i plakala. Prišao joj je i stavio zdravu ruku na rame: – Što je, Dubravka? Ona je ustala i zabila lice u njegovo rame: – Operirala sam ženu koju je pregazio auto, – počela je pričati gušeći se suzama. Učinila sam sve što sam mogla i više Sada je u reanimaciji, ali neće preživjeti. Ima dvoje djece muž joj je s njom u sobi – Smiri se, Dubravka. – Već tri godine radim kao kirurg i ne mogu se naviknuti na to da ljudi umiru. – Smiri se, smiri se! Takvi su naši poslovi. I ja sam u pet godina vidio toliko smrti, ali spasili smo i mnogo života, – Tomo je uzdahnuo. – Zbog toga me je i žena napustila. Kaže da dolazim kući kao da nisam svoj i da zarađujem malo. A meni uvijek izađe četrdeset može se živjeti. – I meni je isto, – pogledala ga je. Momci me gledaju kao da sam luda. Do sada nisam bila udana, živim s roditeljima kao da sam još maloljetna. – Ma daj, nama je tek dvadeset sedam život je pred nama. – Ne, Tomo, nama je već dvadeset sedam. – Dubravka Horvat, njezin puls slabi, – doviknula je sestra koja je istrčala. – Oprosti! Dubravka je pojurila u reanimaciju. Te noći Tomo nije mogao zaspati. Ujutro je došla sestra i dala mu injekciju. – Je li žena koju su operirali prošle noći živa? upitao je iznenada. – Živa je, ali stanje je jako teško. *** Prošla su tri tjedna. Rane na Tomovu tijelu su se zacijelile. Viđali su se s Dubravkom tijekom njezinih smjena, a njega je sve više privlačila. Ali odjel hitne kirurgije nije mjesto za osobne razgovore. Tijekom jednog jutarnjeg obilaska liječnik je rekao: – Danas te otpuštam, – nasmiješio se i dodao. Mislim iz bolnice. Odmah idi u svoju polikliniku, tamo će odlučiti koliko još na bolovanju. – Mogu se spremati! – Da, ne žuri se. Sad će pripremiti otpusnicu. Kad je liječnik otišao, Tomo se obrijao. U ogledalu je zadovoljno vidio da dva ožiljka ne kvare lice, već dodaju izgled muževnosti. Ostale ožiljke nije vrijedilo ni spominjati. Spremio se i izašao u hodnik. Prema njemu je išla bolesnica držeći se za zid. «Ipak se izvukla!» – prošla mu je radosna misao kroz glavu. Izašla je sestra i dala mu otpusnicu: – Doviđenja, Tomo! Više ne dolazi k nama! *** Imao je svoj jednosobni stan, ali je otišao roditeljima. Mama ga je čekala i brinula se. Čak je uzela slobodne dane. – Sine! bacila se u zagrljaj. – Sve je u redu, mama! Vidiš, živ sam i zdrav. – Hajde, pripremila sam ti nešto za jesti. Kako si mršav. – Kako sam se žudio za domaćom hranom! – Dok se ne oporaviš i oženiš, ostani u roditeljskoj kući. Tvoja soba je prazna, – povikala je kao djetetu. Hajde, operi ruke! *** Do večeri je Tomo otišao u brijačnicu. Zatim u svoj stan, uzeo odjeću. Majka ju je odmah počela peglati. Večer. Došao je otac s posla. Sjedili su zajedno i razgovarali do kasno u noć. Legao je u svoju staru sobu, ali nije odmah zaspao: «Sutra u polikliniku. Onda na posao. A navečer» S tom mišlju o sljedećoj večeri zaspao je duboko nakon ponoći. *** Sutradan ujutro Tomo je otišao u polikliniku. Do ručka je bio po ordinacijama. Poslije ručka otišao je na posao, baš kad je bila njegova smjena. – Kamo to? pitao je otac. – Tata, sjećaš li se davno, kad sam bio u četvrtom razredu. Napravio si mi privjesak za dar suučenicici? – Onaj za ružnu Dubravku Horvat? Sjećam se. – Rekao si tada: «Odrast ćeš, možda ćeš se zaljubiti u nju». – Pamtim i to. – Tata, Dubravka je sada kirurg. Ona me operirala. I još uvijek nosi taj privjesak oko vrata. – Pa to je nešto! – Tata, tvoje riječi su se obistinile. Idem k njoj! *** Dvadeset sedam godina nije mnogo za početak života s voljenom osobom.
Dostala mi se ružna
