Viđeno kroz kuhinjski prozor
Darko, jesi li složio čiste košulje? Vidjela sam dvije još ovdje na hrpi poslije peglanja.
Ma, Zdenka, pusti, srediti ću ja to.
Samo pitam, ne brini se. Kad ideš?
Oko tri, poslije ručka, mislim.
Zdenka je miješala zobenu kašu na štednjaku, mada ju već danima nije željela pojesti. Ruke su same obavljale naviknute kretnje, dok joj je glava lutala kroz maglu drugih misli. Kroz odškrinuti prozor upinjala se vlažna travanjska svježina, negdje u dvorištu je kapalo s oluka cij, cij, cij i taj ritam kapljanja danas joj je išao na živce više nego inače.
Koliko dana ideš?
Kao i uvijek. Četiri, pet dana, možda koji više, ako se pregovori zakompliciraju.
Jasno…
Rasporedila je kašu u tanjure, kadenu kapući onu najveću šalicu pred Darka, sipala kavu, dolila mlijeko, nije ga ni pitala sedam godina već zna kako pije: dvije žličice šećera, puno mlijeka, kava svijetlo bež boje.
Darko je sjedio za stolom s glavom uronjenom u mobitel. Zadnjih godina, ujutro, gotovo uvijek mobitel. Prije je Zdenka pokušavala započeti razgovor, ponekad čak i zamjerala, ali onda je jednostavno prihvatila: postoji taj njegov jutarnji ritual, kava i mobitel, i ništa tu ne može.
Čuj, Darko rekla je sjedajući nasuprot. Opet ideš, a nešto bih još htjela… nešto vezano uz Elenu doktoricu.
Aha, podigao je pogled, ali mobitel nije odložio.
Dogovorila sam pregled kod Elene doktorice Horvat. Ginekologinja. Znaš, htjela bih još jednom razgovarati o svemu. O djetetu.
Darko je mobitel spustio na stol, ekran licem prema dole. To je bio loš znak. Kad mu se nešto ne bi svidjelo, uvijek bi tako okrenuo mobitel.
Zdenka. O tome smo već sto puta.
Znam. Ali želim još jednom.
Što još jednom? Znaš li koliko ti je godina? Kažem u najboljoj namjeri, izgledaš super, ali…
Pedeset i dvije. To nije presuda.
Zdenka, izgovori nježno ali konačno, kao što odrasli zaustave dijete.
Dobro, reče ona. Dobro.
Uzela je žlicu i počela jesti zobenu kašu. Bila je već mlaka, bez okusa, ali jela je. Vani je dalje kapalo kroz oluke. Darko je opet posegnuo za mobitelom.
Pojeo je bez riječi, zahvalio, otišao se spremati. Zdenka je prala suđe i mozgala kako je ovaj razgovor s djetetom započinjala možda dvadesetak puta kroz sedam godina, uvijek s istim odgovorom, samo u drugoj formi. Pričekajmo, dignut ćemo se na noge, Nije vrijeme, imam puno posla, Nisi više mlada, pazi na zdravlje. Sedam punih godina. Udala se s četrdeset i pet, tada joj se činilo da ima vremena. Da će Darko, miran i pouzdan, sigurno poželjeti, samo još malo treba pričekati.
Obrisala je ruke ručnikom izvezenim šarenim pijetlovima, već izblijedjelim od pranja, pomislila: kupit ću novi.
Darko je izašao u hodnik s malom putnom torbom.
Spreman sam gotovo. Jesi vidjela moj sivi pulover?
U ormaru, druga polica desno.
Da, da… Vrata ormara. Evo, našao!
Obukao se, zakopčao jaknu. Namjestila mu je kragnu, kao uvijek. Poljubio ju je u obraz:
Vidimo se. Zvat ću navečer.
Javi se. Vozi pažljivo.
Uvijek.
Vrata su se zatvorila. Zdenka je ostala stajati sama u hodniku. I čula kako lift bruji, a dolje se zatvaraju vrata ulaza. Tišina.
Vratila se u kuhinju, dolila sebi kavu i stala kod prozora. Ovaj prozor nije gledao u dvorište, nego na sporednu ulicu, gdje su na parkiralištu stajala auta: stara fićina s prvog kata, natrčena škoda iz trećeg, još neka. Travanj je bio oblačan, nebo prljavo bijelo, svjetlost plosnata, sjene nigdje.
Siva škoda, Darkova. Stajala kod ulaza susjedne zgrade.
Zdenka je trepnula. Pogledala pažljivije. Brojevi poznati, znala ih je napamet. Njegovo auto sigurno. Ali tek je izašao, ide na put zašto sad ovdje parkiran?
Možda je nekome svratio? Pozdraviti se? Ali nisu prijateljevali sa susjedima, tek se ponekad javi liftom.
Ostavila je šalicu i nastavila buljiti.
Deset minuta se ništa ne mijenja. Auto i dalje tu.
Onda iz ulaza susjedne zgrade izlazi žena. Mlada, najviše trideset i pet. Tamna kosa, rep. Plava jakna. Na rukama dijete, jedva tri godine, crveni kombinezon, kapa s resicom. Nešto mu govori, stišće ga uz sebe. Dijete pruža ručice prema njenom licu.
Zdenka gleda i još ne shvaća. Samo gleda.
Tada se otvori vozačeva vrata škode. Izlazi Darko. Prilazi ženi. Uzima dijete u naručje, podigne ga visoko, dijete se smije smijeh Zdenka ne čuje, ali vidi glavu zabacenu. Darko ga privije uz sebe, trlja svoj obraz o dječju kapu s resicom. Zatim ga spušta. Kaže nešto ženi. Ona odgovara. On uzima njezinu ruku i nježno je poljubi.
Poljubi je u ruku.
Zdenka gleda i osjeća kako se nešto gotovo nečujno spušta duboko u njoj. Ne puca, ne ruši se, samo polako klizi dolje. Kao da ima policu u sredini grudi, i s te police predmeti, jedan po jedan, klize u tamu ispod. Tiho, bez zvuka.
Ostala je stajati uz prozor. Gledala je kako još jednom grli dijete, kako žena popravlja kapu. Pozdravljaju se. On ulazi u auto, odvodi.
Žena s djetetom stoji još malo, gleda prema odlazećem autu. Onda dijete povlači, ona ga prati, drži ga za ručicu.
Zdenka se napokon odmaknula od prozora. Sjela je na stari tabure, pogledala u ruke. Obične, malo umorne, s vjenčanim prstenom na prstu.
Mislila je kako joj je kava u šalici već sasvim hladna.
Onda je ustala, izlila kavu u sudoper i pustila vrelu vodu.
Morala je razmisliti. Ali prije toga morala je nešto napraviti s tom polagano padajućom policom iznutra. Jer ako sebi popusti, ako pusti suze ili zove Darka, to nije kako treba. Ne jer nije dopušteno plakati, nego jer ne zna sve. Vidjela je dio, ali ne zna cijelu priču.
Ili, ako će biti iskrena, već zna. Zna sve.
Navukla je plavi baloner što je visio u hodniku, uzela ključeve i torbu i izašla. Trebala joj je ulica. Trebala je ići, samo ići dok je noge nose.
Vani je bilo mokro, asfalt posut svijetlim lokvama koje su zrcalile bijelo nebo. Zdenka je išla pločnikom, bez cilja, naprijed. Prolazila je trgovinu s kričavim natpisom, frizerski salon, ljekarnu. Kod ljekarne je neka bakica hranila svoga psa iz ruke, mali bijeli mješanac uzimao je mrvice polako, gotovo nježno.
Sedam godina…
O tome je razmišljala dok je hodala. Sedam godina je bila pokraj čovjeka, a da nije znala. Ili nije htjela znati? Pošteno se pitala: bilo je znakova? Jesam li nešto primijetila, ali odmaknula?
Poslovi. Česte, gotovo mjesečne službene ceste. Uvijek je vjerovala da stvarno radi. Darkov posao: nabava, pregovori, putovanja. Nikad nije posumnjala. Nikad.
Mobitel, koji je stalno držao uza se. Mislila je, navika.
Razgovori o djetetu, koje bi uvijek blago, uljudno, ali čvrsto zatvorio. Mislila je, godine, umor, nelagodna misao o još jednom djetetu. Ohrabrivala se da ga razumije, da ne forsira, da mora čekati.
A on je već imao dijete. Malo, tri godine. Znači sve je počelo otprilike prije četiri godine. Tada su bili u braku već tri. Tri godine.
Zdenka je zastala kod klupe u malenom parku, među lipama još bez lišća, samo s nateklih pupova. Sjela. Izvadila mobitel, držala ga u ruci, pa vratila u torbu.
Što napraviti kad se on vrati? Vrati se kroz par dana, s nekim sitnim poklonom, s umornim licem i pričom o teškim pregovorima. Sjedne na kauč, upali televiziju. Pa, kako si ti?
Kako ona, da…
Gledala je u gole grane, bubreći pupovi spremni na eksploziju. Još tjedan topline i sve će zazeleniti.
Mislila je, čudno, na sebe, ne na izdaju, ne na onu ženu tamne kose ili dijete u crvenom kombinezonu. Nego na sebe. Na onu Zdenku koja je sedam godina čekala. Koja je štedjela, strpljivo, s mislima da prava ljubav ne zahtijeva, nego čeka.
Eto, čekala je.
Prohladilo se. Zavukla je baloner i krenula kući.
U stanu je bila tišina. Bez Darka je uvijek tiše kao da nestane jedno tiho žuborenje prikriveno svakodnevicom, tihi živi zvuk. Sada ga nije bilo.
Prošla je prostoriju, zastala nasred. Polica s knjigama što ih je čitala ona, par što ih je prolistao on. Njegove papuče kraj fotelje. Njegova karirana deka, plavo-zelena, preko rukohvata. Uzela je u ruke meka, dobra vuna, to je ona njemu poklonila zadnji rođendan.
Vratila. Otišla u spremište. Gore, na polici, kutije još od preseljenja, tri godine neotvorene. Donijela stolicu, dohvatila kutiju. Unutra starine: knjige, fascikli, kutija puna starih fotografija.
Izvukla slike, sjela na pod spremišta, savijenih nogu.
Ona u tridesetoj smije se, pogleda ustranu, oko poznato društvo, već i zaboravljeno. Roditelji mladi na Jadranu, oboje sretni, more iza njih. Ona i prijateljica Marija, zagrljene u parku, i tada su se smijale. Marija danas ima pedeset i šest.
Marija. Treba nazvati Mariju. Kasnije, ne sad.
Vrati slike, zaklopi kutiju. Siđe sa stolca i krene do kupaonice da opere lice. Pogleda se u ogledalo. Umorne oči, dobra koža; uvijek su joj govorili da ima dobru kožu. Prve bore oko očiju, usta. Tamna kosa prošarana sijedima, ošišana do ramena. Obična žena od pedeset i dvije.
Izdaja ne ostavi trag odmah. Prvo samo gledaš na sebe i misliš: dakle, to si ti. Žena lagana sedam godina. Žena koja je čekala dijete, a muž je već imao drugo dijete.
Obriše lice, ode u kuhinju, naviknuto priprema ručak. Mora nešto raditi.
Sljedeća četiri dana je kao podijeljena u dva sloja. Na van: kuhanje, čišćenje, trgovina, poziv mami. Darko se javlja svaku večer, mirno opisuje posao, pita kako je. Ona odgovara: sve ok, ružno vrijeme, kupila novi kuhinjski ručnik. Smije se. Smije se i ona, i to je najčudnije: kako lako laže.
Ali iznutra drugi život.
Puno je mislila. Po prvi put u životu, metodično. Prisjećala se raznih večeri, kad bi Darko s putovanja došao drugačiji ili tiši, ili nježniji. Uvijek je mislila: umor. Sada zna: vraćao se od njih.
Misli o toj tamnokosoj ženi. Mlada, trideset i pet. Lijepa? Vjerojatno. Nije ju dugo gledala, ali zapamtila: čvrsta, sigurna. Žena na svom mjestu pored njenog muža.
A dijete? Djevojčica ili dječak? Nije razaznala. Mališan u crvenom kombinezonu. Darko ga je podigao i dijete se smije.
Nikad nije držao dijete tako pred njom. Nikad nije pružao ni trunku zanimanja za djecu. Uvijek je govorio: Znaš, ne znam baš s djecom. Vjerovala mu je.
Treći dan nazvala je Mariju.
Marija, možeš doći?
Naravno, sve u redu? Drugačiji ti je glas…
Samo dođi, skuhat ću kavu.
Marija je stigla za sat. Živjela je kvart dalje, isti put do dućana. Dvadeset godina prijateljstva, od posla, a život ih odnio svakud, ali bliskost je ostala.
Pogledala je Zdenku pri ulasku.
Što se događa?
Na kuhinju, molim te.
Ispričala joj je sve, ravno: bez dramatike, bez suza. Marija je slušala, samo jednom joj stisnula ruku. Kad je Zdenka završila, dugo je šutjela.
Bože dragi rekla je napokon. Bože dragi.
Da.
Jesi sigurna? Jesi vidjela dobro?
Marija. Sedam godina gledam njegova auto, i njega. Sigurna sam.
Što ćeš?
Razmišljam.
Možda trebaš odmah razgovarati s njim?
Hoću. Kad se vrati.
Dobro je što se držiš, Zdenka. Ali znaš i sama da ne možeš ovo sama…
Marija, prekine. Ja ću izdržati. Ne trebaš me žaliti. Samo budi tu. To je dovoljno.
Marija je šutjela pa je snažno zagrlila, onako kako stare prijateljice to znaju. Tu sam. Uvijek, u dan, u noć.
Marija je otišla kad se već smračilo. Zdenka opra čaše, ugasi svjetlo i ode u sobu. Legla je preko prekrivača, obučena, gledala strop.
Mislila je na ovih sedam godina, gradnju nečega što je smatrala stvarnim. Ne idealnim, ali stvarnim. Sličnosti, navike, zajedničke jutarnje kave i kaše. To je temelj, nije strast. Stabilno, sivo, dovoljno.
A sve to vrijeme on je gradio drugo zajedno, pet minuta od njihovog stana.
Pet minuta hoda.
Zatvorila je oči. S vanjske strane kiša, tiha, proljetna, nenametljiva.
Vratio se peti dan, popodne. Pozvonio, premda ima ključeve. Zdenka otvori.
Vratio sam se, reče umorno, domaće, spusti torbu, pruži joj se.
Sačekaj, reče tiho.
Zastane.
Što je?
Možeš u sobu, molim te. Moramo razgovarati.
Sjednu: on na kauč, ona nasuprot, u naslonjač. Mali stol između, na njemu vaza s papirnatim tulipanima, što ih je jednom izradila iz dosade.
Darko, kaže. Onaj dan, kad si krenuo, vidjela sam te s prozora. Stajao si kod onog ulaza. Bila je žena s djetetom. Držao si dijete.
Gleda je. Šuti. Nije to šutnja opovrgavanja niti spremanja laži. Sasvim druga tišina.
Darko.
Zdenka…
Ne trebam scenu, prekinula ga je, mirno, a iznutra joj zuji napon. Neću vrištati, plakati, objašnjenja. Trebam jedno: je li to tvoje dijete?
Pauza.
Jest, kaže.
Kimne samo. Već je znala, sad zna sigurno.
Koliko ima?
Tri godine.
Jeste li dugo zajedno?
Zdenka, nemoj…
Samo pitam.
On spušta glavu.
Pet godina.
Pet godina. Dakle, dijete poslije dvije godine njihovog braka. Još dok su bili novi.
Jasno…
Zdenka, nisam to želio, dogodilo se…
Dogodilo se, ponovi. Ne s ironijom, samo izgovori. Pet godina događalo se, znači.
Shvaćam što misliš.
Teško.
Zdenka, ja…
Darko, ustala je. Ne trebaš više ništa. Dovoljno sam vidjela. Vidjela sam kako držiš dijete. Kako gledaš nju.
I, čudno, nije plakala. Nimalo. Nije ni poželjela. U njoj je bilo nešto teško i bistro, kao zrak poslije grmljavine.
Spakirat ću se, rekla je. Malo, osnovno. Ostalo kad dogovorimo.
Kamo ćeš?
Kod mame. Poslije ću odlučiti.
Zdenka, čekaj, popričajmo. Objasnit ću sve.
Već si objasnio.
Ode u spavaću, izvuče manji kofer. Slaže: robu, dokumente, kozmetiku, donje rublje, čarape, topli pulover. Knjigu s noćnog ormarića. Slika roditelja u drvenom okviru. Parfem koji voli. Punjač.
On stoji na pragu i gleda.
Zdenka, pričajmo, ne možeš samo tako…
Kako? Ovako?
Šutke. Tako otići.
Kako treba biti?
On šuti.
Zatvori kofer, prođe pokraj njega u hodnik. Obuje čizme, plavi baloner, uzme kofer.
Vrati se u sobu. Skine vjenčani prsten i položi ga kraj papirnatih tulipana.
Vrati se u hodnik, s ključeva skine ključ stana, ostavi ga na ormariću.
Zdenka, kaže on.
Darko, kaže ona. Želim ti sve dobro. Zbilja.
Ode.
U liftu se pogleda u mutni metal. Ne prepoznaje se. Lift bruji. Prizemlje vrata.
Na ulici je prohladno. Stane na trenutak. Krene prema stanici. Busem do mame, drugi dio grada, četrdeset minuta.
Bez skandala. Bez vike. Neće znati dokasno, ali jednom će joj baš ovo postati važno: otišla je tiho. Ne iz mira, ne iz oprosta. Odlazak je njezin čin, njezin izbor, ne odgovor na njega.
Na stajalištu puše. Zakopčala je baloner do vrata.
Godinu dana kasnije
U godinu dana grad kao da se nije promijenio. Iste lipe u Ulici kralja Tomislava, sad već potpuno zelene. Ista trgovina, ista ljekarna na uglu. Ista bakica ponekad izvodi psa. Život manjih gradova teče polako, ali to i nije loše.
Unajmila je mali stan na rubu grada. Dvije sobe, treći kat, pogled na vrt. Vrt je bio od stare gazdarice, na katu ispod, koja sadi jagode i flokse. Ljeti Zdenka otvara rano prozor i samo diše taj miris floksa.
Otvorila je malu radionicu. Isprva je sve bilo: zbunjenost, mamini razgovori, Marijini pozivi, sastanci s odvjetnikom radi razvoda. Onda, kad je sve to prošlo, pala je tišina u njoj i sjetila se papirnati tulipani.
Uvijek je nešto izrađivala rukama plela, šivala, modelirala glinu, jednom upisala tečaj pletarstva. Sve usput. Sad je pogledala oko sebe i pitala: zašto ne ozbiljno?
Nazvala je Mariju.
Otvorit ću radionicu.
Kakvu?
Dekor za dom, ukrasi. Znaš da svašta radim. Uzet ću malu prostoriju, sama.
Jesi li svjesna troškova? Najam, materijal…
Jesam. Imam nešto ušteđevine. I neću šire, samo jedno. Sama.
Zbilja želiš?
Želim.
Marija je šutjela.
Znaš što, rekla je. Ne iznenađuješ me.
Prostor je brzo našla sobica u staroj zgradi, jeftin najam. Obojila zidove u bijelo, police, veliki stol, dobro svjetlo. Nazvala radionicu: Radionica Zdenke. Bez puno filozofije.
Prvo dolazile poznanice, susjede, mamini prijatelji. Kupovale vjenčiće, suhe cvjetove, svijeće, pletene podloške. Neka je napisala u grupi, onda još neka. Stvorila je stranicu, slike narudžbi taman koliko treba.
Najvažnije je bilo nešto drugo.
Najvažnije je bilo što je svako jutro budila i znala: moj je dan. Samo moj. Sama odlučujem, što raditi, kad otvoriti, s kim pričati. To jednostavno, ogromno iskustvo nije znala opisati riječima. Svoje jutro. Svoja kava. Svoj raspored.
O Darku rijetko misli. Ponekad je nešto podsjeti kroj muške jakne u izlogu, miris duhana što ga je koristio. Nebude ni gorčine, tek tiha, ravna žalost. Za onim što nije bilo. Dijetetom koje nikad nije došlo. Za godinama što su otišle na čekanje.
Ali to je tuga s kojom se živi.
Jednog travanjskog dana, točno godinu kasnije, vraćala se iz radionice. Večer je, zrak mekan, miriše na topole i kišu. U vrećici su materijali za narudžbu mlada žena želi mobil za dječju sobu, od drva i vunenih pompona. Zdenka si predstavlja kako će to izgledati: svijetlo drvo, pastelne boje, blago njihanje nad krevetićem.
Kod malog kafića, gdje često prolazi, stoji muškarac, nešto stariji, u dobroj jakni, prosijed. Gleda u nju.
Zdenka? kaže. Zdenka, jesi li to ti?
Stane, zagleda se.
Goran?
Bože, koliko godina! Dvadeset barem?
Goran Kovačević radili nekoć zajedno, on nekada mlad i pun šala, putevi su se razišli.
Dvadeset, ili više, kaže ona. Tebe?
Ja se vratio pred tri godine, dosadio mi Zagreb. Ti si ostala ovdje?
Nisam nikad ni odlazila.
Ma da, tvoje je ovo. Žuriš li? Ovdje super kava, popili bismo.
Oklijevala je. Materijali u vrećici vuku ruku, narudžba čeka, gazdarica sigurno već zalijeva cvijeće.
Može, kaže.
Sjednu do prozora. Kava njoj cappuccino, njemu crna. Goran priča: radio po Zagrebu, razveo se, opet ženio, opet se razišao. Smije se sebi, bez gorčine.
A ti? Bila si udana, čini mi se?
Bila. Razveli se.
Davno?
Prije godinu dana.
Bilo ti teško?
Drži šalicu objema rukama. Toplina dobro dolazi, uzorak lišća na keramici miluje prste.
Teško, prizna. Ali znaš, neke stvari je teško proći, ali poslije shvatiš da je dobro što su se dogodile. Ne zato što je prije bilo loše, nego zato što je sad lakše.
Jesi li se promijenila?
Zamisli se.
Ne baš. Više… više sam ja-negoli prije.
Goran kimne.
A čime se sada baviš?
Imam radionicu. Dekori, ukrasi za dom. Svoje poduzeće.
Stvarno? Divno! Uvijek si nešto ručno radila, sjećam se tvojih radova na stolu…
Sjećaš se?
Sjećam. Staklena vaza, obojana, našla si negdje komadiće šarenog stakla…
Bočica od parfema, obojala sam je bojom za staklo.
Točno! Svi su komentirali kako je lijepa.
Pauza, ali dobra, smirena.
Jesi li zadovoljna? upita izravno.
Gleda kroz prozor. Sumrak, ali večer je topla, ulične lampe već gore. Ljudi prolaze, netko s torbom, netko s djetetom, netko sam.
Znaš…, kaže. To zadovoljna je preplitko. Kao da mi je uspjela juha. U meni je nešto drugo. Ne znam objasniti točno…
Pokušaj.
Svako jutro idem u radionicu. Nekad narudžbe, nekad iz čiste radosti. I sjedim za stolom, u rukama ni iz čega nastane nešto. Shvaćaš? Nitko mi nije dao, nitko ne može oduzeti. Osjećaj kakav je to… vjerojatno je to živjeti.
Gledao ju je s blagom, toplom pažnjom.
Da. To je to.
Vani lampe lijepe zlatnu svjetlost po pločniku. U kafiću svira tiha, stara pjesma. Šalica gotovo prazna, dno mlako.
Goran, idem sad. Rano ustajem.
Naravno. Ustao zajedno s njom, pružio vrećicu. Dobro je što smo se sreli.
Dobro je.
Kako zoveš radionicu?
Radionica Zdenke.
Skromno.
I sama sam skromna.
Eh, pa i nisi.
Pozdrave se na vratima. Ona krene pločnikom, ne okreće se.
U stanu dom, tiho. Floksi na cvjetnoj gredici sklopili kistove, ali ona otvori prozor svejedno. Travanjski zrak, blag, vlažan, čist.
Stavi vodu za čaj, pospremi materijale po stolu: vuna pastelno ružičasta, bež, mint; razne drvene štapiće. Sve poslaže pred sebe, zamišlja već mobil: pomponi, blago njihanje na prozračnom povjetarcu, iznad krevetića.
Kuhač zviždi. Pripremi čaj, izađe s šalicom do prozora. Gleda dvorište: tamno, obrisi drveća, žut pravokutnik svjetla u susjednom stanu gdje još netko bdi. U daljini odjek automobila.
Mislila je tada kako život nakon razvoda, taj što se složio, nije pad i nije poraz. To ju ne dira, samo to zna: pedeset i dvije, novi početak poslije pedesete, mali vlastiti posao, mali stan, mali grad koji poznaje i voli. Netko bi rekao: premalo, nedovoljno.
Ali bilo je njezino.
Svaka jutarnja šalica njezina je. Svaki izbor što danas raditi, kuda ići, s kim pričati, na koga ne trošiti riječi. Svaki pompon od mint vune.
Drveće šušti vani, tiho, samo povjetarac miče mlade listove. Daleko, u daljini, počinje kiša.
Zdenka je držala šalicu objema rukama, gledala u tamu kroz prozor i mislila kako sutra treba kupiti još bež vune. Ostalo je malo, a narudžbi ima.
Treba kupiti vune. I, možda, novo kuhinjsko krpo. Stara je sasvim izblijedjela.
